Kad su ih vidjele stale su k'o kad se zamrzne kadar. One kao da su na obalu Krke, na Pojilu, iskočile iz 19. stoljeća (a možda i od ranije): vruće je, haljine su zadigle do iznad koljena, rukave zavrnule iza lakta, maramom podvezale kosu pa na tvrdoj stijeni udaraju po posteljini, gaćama i hlačama, podsuknjama i kombineima. Tek su se ugrijale, nema ni pola sata da su tog 7. kolovoza 1964. u petak sišle iz sela Ljuboč do Krke da properu, izbijele, pristave bijelu i šarenu robu, da takve čiste dočekaju svetu nedjelju, kako se u tim krajevima taj dan svetoga spokoja i nerada čekao od davnina. Kad odjednom, iskrsnu oni: na sklepanoj splavi od tvorničkih dasaka, ojačanoj s napuhanim kamionskim gumama, s nekim zastavicama sjurilo se do njih pet od sunca opaljenih muškaraca i još dječak s njima i onako razdragani, znojni, nasmijani, izgledaju prije kao neka riječna fatamorgana ili ne daj bože – vanzemaljci.Najstarija među njima (red se na selu mora znati) prva progovori:

'Koji ste vi? Oklen? Di? Zašto?'
'Splavarimo od Knina, idemo nizvodno Krkom do Šibenika? Zašto - nako?'
'Plaćaju li vas dobro za ovo što se mučite po Krki ?’
‘Ne, niko ništa’, odgovaraju sa splavi.
‘O ludi ljudi’, čuje se s obale.

Tako nekako malkice literalizirano posložile su mi se u glavi slike dok slušam Josipa (Bracu) Ungarova kako mi pripovijeda štoriju o splavarenju Krkom, što se zbila prije ravno 51 godinu, a koja ovih dana oduševljava Šibenčane, vraćajući ih u one dane kad je doživljaj svijeta u odnosu na današnji bio svjež i nevin koliko i - voćka poslije kiše.

Za avanturu u to doba nije trebalo poći do Himalaje, bilo je dovoljno probuditi se sa željom za njom i potražiti je u zavičaju. Tako nekakav ushit za pustolovinom jednoga dana obuzeo je misli Josipova oca Brune Ungarova, šibenskoga geometra, po prirodi posla ljubitelja skitnji po šibenskoj prirodi.

‘Moj otac poznavao je tok Krke u dijelovima od izvora do ušća, jer je nekoliko godina živio u Kninu, većinu života u Šibeniku. Želja mu je bila da cijelu Krku pređe u komadu’, kaže Josip.

Ne zna se koliko je točno vagabundske misli sam kuhao u glavi, a onda ih je jedne večeri priopćio inženjeru Ivi Čulavu. Boljeg sudruga nije mogao naći. Sve ostalo je legenda iliti priča o prvom i zadnjem (jer su takve aktivnosti slobodne nakon proglašenja Krke nacionalnom parkom zabranjene) splavarenju rijekom Krkom, krškom ljepoticom kojom je ploviti barem teško jednako kao i ukrotiti šibensku curu. Na putu od izvora, od Knina do mora pred šibenskim portom, Krka se lomi preko slapova i brzaca pa nije ni čudo da kroz dugu povijest nikome slično splavarenje nije palo na pamet.

‘Ruku na srce, ni mom ocu i inženjeru Čulavu, kao i ‘pustolovnom kružoku’ koji su okupili, splavarenje kao opcija nije prvo palo na pamet. Najprije smo mislili na Krku poći čamcem, ali je brzo postalo jasno da nema tog broda koji bismo čitavog spustili do mora. Onda je netko spomenuo pješačenje uz obalu, ali obala Krke na mjestima ima prave bedeme krša i uzvisina pa je i to otpalo. Za kanue i kajake znali smo samo iz filmova. Odlučili smo se za splav, koja bi bila prenosiva i zato je trebala biti lagana', prisjeća se Josip, danas 65-godišnjak, a tada tek pristao omladinac - imao je 14 godina. Kao očeva uzdanica imao je status maskote u ekspediciji u kojoj su se osim spomenutih (dva Ungara i Čulav) okupili još Vitomir Katić, Nikica Stošić i Ivica Širinić. Kako je Josipov otac Bruno bio najmanje 20 godina stariji od ostalih sudionika (tada tridesetogodišnjaka) prešutno je imao status vođe ekspedicije iako su se sve odluke donosile u tada osobito popularnoj formi – trudbeničkog samoupravljanja.

