REPORTAŽA IZ PEČUHA I MOHAČA

Posjetili smo Hrvate u Mađarskoj; evo kako žive

  • Autor: Goran Gazdek
  • Zadnja izmjena 19.01.2017 20:22
  • Objavljeno 27.11.2016 u 08:00
  • +18
  • +15

Život Hrvata u Mađarskoj

Izvor: tportal.hr / Autor: Goran Gazdek

Iako su Hrvati u Pečuhu jedna od najbolje i najraznovrsnije organiziranih hrvatskih zajednica izvan domovine jer imaju vrtić, osnovnu školu, gimnaziju, katedru kroatistike, klub, televizijske i radijske emisije, znanstveni zavod i kazalište, broj onih koji materinski jezik smatraju hrvatskim konstantno opada. Žale se mađarski Hrvati i na nikakav medijski tretman u Hrvatskoj, ali i na onaj u mađarskom medijskom prostoru, no to nisu jedine brige koje ih muče... Međutim, nije sve tako crno, naročito uz tanjur finog gulaša. Više doznajte u našoj reportaži iz Pečuha i Mohača

U dvorištu zgrade Hrvatskog kluba 'August Šenoa', u staroj jezgri mađarskog Pečuha, dočekali su nas široki osmijesi, srdačni pozdravi, tople riječi dobrodošlice, hladna štampla rakije i August Šenoa, glavom i bradom izlivenima u bronci. Slavni hrvatski književnik u ovome je gradu pohađao gimnaziju pa pečuški Hrvati vjerojatno nisu puno dvojili kako nazvati svoj klub koji djeluje od 1982. godine. Zgradu im je darovala Poljoprivredna zadruga iz Starina, mjesta na samom jugu Mađarske, jednom od osam sela uz Dravu s većinskim hrvatskim življem koje je sačuvalo hrvatski identitet, jezik, običaje i bogatu etnografsku baštinu. U zgradi se danas nalazi Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj i knjižnica s više od pet tisuća naslova, a svoje sjedište ovdje imaju i Udruga baranjskih Hrvata, Matica hrvatska - ogranak Pečuh, Kulturna udruga 'August Šenoa', Ženski pjevački zbor, Udruga hrvatskih vinogradara u Mađarskoj, Organizacija hrvatskih samouprava Baranjske županije, pečuška Hrvatska samouprava…

O tome nam u središnjoj prostoriji zgrade govori voditelj Mišo Šarošac, koji je taj posao 2007. godine preuzeo od svog imenjaka Miše Heppa. Hepp je vodio klub od osnutka, a sada je glasnogovornik Hrvata u mađarskom parlamentu pa nas je i on došao pozdraviti. Uz njih, tu su Gabor Győrvári, direktor Obrazovnog centra 'Miroslav Krleža', jedne od najljepših obrazovnih ustanova u Mađarskoj, na razini najboljih privatnih škola u svijetu, prof. dr. sc. Stjepan Blažetin, voditelj Katedre hrvatskog jezika i književnosti u Pečuhu, jedine samostalne katedre hrvatskog jezika izvan Hrvatske i ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj, Ivan Bugan, predsjednik Hrvatske državne samouprave i dugogodišnji novinar, koji je 25 godina bio urednik hrvatske redakcije Mađarske televizije, hrvatska konzulica u Pečuhu Vesna Haluga

Malo nam je skučeno, ali smo svoji na svome

U proteklih 30 godina kroz klub je prošlo više od pola milijuna ljudi. Ovdje se organiziraju izložbe, vjerske tribine, književni susreti, predavanja, gostovanja istaknutih umjetnika, simpoziji, đačke i studentske večeri, različita druženja… 'Malo nam je skučeno, ali smo svoji na svome', kaže Šarošac i najavljuje prosinačka događanja: adventski koncert, nastup Kazališnog amaterskog društva Ranko Marinković iz Komiže i božićni koncert Zlatka Pejakovića.

Grad Pečuh za rad ustanove izdvaja najmanje dva milijuna forinti, što je približno 50 tisuća kuna.

Klub Gastronauti na ovom putu čini dvadeset turističkih novinara i isto toliko ugostitelja i hotelijera, vlasnika vodećih hrvatskih restorana i uglednih vinara. Došli smo u organizaciji Mađarske turističke zajednice i Konzulata Republike Hrvatske u Pečuhu. Toliki broj novinara nikada u klubu nije bilo odjednom pa je Mišo Šošarac istaknuo zadovoljstvo medijskim interesom za njihov rad, ali je iskoristio priliku i kazati kako iz Hrvatske dobivaju tek jedne jedine novine – mjesečnik Matice iseljenika. 'Nama pisana hrvatska riječ puno znači. Ne dobivamo čak ni remitendu. Ne bih se tužio, ali teško nam je. Da smo medijski popraćeni u Hrvatskoj kao Mađari izvan svoje domovine, bili bismo veoma sretni', kaže Šošarac.

Nažalost, novinari - šljakeri tu ne mogu puno pomoći. Ovo je pitanje za vlasnike medija i neki vladin ured koji brine o našim ljudima izvan granica.

Bilo je i repeta - ugostitelji i gastro novinari Mišin gulaš-grah ocijenili su najvišom ocjenom

Bilo je i repeta - ugostitelji i gastro novinari Mišin gulaš-grah ocijenili su najvišom ocjenom

Izvor: tportal.hr / Autor: Goran Gazdek


U Mađarskoj živi oko 50 tisuća Hrvata!

