Inicijalna neslaganja oko cijepljenja ponegdje su prerasla u otvorenu netrpeljivost, što osobito dolazi do izražaja u vrijeme godišnjih odmora, kada se na obali okupljaju cijele obitelji i ugošćuju prijatelji.

Prof.dr.sc. Mirjanu Krizmanić, autoricu brojnih bestselera s područja psihologije i jednu od najpopularnijih hrvatskih znanstvenica, osobno pogađaju sukobi oko cijepljenja. Neugodno je iznenađena brojnošću necijepljenih u Hrvatskoj, između ostalog zato što je u ranoj mladosti, samo četiri godine prije izuma cjepiva protiv dječje paralize, oboljela od te bolesti koja joj je uvelike obilježila život. Zahvaljujući cjepivu, posljednji slučaj dječje paralize u Hrvatskoj zabilježen je 1989., a prije toga godišnje je bilo i više od 500 oboljelih od paralitičnog oblika bolesti.

'Čini mi se da bi svakoj razumnoj odrasloj osobi, neovisno o obrazovanju, trebalo biti jasno da jedino cjepivo štiti od bolesti. Ja sam u 14. godini od curice iz škole u Varšavskoj, koja se isticala u sportu, postala teški invalid. Meni je cjepivo pojam dostignuća ljudske pameti i dobrote, tj. pameti u službi toga da zaštiti druge od teških posljedica bolesti', ističe Krizmanić.

Otkriva da je kao curica čitala knjigu 'Dnevnik kirurga', a u njoj je bio opisan i slučaj dječje paralize sa simptomima poput boli u zatiljku, povraćanja i na koncu oduzetosti. Nedugo potom osjetila je simptome i izvijestila majku da ima dječju paralizu, a ona se okrenula ocu i rekla mu da mala bulazni jer se dokopala njegovih knjiga. Nažalost, kći je bila u pravu.

Odbijanje cjepiva protiv Covida-19 Krizmanić tumači kao posljedicu neznanja i kritizira slabu kampanju poticanja na cijepljenje.

'To bi trebalo stalno propagirati u društvu. Ostala sam cijeli život invalid jer nije bilo cjepiva i uvijek sam mislila da se premalo govori o njemu. Cjepiva protiv koronavirusa zapravo štite od teških posljedica bolesti, onih koje vas mogu obilježiti za cijeli život. Umjesto da se cjepiva cijene i prihvaćaju sa zahvalnošću jer spašavaju živote, neki ljudi postavljaju se kao da su oni iznad tog velikog i silnog uspjeha medicine', primjećuje sa žaljenjem Krizmanić.

Ona smatra da ne bi trebalo dići ruke od onih koji su tvrdo ukopani u svojim stavovima protiv cijepljenja, tim više što je to često posljedica odrastanja u neobrazovanim sredinama, u kojima se puno više vjeruje tračevima i pričama susjeda nego nepoznatim stručnjacima.

'Mislim da bi trebalo sa strpljenjem ponavljati članovima obiteljima i prijateljima koje su posljedice necijepljenja. Stalno treba govoriti. Pa gdje ćeš veće nesreće u životu nego kad se odjednom teško razboliš. Ne žalim se ja, dobro sam proživjela, ali uz veliku cijenu. Moramo propagirati cijepljenje, time spašavamo živote', napominje, dodajući da je izumitelj cjepiva protiv dječje paralize, dr. Jonas Salk, prvo cijepio svoje troje djece.

Činjenicu da je strah od dugoročnih posljedica cjepiva protiv Covida nadvladao strah od bolesti, osobito kod mladih, donekle pripisuje i vjerskom učenju.

'Ne smije se djecu učiti 'bog dao, bog uzeo', nego 'pomozi si sam, pa će ti i bog pomoći'. Civilizirano društvo trebalo bi se boriti da daje što više informacija, da se zaštite djeca. Ovo nije bezazlena bolest, treba cijepiti i djecu', kaže Krizmanić.

Odgovarajući na pitanje kako se odnositi prema bliskoj osobi sa suprotnim stavom o cijepljenju, psiholog Ivan Modrušan kaže da je problem već u samoj premisi da su ljudi razborita i složna bića te da rješavaju prijepore u normalnom razgovoru.

'Ljudi to nikad nisu bili, niti će vjerojatno biti ubuduće. Trenutno je u pitanju korona, nekad je bilo nešto drugo, prije toga nešto treće itd. Da su ljudi racionalni i razboriti, kao prvo, ja možda ne bih uopće imao posla', kaže u polušali Modrušan. Dodaje da u svojoj psihoterapeutskoj praksi nikada ne postupa po principu 'daj da ti objasnim, pa kad ti ja to objasnim, onda će se sve popraviti'.

'To jednostavno ne ide tako. Nerealno je očekivati da će se ljudi složiti i oko korone. Neće se složiti ni oko toga treba li podrezivati voćke, a kamoli oko korone', napominje Modrušan.

