'Kadrovska politika, drugovi, temelj je svake politike', govorio je građanin Lenjin, Vladimir Iljič. Prošli tjedan, cijela politička Srbija tresla se od toga da je bivši glavni tajnik predsjednika Borisa Tadića dao otkaz i priključio se Srpskoj naprednoj stranci Tomislava Nikolića, bivšeg Šešeljeva zamjenika. Tako je prebjeg našao drugog prebjega; pogledali su se u oči, 'skinuli gaće i izljubili se', što vele beogradski klinci.

Dakako da je taj 'transfer', kako bi rekli u nogometu, bio proslavljen trijumfalno, na presici, uz blaženo blesavo cerenje Aleksandra Vučića. Vladimir Cvijan, prebjeg, onda je bacio kamen od kojega su se sve administrativne žabe u srbijanskoj državnoj močvari raskreketale i još ne prestaju; dapače, iz toga će se izroditi skandal nebeskih razmjera. Rekao je javno da je Kabinet napustio zbog 'korupcije u reformi pravosuđa' i pustio dio krišom snimljenog svog trosatnog razgovora s gospođom Natom Mesarević, predsjednicom Vrhovnog kasacijskog suda i predsjednicom Vrhovnog savjeta pravosuđa, dakle velikom šeficom treće grane vlasti. Meritum te stvari za sada je sporedan i na njega ćemo se vratiti malo niže; ta snimka bila je mamac, ono što marketingaši zovu lijepom našom riječju 'teaser'. Nastala je očekivana buka. Gđa. Mesarević odriče da tog momka uopće pozna, Demokratska stranka i Kabinet uvrijeđeni su, prijeti se policijom, spominje se i kaznena prijava za 'špijunažu', neovlašteno snimanje itd.

Ali, sve je to površna politika i medijska magla. Bit je stvari u nečemu drugome. Pravo pitanje glasi: odakle Borisu Tadiću taj mali Cvijan (34 godine) u Kabinetu? Tko ga je doveo, tko ga je provjeravao, tko nije primijetio što taj smjera? Riječ je, dakle, o kadrovskoj politici Demokratske stranke i njezina aparata. Takva vrsta odmetanja znak je nedopustivih propusta i šlamperaja. Čovjek je radio na mjestu preko kojega prolaze najosjetljivije informacije; on je radio trijažu onoga što ide predsjedniku u ruke u nađenom stanju i onoga što će mu se prepričati svojim riječima i s razumijevanjem na dnevnom brifingu. On je dizao telefon u slučaju najvažnijih poziva, on je odlučivao koga će sa šefom države spojiti, a koga ne. I onda ispadne guja u njedrima i hrani pašče da te ujede...

Neugodnosti te vrste događaju se, naravno, u najgorem mogućem trenutku. Nikolićeva i Vučićeva stranka naglo raste; procjene su da već ima isti ili čak veći broj mogućih birača kao i Demokratska stranka. Šešeljevci su već deklasirani i pitanje je hoće li domašiti cenzus na prijevremenim izborima koji kao da se naglo bliže (vlada prodaje Telekom, obećava brda i planine i progoni organizirani kriminal; svi znaci su tu). U naprednjake su već prešle Šešeljeve perjanice poput Brane Crnčevića i Olivera Antića, notornog šovinista s Pravnog fakulteta, par opreznijih iz G17 Plus, par najdesnijih iz Koštuničine stranke DSS, čak i bivši komandant Žandarmerije Guri Radosavljević.

Štakorska migracija, dakle, uvelike je vidljiva golim okom: procijenjeno je da admiralski brod pušta (a ni smočnica više nije onako dobra); valja se pobrinuti za sigurnu glodavačku budućnost. To preplivavanje ima i značajnu promidžbenu ulogu, unosi nesigurnost u glodavačku populaciju, svi sada misle da jesu li glupi ako ostanu tu gdje su. To je tako s političkim migracijama, teže izazvati stampedo, što je i bio cilj Tome Nikolića. Njegova Srpska napredna stranka uspješno okuplja srbijansku krajnju desnicu, a načela je i ono malo desnog centra. 'Domaćinske' populističko-demagoške stranke (Velja Ilić i Dragan Marković Palma već su praktički spakirani) stat će uz njega, nadajući se udjelu u budućoj vlasti.

Naravno da se Nikolića, Vučića i ostatak te kamarile ne može optužiti za to što se događa. To je ipak legitimni dio politike. Srbija je slobodna zemlja i svatko ide u koju stranku želi. Ali Tadić, Demokratska stranka i koalicijski partneri moraju se zabrinuti zbog toga, jer je krivnja za taj početak stampeda zapravo njihova. Tu se moramo vratiti na onaj meritum spora od maloprije.

Vladimir Cvijan, čudo od djeteta (jedno od mnogih u Demokratskoj stranci i aparatu predsjednika), dirnuo je u možda najveću grešku vladajućih – reformu pravosuđa. Ta je reforma izvedena teškom rukom, neprincipijelno, nepotistički i klijentelistički. Je li uže shvaćene korupcije (plaćanja za položaje) bilo – ne znamo još; ali klijentelizma je svakako bilo.

Stranke kao da su imale kvote u imenovanju sudaca i tužilaca; kriteriji su bili, hm... haj'mo reći fleksibilni. Neizabrani nisu dobili objašnjenja; ni izabrani nisu. Sudska grana vlasti rastresena je i destabilizirana, skandali se javljaju u redovitim razmacima, prijeti se ustavnim tužbama i Strasbourgom. Cijela stvar izvedena je grubo i šlampavo, s arogancijom koja je sve više odlika vladajuće koalicije i koja će je – ako mene pitate – i pokopati.

Taj mlađahni Cvijan, dakle, ujeo ih je za srce preciznošću iskusne birokratske zmije: točno je znao gdje najviše boli. Ali, znao je i da smije: uradio je on analizu cijene i koristi (cost/benefit analysis) i riskirao je. Uostalom, iza njega je zahvalna, moćna i rastuća oporbena stranka, vična skandalima i demagoškom marketingu. Ta oni jedva čekaju da se netko prevari i počne progoniti tog momka; tu će nastati takav cirkus od busanja u rutava prsa patriotska, jeremijade na temu progona nevinih, optužbi za korupciju i već sve što spada u taj narodnjački jelovnik od ričeta i čobanaca. Predobri i prepošteni Cvijan bit će uredno izvikan za narodnog heroja i agneca božjeg, žrtvovanog, eto, Molohu zvjerskofašističke prozapadne NATO kamarile na vlasti.

Plašim se da ćemo o tome čuti još. A sve se moglo spriječiti s malo pametne kadrovske politike po savjetu druga Lenjina.