Imaju naši ljudi u Mađarskoj svoj tjednik 'Hrvatski glasnik', 16 stranica novina A4 formata, internetski radio i dva Facebook profila. Hrvatska emisija Mađarskog radija ide svakim danom od 8 sati i traje 120 minuta, ali se emitira na srednjem valu. Kao iz kamenog doba, šale se Hrvati, ali i tješe da jednaki srednjovalski medijski tretman imaju sve nacionalne manjine u Mađarskoj. Na Mađarskoj televiziji emitira se tjedna emisija u trajanju od 26 minuta koja se jednom reprizira. 'Termini su u 7 ujutro ili u podne, kad svi Hrvati sjede pred televizorom', ironičan je profesor Blažetin.

Iako su Hrvati u Pečuhu jedna od najbolje i najraznovrsnije organiziranih hrvatskih zajednica izvan domovine, jer imaju vrtić, osnovnu školu, gimnaziju, katedru kroatistike, klub, televizijske i radijske emisije, znanstveni zavod i kazalište, broj onih koji materinski jezik smatraju hrvatskim, konstantno opada.


Procjenjuje se da u Mađarskoj živi oko 50 tisuća Hrvata, najviše u Županiji Baranja i njenom sjedištu Pečuhu. 'To je zgodna brojka i lijepo zvuči, ali je problem što je naša zajednica jako disperzirana. Raštrkani smo od austrijsko-slovačke pa do srpsko-mađarske granice. Nismo grupirani pa ne možemo izgraditi jedan jedinstveni kulturni centar', govori Blažetin.

'U jednom hrvatskom selu na jednoj strani ulice, svi bili Mađari, a na drugoj Hrvati. Ovisi tko je bio popisivač...'

Točnu brojku je teško utvrditi jer se u Mađarskoj od 2001. godine na pitanje o nacionalnoj pripadnosti ne mora odgovoriti. Onaj koji popisuje ne mora ni postaviti to pitanje i može upisati sam što god hoće. 'Prepričava se kao anegdota, ali je približna istini. U jednom hrvatskom selu na jednoj strani ulice svi bili Mađari, a na drugoj Hrvati. Ovisi tko je bio popisivač. Obrasci se sada mogu ispuniti i elektronski, ali Hrvati u Mađarskoj su uglavnom ruralno i staro stanovništvo i nemaju internet', objašnjava Blažetin.

U Mađarskoj je zakonski priznato 13 nacionalnih zajednica, ali ih ne nazivaju manjinama, već narodnostima. Forsiraju ga u medijima i na svim mogućim razinama, u pravnim i drugim aktima. Profesor Blažetin smatra da time žele naglasiti kako i Mađari koji žive u drugim državama nisu nekakva manjina.

448495 ,418162 ,431952 ,421626

Zakonom je manjinama priznata velika autonomija, ali programi se ostvaruje onoliko koliko ima novca. Hrvati tvrde da država solidno financira manjinske zajednice i s četiri milijuna eura, koliko dobiju za svoje programe, prilično su zadovoljni.

Hrvati su ovdje organizirani u 112 mjesnih samouprava i šest županijskih. One djeluju uz lokalnu upravu i nemaju posebnu moć. Ako u naselju djeluje hrvatska kulturna institucija, onda se, primjerice, konzultira kod izbora ravnatelja. Središnje tijelo je Hrvatska državna samouprava koja je partner mađarskoj vladi u razgovorima i pregovorima.

Jakšić je živa enciklopedija života Hrvata u Mohaču

O svemu tome pripovijedamo uz odličan gulaš-grah, lokalni specijalitet Hrvata u mađarskom dijelu Baranje. U kotliću ga je skuhao osobno voditelj kluba Mišo Šošarac i sada ima tremu jer ga je poslužio profesionalcima, tolikom broju ugostitelja i novinarima koji pišu o hrani. Ali ocjena je – odličan. Izuzetno je fin, izbalansiranih okusa, ne preljut kako bi se očekivalo u Mađarskoj. Pokušavamo doznati recept, ali Šošarac ponosno čuva svoju kulinarsku tajnu, otkriva nam tek kako to da se u grahu našao krumpir: 'Malo smo ga presolili pa ubacili krumpir da pokupi sol.' 

Sljedeće večeri uputili smo se u Mohač
, grad od svojih dvadesetak tisuća stanovnika na desnoj obali Dunava, desetak kilometara od graničnog prijelaza Duboševica – Udvar. Bili smo gosti dičnog Šokca Đure Jakšića i obiteljskog vinskog podruma Jaksics. On je predsjednik Čitaonice mohačkih Šokaca, osnovane 1905. godine, vinogradar i vinar, dobra duša cijelog kraja. Dočekali nas tamburaški sastav, četiri djevojke u raskošnim narodnim nošnjama i buša, zaštitni znak bunjevačkih i šokačkih Hrvata, ali i cijelog Mohača. Ovdje se, naime, uoči Pepelnice održava tradicionalna završna karnevalska svečanost koja okupi 1300 bušara u specijalno izrađenim maskama i 130 tisuća gostiju iz cijelog svijeta. Svečanost upisana je u Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva u UNESCO-a u 2009. godine, ali to ostavljamo za neku drugu priču.

Jakšić je živa enciklopedija života Hrvata u Mohaču
. Ponosno priča kako trenutno 68 djece u dobi od tri do 18 godina uče hrvatski jezik i šokačke plesove. U gradu još djeluju dva hrvatska orkestra, plesna skupina od 35 odraslih osoba, a on već 23 godine organizira Grahijadu.

Nama je te večeri, uz pjesmu i ples, ponudio dvije vrste rakije, jednu jaču od šljiva, a drugu slađu, s medom, namijenjenu bušama, kako bi u doba karnevala mogli više popiti i svoj Laški rizling te jako ljut šokački grah-gulaš spravljen u zemljanom ćupu.Save

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!