Uskraćeni pozivi

Kako u toj situaciji postupiti s prijateljima ili na obiteljskom ručku, kada se snažnim emocionalnim angažmanom instinktivno želi zaštititi nečiji život, neovisno o tome prevlada li strah od bolesti ili od nuspojava cijepljenja.

'Gledajući koliko traje prosječan ljudski život, nisam tako kratko na ovom svijetu i nikad dosad nije bilo pandemije na globalnoj razini. Možda je to zato što globalna razina postoji posljednjih 20, 30 godina. Danas je normalno da netko kaže 'idem u Kinu'. Prije to nije tako funkcioniralo, na stranu politika. Ali sad imamo globalni fenomen i on podrazumijeva niz stvari koje se prvi put događaju... A hoće li neka mama pozvati na ručak svoju kćer i zeta koji se nije cijepio – čini mi se da to nije toliko stvar korone, iako se može stvoriti privid da je to zbog straha od bolesti. Meni se čini da je prije razlog taj što ona svog zeta nikada nije voljela, pa ga ne voli ni danas, ali sad to može otvoreno pokazati jer za to ima razlog', kaže Modrušan, dodajući da se složne i sretne familije bolje nose s tom situacijom od onih nesretnih i ranije sukobljenih.

On, inače, smatra da je do tzv. antivaksera teško doprijeti jer oni svoje mišljenje ne baziraju na logici, nego na nekim sasvim emocionalnim, iracionalnim razlozima. Formiranje stavova inače je složen proces pa će se tako u mnogobrojnim obiteljima u pravilu uvijek naći pristaše različitih političkih opcija iako osobno nisu imali silno različita životna iskustva, napominje psiholog.

No što učiniti kada je obiteljsko ljetovanje narušeno, primjerice, strahom od zaraze zbog rođaka koji se nije cijepio? Modrušan odgovara da je to ponajprije osobni izbor.

'Ljetujem u Istri i odgovora mi to da me ne tlače maskom. Bio sam jučer u dućanu, neki imaju masku, neki nemaju, privid normalnosti bolji je nego prošlog ljeta, kad je nervoza bila veća. Iako postoje i dalje neka mjesta, poput apoteke, u kojoj će magistra inzistirati na tome da u njoj bude samo dvoje ljudi odjednom, a ona nosi masku i pritom je iza stakla. Više to govori o njoj kao osobi nego o nekom njezinu stručnom znanju. Trebala bi znati nešto i o imunologiji', kaže Modrušan.

Podsjeća da je Andrija Štampar prije stotinu godina obilazio sela tumačeći im da ne smiju imati bunar blizu gnojnice, tamo gdje odlažu sijeno iz štale. Na primjedbe da im se ne isplati kopati novi bunar, on bi im govorio da to nije pitanje isplativosti, nego razlike između bolesti i zdravlja, na što su ga oni čudno gledali, ne povezujući jedno s drugim. Danas se pak teško nalazi odgovor na pitanje kako usuglasiti epidemiološke mjere s javnim mnijenjem i političkim interesima.

Racionalnost i emocionalna inteligencija

Ljubica Uvodić Vranić, poznata psihologinja iz Doma zdravlja Črnomerec koja je putem emisije 'Nedjeljom u 2' savjetovala stanovnike potresom stradalih područja kako se riješiti tjeskobe, u svakodnevnom radu svjedoči različitim stavovima o cjepivu, a koji se pojednostavljeno svode na pripadnost klasteru cijepljenih ili necijepljenih.

Po njezinu iskustvu, među cijepljenima su osobe različitih motiva i razloga, a ona je osobno ponosna na to da je među onima koji njeguju racionalan pristup životu i drugim ljudima.

'Svi smo mi u ovom našem svijetu ne samo obavezni prema sebi i obitelji, nego smo i međusobno povezani, tako da utječemo jedni na druge. U toj zajednici moram se sa svojim racionalnim stavom staviti na onu stranu za koju mislim da je realna, bliža znanosti, bliža majci logici, jer na takav način pridonosim dobru. Postignute su nevjerojatne stvari, pogledajte samo medicinu, a to je samo jedna od grana koje praktično primjenjuju brojne druge znanosti. Danas se općenito živi duže i bolje, a neki lete do ruba svemira jer su znanstvenici napravili nešto', ukazuje Uvodić Vranić.

Uz same znanstvenike i one koji su naslonjeni na znanost, postoje ljudi koji se priklanjaju većini, potom oni koji slušaju autoritete ili jednostavno ljude kojima vjeruju.

'Mene je pod ruku uzela naša glavna sestra iz Doma zdravlja i rekla: 'Profesorice Uvodić Vranić, idemo se cijepiti.' Ona postupa u interesu naše cjeline i vjerojatno je razmišljala o tome više nego bilo tko od nas jer je jednostavno bila dio te organizacije cijepljenja', kaže psihologinja. Dodaje da ima i onih koji su se primarno cijepili iz interesa - čuli su da se tako može lakše putovati, da mogu posjetiti nekoga koga žele vidjeti, da je lakše organizirati kretanje, otići na koncert…

S druge strane, po pitanju onih koji se nisu cijepili, Uvodić Vranić kaže da tu treba razmotriti nekoliko elemenata. Prvo, racionalna inteligencija kod većine ljudi razvija se negdje do puberteta, do mladosti, a vrlo su malobrojni oni koji ponešto povećaju inteligenciju do kasne dobi u životu, isključivo zato što se bave zahtjevnim intelektualnim radom.