'Čulav i Širinić radili su tada u TEF-u (za nešibenčane to je ona u crni oblak mangana zavijena tvornica, prva kad se dolazi u pravcu Šibenskoga mosta, a srušena je u devedesetima) i nabavili su šest dasaka od četiri metra, konopa, špaga, kamionske gume, izbužali su vide i šenjali daske tako da svaka vida opet može doć na svoje misto kad rastavimo i ponovno budemo tili sastaviti splav. Na pristaništu TEF-a isprobali su splav i vidjeli da će nas dobro držat', priča Josip i onda kao da je riječ o šetnji po gradu poentira: i tako smo sa žicom i sikiricom krenuli niz Krku.

No sam put do rijeke bio je avantura sam po sebi, pa je i on zabilježen u dnevniku plovidbe (splavarenja) pustolova, koji su sami sebe nazvali Čustunkaši (po početnim slogovima prezimena).

‘Evo, sve je zabilježeno za povijest: 7. kolovoza u petak u 5 i 15 krenuli smo autobusom iz Šibenika za Knin. Bus je kasnio u polasku jer smo mi morali dijelove splavi staviti na krov, jer ondašnji busovi nisu imali prtljažnike kao danas nego se sve vozilo na krovu. Pa sad vi zamislite bus na čijem krovu stoje daske, gume. Vozač to još može shvatiti, ali ne razumije što će nam – penta (vanbrodski motor) Seagull od dva konja, a idemo u Knin!?’ smije se Josip, pa dodaje - motor je posuđen, a znamenit je po tome što je to motor šibenske biskupije koji im je bio upao u more pa su ga rashodovali.

‘U Kninu smo bili u 7.15, onda smo u vulkanizera pumpali gume, pa nas je kamion Elektre prebacio do Sastava (nešto niže od mjesta) jer iz samoga Knina nismo mogli isploviti jer je na obali bila vojska. Ukratko, u 10 i pol smo se kod mjesta gdje Butišnica utiče u Krku pustili niz na tom mjestu plitku i ne odveć brzu rijeku’, nastavlja Josip i dodaje kako su vrlo brzo osjetili nešto vrlo neobično.

‘Iznenadila nas je tišina. Ta neobična tišina, bez svakidašnjih zvukova i šumova koja te na sebi svojstven način nekako napreže, a moglo bi se reći da te i zamara. Sve to skupa pobuđuje ti neki nesvakidašnji i poseban ugođaj, ali istodobno i izvjesnu jezu, trnce, uzbuđenje, strah i divljenje koji su nas ispunjavali beskonačnim, gotovo duhovnim zadovoljstvom’, kaže.

Bilo je to vrijeme bez GPS-a, karata, meteo prognoza, avantura u zavičaju, a i sami pustolovi bili su čuđenje u svijetu; dok su se Kninjani sabrali od prizora tipova koji se otiskuju s čakljama od kraja, oni su već jurili brzinom od 2 km na sat. U kolovozu je vodostaj nizak. Inače, protok Krke kreće se u vrlo velikom rasponu, npr. na Skradinskom buku zabilježen je minimum od 5 m3/s a maksimum od 550 m3/s, znači da je maksimalni protok 110 puta veći od minimalnog. Plan je bio - doći do Manojlovca u stilu ‘kako ispadne’, a orijentaciju je u tom dijelu olakšavala činjenica da uz rijeku ide željeznička pruga Zadar – Knin... I onda su osvanule – peračice rublja.

