Ševardnadze je kao ministar vanjskih poslova Mihaila Gorbačova u velikoj mjeri pridonio zatopljavanju odnosa sa Zapadom prije pada Belinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza. Bio je jedan od idejnih začetnika 'perestrojke', programa reforme sovjetskog gospodarstva i politike za koji je Gorbačov kazao da je osmišljen tijekom šetnje obalom Crnog mora s njegovim gruzijskim drugom, s kojim se poslije ipak razišao.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Ševardnadze se vratio u rodnu Gruziju i postao predsjednikom donijevši stanovitu stabilnost toj zemlji nakon razdoblja anarhije. S vlasti je svrgnut Revolucijom ruža 2003., a posljednje godine života proveo je u svojoj rezidenciji i nije puno putovao.

Ševardnadze je rođen 25. siječnja 1928. u Transkavkaskoj Socijalističkoj Federativnoj Sovjetskoj Republici, koja je obuhvaćala Armeniju, Azerbajdžan i Gruziju, prenosi BBC. Otac mu je bio učitelj i uvjereni komunist, s čime se njegova supruga nije slagala. I oca i sina pokušavala je odgovoriti od bavljenja politikom.

Mladeži Komunističke partije pridružio se 1946. i brzo je napredovao. Tijekom 1970-ih borio se protiv birokracije i uveo tržišne reforme. Posebnom žestinom borio se protiv korupcije u Komunističkoj partiji, oduzevši stotinama dužnosnika luksuzna vozila i vile i smijenivši mnoge.

Njegove reforme bile su tolike da neki čak smatraju da politiku glasnosti, otvaranja, nije uveo Gorbačov 1980-ih nego Ševardnadze 1970-ih. Kao sovjetski ministar vanjskih poslova između 1985.-1990., kada se Hladni rat počeo smirivati, bio je na čelu transformacije sovjetske vanjske politike.

Iako nije imao gotovo nikakva iskustva u vanjskoj politici, predvodio je nove sovjetske politike glasnosti i perestrojke, otvaranja i restrukturiranja. Sudjelovao je u pregovorima o čitavom nizu važnih sporazuma o kontroli naoružanja, uključujući Sporazum o nuklearnim snagama srednjeg dometa (Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty) koji je eliminirao cijelu klasu atomskog oružja.

Povukao je sovjetske trupe iz krvave intervencije u Afganistanu i otvorio put prema neovisnosti državama istočne i srednje Europe povukavši sovjetske snage.
'Znate, doista smo tada promijenili svijet... i glavna zasluga pripada Gorbačovu', rekao je u jednom intervjuu 2010.

No svojim liberalnim stajalištima stvorio si je mnogo neprijatelja u konzervativnim sovjetskim krugovima. Dramatičnom ostavkom u prosincu 1990. iznenadio je i samog Gorbačova. Strahujući da sovjetski čelnik možda popušta konzervativnim elementima, Ševardnadze je dramatično upozorio da SSSR očekuje diktatura.

Osam mjeseci poslije, u kolovozu 1991., kada su na ulice Moskve izišli tenkovi u pokušaju državnog udara, činilo se da se njegova prognoza ostvaruje. Na barikadama se pridružio Borisu Jeljcinu. Udar je za nekoliko dana propao i Ševardnadze je ponovno postao ministrom vanjskih poslova, ali samo na mjesec dana.

Sovjetski Savez se raspadao, kao i njegova rodna Gruzija, kojom je vladao građanski rat. U ožujku 1992. vratio se u Tbilisi nakon što je tadašnji gruzijski predsjednik pobjegao iz države. Nije imao pravog protivnika i vlast je lako preuzeo, ali je red teško uveo, čak i u vlastitom parlamentu. Uspio je zaustaviti građanski rat, no zemlja je ostala nestabilna.

Godine 1995., nedugo nakon što je preživio pokušaj atentata, izabran je za gruzijskog predsjednika. Osim trajnog problema separatizma, čekao ga je i politički spor sa susjednim državama oko naftovoda s obližnjih polja u Bakuu. Korupcija je i dalje cvjetala pa su od njega tražili još veće reforme.

Kriza je kulminirala u studenome 2003. kada je, nakon osporavane pobjede na predsjedničkim izborima, svrgnut narodnom revolucijom. Njegovi kritičari, koji su zauzeli gruzijski parlament, optužili su ga da je jednako korumpiran i nedemokratski kao i njegovi prethodnici. Nije imao drugog izbora nego podnijeti ostavku.

'Mislim da je moja ostavka bila jedini način da se izbjegne krvoproliće', kazao je. Čovjeka koji je, po vlastitim riječima, pridonio kraju Hladnog rata, oslobođenju središnje Europe, ujedinjenju Njemačke i demokratizaciji SSSR-a, tako su igrom sudbine s vlasti srušili ljudi čije je poimanje demokracije bilo radikalno suprotno njegovu.