Važan je, dodaje psihologinja, i element emocionalne inteligencije, pojam koji inače mnogima zvuči poput oksimorona, a predstavlja sposobnost shvaćanja svojih i tuđih emocija, suosjećanja i samomotiviranja. Pokazalo se da su upravo to često faktori uspjeha koji su nedostajali nekim visoko inteligentnim ljudima, od kojih bi se očekivali izvrsni rezultati.

'Emocionalna inteligencija omogućuje nam da se emocionalno naslanjamo jedni na druge, osjetimo blagotvornost povjerenja i podrške, surađujemo prema zajedničkom cilju. Prema mom iskustvu, mislim da ljudi koji se ne žele cijepiti ne razumiju svoj strah od cijepljenja, a koji je toliko velik da se oni bore protiv njega možda i nesvjesnim negiranjem da virus i ugroza uopće postoje. Meni je ta njihova priča o propagandi i sličnom prilično neuvjerljiva. Baš bi netko plaćao za to da zna kamo se ja krećem, a svaki dan na Fejsu može vidjeti gdje sam bila i što sam radila. Pa već ovaj mobitel koji držim u ruci omogućuje svakome tko bi se zainteresirao za tako malo važnu osobu kao što sam ja da dozna sve o meni. Ne treba me cijepiti da bi to doznao', kaže psihologinja.

Nejasan odnos prema smrti za neke je dodatan faktor da zauzmu stav protiv cijepljenja. Netko nikad ne prihvati smrt bližnjeg, netko izvjesno vrijeme negira smrt, a neki žive kao da nikada neće umrijeti. 'Ne povezujemo s ugrozom to što pušimo, alkoholiziramo se, uzimamo droge, pa nam je teško prihvatiti – a sve iz straha – i veliku ugrozu od korone', racionalizira Uvodić Vranić.

Potom navodi da su istraživanja Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ukazala na to da je razlika između cijepljenih i necijepljenih u stručnoj spremi, tj. da izgleda da je obrazovanijih više među cijepljenima.

Naposljetku, psihologinja registrira i one koje je eksplicitno čula da kažu kako se ne trebaju cijepiti jer će to učiniti dovoljno drugih ljudi. 'Ta je grupa posebno zanimljiva, ali je ovom prilikom ne bih htjela posebno opisivati', suzdržana je psihologinja.

O strpljenju i slobodi

Po pitanju emocionalnih nuspojava pandemije u vidu probuđenih animoziteta među rodbinom, prijateljima i znancima, smatra da oni koji su se cijepili mogu bolje razumjeti strahove onih drugih.

'Neka se strpe, neka budu pribrani, čekaju, polako će sve doći na svoje. Brojke će kad-tad početi padati, ali će pritom stradati netko od onih koji nisu cijepljeni. Inače, jako je važno znati da nema promjene stavova bez emocionalnog šoka. Ako je netko ovisnik o alkoholu, reći će da svi piju, neće se suočiti s tim. Onda će mu oduzeti vozačku dozvolu, pa će mu stradati jetra, pa će dobiti otkaz, pa će ga kći zaobići na cesti i tad će doživjeti emocionalni šok. Onaj mali broj ljudi koji je pristao na liječenje i počeo apstinirati doživio je upravo to', objašnjava Uvodić Vranić.

Napominje da savjete inače valja davati onda kada se savjet i zatraži.

'Ljudi u strahu često nisu suradljivi i znaju upasti u negativne emocije. Kad nemaju pravi odgovor, koji put arogancijom nadomještaju nedostatak znanja. Skeptični su i čak ljuti na one koje smatraju lažnim autoritetima, a za koje misle da ugrožavaju njihovu slobodu. Naravno, s druge strane, ljudi koji su se cijepili misle da oni koji se nisu cijepili ugrožavaju samim time svoju slobodu, a ne da bi prijedlog da se cijepe, kao i molba, nagovor, ljubaznost, nagovaranje bili ugrožavanje slobode. Kroz život donosimo mnoge odluke koje su smanjile tu slobodu. U trenutku u kojem odlučite imati dijete ili se obećate nekome da ćete ga voljeti i poštovati u sve dane života svoga, onda ste itekako ograničili svoju slobodu. Ako se ne cijepite, ograničili ste svoju slobodu misleći da se time oslobađate. Znate, borba za slobodu podrazumijeva puno znanja koja smo stekli uz pomoć ljudi koji su se dugo, dugo školovali, a ne onih koji su napisali neki neobavezan post na nekoj društvenoj mreži, na kojima se, prema istraživanjima, uglavnom informiraju oni koji se ne cijepe', zaključuje psihologinja Uvodić Vranić.