‘Zamisli, 51 godinu kasnije inženjer Čulav vratio se u selo iz kojeg su i našao ih je. Neke nisu žive, one koje jesu sjećaju se – luđaka na splavi...’ smije se Josip, dodajući kako je priča do tad bila idilična: mirna rijeka, zelenilo, lijep dan... Pristali su na Očestovskom pojilu da usjeku još dvije čaklje, gdje su sreli djecu iz tog mjesta, pa su marendali na Radučićkim lukama. A onda su uletjeli brzaci

‘Znali smo mi da nas na putu čekaju opasnosti. Da su prvi po redu oni što se zovu Čavlina buk. To je po pričanju bio slap, koji je zaustavljao vodu i plavio Kninsko polje, pa su ljudi prosjekli sedrenu barijeru. Ali nismo znali gdje su i kad će se pojaviti. I taman kad smo pomislili da se vežemo i krenemo u izviđanje odjednom se oko nas sve zapjenilo, Krka uspuhala i zabrzala i povukla nas da se nismo ni snašli. Sto metara smo letjeli k'o na vodenom toboganu, za kraj nas je rijeka tako naglo gurnula pod vrbu koja se nadvila nad njom da nas je skoro posmicala sa splavi. Okrenuli smo se dvaput. I onda je sve stalo, uključujući i srce, od straha’, spominje se prvog okršaja s rijekom Josip. Od tada, postali su oprezniji, pred Bilušića bukom stali su kraj mlinica, raspitivali se kod ribolovaca, ali pokazalo se – svi bi htjeli pomoći, ali malo tko ima točne informacije, što najbolje govori o tome koliko je splavarenje Krkom i domorodcima bilo nepoznato.

‘Za sljedeći brzac Bilušića buk, isprepleten vodenim rukavima i teško se na njemu snaći, pripremali smo se sat vremena. Izviđali smo kako bismo ga našli prije nego on nas i onda smo se odlučili za jedinu opciju – rastavili smo splav, na rukama je prenijeli uz obalu i nakon 500 metra iza brzaca je sastavili. Uf, šta smo bili ponosni’, govori šjor Josip, dodavši kako su mu na Bilušića buku bili posebno zanimljivi vrtovi uz Krku, koje su navodnjavali u sedri iskopanim tunelima i kanalima. A mlinice su radile punom parom i osjećao se miris brašna, a s brda su se spuštale mještanke koje su s magarcima dotjerale žito...

A onda nova odredišta: Brljana jezero, akumulacija na HE Miljacka pa spavanje u Manojlovcu. Barem su tako mislili.

‘Već se počelo mračiti kad smo došli do tog mjesta, a naumili smo spavati kod elektrane, kad ono opet problem. Tamo se održavala predvojnička vježba, stražar nas ne pušta, mi zovemo oficira, oficir kaže da dozvolu može dati samo general, a on se sad opušta za večerom. Štaš sad!' Kad odjednom inženjer Ćulav virne kroz prozor i kaže, ja generala znam! Ali nema pojma otkud. I zbilja, general prepozna njega, lipo se pozdrave, ali nemaju pojma otkud se znaju. Ali general je bija na mistu: dao nam je da spavamo u elektrani (zaspali smo u 20 h kao dica), dao nam je i madraca (jer mi smo se uputili bez šatora) i još ujutro džip da prebacimo splav koju smo opet morali rastaviti radi prelaska novog brzaca. I taman kad smo tog jutra oko 4 i po kretali na novu putešestviju, inženjer Čulav se sjeti:
‘Pa ja generala znam kao civila, nisam imao pojma da je vojno lice. Neki dan smo se vozili pinicom od Šibenika do Martinske (u to doba nije bilo šibenskog mosta) pa su automobili i putnici prema Zadru prelazili šibenski zaljev malim trajektom (pinicom) i ćakulali. Eto da nije te ćakule, noćas bismo spavali u travi’, prepričava početak drugog jutra velikog vijađa Josip.

Novi dan, novi izazov – novi brzac, dugo izviđanja i novi pristup. Dio ekspedicije će pješke, a dva mornara spustit će se niz dvije stotine metara dugačak brzac. Dnevnik bilježi, bili su to Stošić i Širinić i bili su izvrsni – da ih je tko vidio, mogli su načinit karijeru i danas biti instruktori za pustolove raftinga koji klize Zrmanjom i Cetinom... Ali nije bilo vremena za veselje, jer već čeka novi izazov – Daljanski buk.

'Vidimo mi odmah – opaka voda. Pa opet izviđanje i opet i stara taktika: četvoro idu krajem, a dvoje splavare. Ovaj put Čulav i Širinić. Na tom potezu pala je najbolja serija fotografija, jer je spust Čulava i Širinića bio spektakularan. Za spektakl se naravno pobrinula Krka bacajući naš splav, ali mornari su bili umješni, nesvjesni da se sto metra dalje od njih vodi jednako tako neravnopravna bitka između čovjeka i prirode. Od nas koji smo išli krajem samo je moj otac imao cipele. Svi ostali su krenuli bosi i nakon 10 metra noge je razarao kršoviti vapnenac. Da stvar bude gora, obala je bila sve okomitija i mi smo se da bismo uopće došli do mjesta susreta sa splavi koji je već došao do mirnih voda morali penjati 230 metra uzbrdo do Nećeven grada, koji je pripadao knezovima Nelepića da bi se onda opet spuštali niz strminu. S druge strane Krke, nasuprot Nečvenu je Trošenj-grad, koji je pripadao knezovima Šubićima‘, priča Josip.

Novo odredište bilo je pravoslavni manastir Arandjelovo u kojem su pustolovi naumili noćiti. Ali čovjek snuje, a Bog odlučuje, a Bog je baš toga dana igumana poslao na službeni put, monasi nisu imali hrabrosti pustiti čudno društvo sa splavi na konak na svoju ruku (očito nisu putovali pinicom da ih Čulav šarmira kao koji dan ranije generala). Sve u svemu, put se neplanirano nastavio dalje prema Roškom slapu.

‘Opet izviđanje, opet trska, opet šaš, opet strepnja da se na nekoj stijeni na razvalimo. I opet rastavljanje splavi i čuđenje djece, ribolovaca i domaćeg svijeta. A kad smo forsirali Roški slap, evo pomoći s neba – već u polumraku ugledali su brod koji vozi na liniji do Visovca, franjevačkog samostana, nove lokacije u kojoj su namjeravali zanoćiti. Tamo su našli gvardijana, ali on, pokazalo se, nije te večeri imao dobru vezu sa svojim šefom na nebesima.

‘Rekao nam je da nam ne može dopustiti da spavamo kod njih jer to ne dopuštaju samostanska pravila. Neka se otisnemo do obale i tamo dignemo šatore. A kad je još čuo da šatore nemamo mislim da je promislio ajte ljudi lipo u miru Božjem!’, kaže Josip, pa nastavlja kako su te večeri u 20.30 (sve piše u dnevniku) u mraku s ručnim baterijama glavinjali kroz šaš i tražili put prema Skradinskom buku i mjestu gdje se spajaju Krka i Čikola.

‘Sve sreća što je Vitomir Katić radio u Lozovcu (još jedna šibenska legendarna tvornica) i znao je ponešto o vodama pred tim mjestom, pa smo njega imenovali glavnim navigatorom. Ali stizala je nova opasnost: više nam nije trebalo upaliti mali prijenosni tranzistor na baterije da iz vremenske prognoze shvatimo ono što se vidjelo prostim okom - dolazi jugo i nevera’, kaže Josip pa, da se uvjeri da sam sve shvatio podvuče crtu: znači kraj drugog dana, mi mrtvi umorni, poluizgubljeni, a ide nevera. Štaš sad? E da, al' Bog voli pustolove!

Odjednom se niotkud pojavi čamac koji je vozio noćnu smjenu radnika za Lozovac i oni im pokažu prolaz do iznad slapova. Ideja je bila da se tamo obrate za pomoć mlinarima, ako ne njima onda će pronaći Milku koja je u tom kraju imala gostionicu. Ali mlinar se pravio gluh i nije se htio odazvati, Milkinu birtiju u mraku nisu mogli pronaći i da se nisu sjetili kako u blizini ima vodovodna pumpna stanica mogli su promrzli i mokri čekati jutro. Ali tko će pomoći ako neće radnička klasa – primili su ih, posušili, dali im smještaj a i vremena da se saberu. Ujutro trećeg dana Glavni štab donio je odluku: iako je plan bio da se od Knina spustimo do Skradina i dalje preko Prokljana do Šibenika nakon 40 prijeđenih kilometara splavarenja i 3 kilometra hodanja ekspedicija Čustunkaša svečano proglašava kraj misije. Splav je rastavljen i ostavljen radnicima u pumpnoj stanici pa mu se u povijesti gubi trag, ekipa se razvila u strijelce (Šarinić je bio doma u Skradinu, Katić u Lozovcu), a ostali su pješke krenuli prema Tromilji odakle ih je autobus odveo u Šibenik.

‘E da u dnevniku je ostalo zapisano i ovo: ekspedicija je koštala 2.500 dinara po glavi. Koliko je to danas, pojma nemam’, kaže Josip, a onda upire prstom u fotografije koje su danas, osim sjećanja, jedini svjedok pustolovine što je godinama bila jedna od obaveznih tema obiteljskih druženja i svetkovina, da bi ove godine u čast 30. obljetnice utemeljenja NP Krka preko izložbe fotografija postala dio lokalne kolektivne memorije.'

Fotografije imaju i dokumentarnu i sentimentalnu vrijednost, tim više što su savršeno očuvane i siguran sam da će preživjeti i naredna vremena i ostati kao zapis jednog vremena i jedne povijesti, priča mi kasnije je Davor Šarić, znameniti šibenski i hrvatski meštar od fotografije, kamere i vizualnih ljepota koji je fotografije sa splavarenja priredio s dijapozitiva. U povijesti fotografije bilo je to vrijeme početka rada s dijapozitivima, a o umijeću fotografa splavara najbolje govori činjenica da je od 36 snimaka uspjelo svih 36.

‘Vrijeme je to kada se svijet nije gledao kroz objektiv aparata, mobitela i kamera, kada se trenutak proživljavao vlastitim osjetilima i upijao očima, kada bi fotografije nastajale spontano, bez velikih planova i bezbroj pokušaja. Jedan klik na gumb i to je to, nije bilo filtara, nije bilo photoshopa – ono što je na fotografijama, tako je i bilo. Bez uljepšavanja’, kaže Davor.

Začetnik ideje šjor Bruno je već 22 godine pokojni - da je živ, imao bi 106 godina. Mlinice na Krki su srušene, nekadašnja polja uz rijeku puna kukuruza sad su zapuštena i Krka je na neki način danas zelenija i nego nekad, plovidba je danas zabranjena jer bi ovakvi splavari narušili sadru, ali ove fotografije svjedoče ne samo o jednom vremenu, nego o duhu kad smo puno više bili zajedno okupljeni u pustolovini, negoli zajedno pogubljeni oko TV ekrana.

‘Istina, na plovidbi niz Krku frcalo je, znali smo se i posvađati. Recimo nekima je išlo na živce Ćulavovo inzistirao na detaljnom izviđanju (pokazalo se da je bio u pravu), moj otac kao najstariji malo grintao je zbog hrane jer su mu prisjele konzerve i sardine... Ali užitak koji smo tada doživjeli i danas nam krijepi srce ‘, zaključuje Josip.

‘A u trenucima straha pri spuštanju niz brzace, jel' srcu pomoglo malo vina’, zadirkujem, pokazujući snimku na kojoj se na splavi ponosno koči – jedna pristojna demižana. ‘Kažu da na svakom brodu moraju biti tri tekućine. Voda, vino i maslinovo ulje. Umjesto maslinova ulja imali smo, što bi se reklo, mašinsko. Znam da će malo tko vjerovati, ali u demižani je bila – voda! Kad si u avanturi na Krki, ne treba ti vino da ti razgali dušu!’ odgovorio mi je.