Antun Bajan, predsjednik Povjerenstva za hitnu medicinsku pomoć Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara - medicinskih tehničara, u načelu podržava najavljenu reformu sustava hitne pomoći, ali pritom upozorava na određene nedostatke koji bi mogli rezultirati neželjenim posljedicama. U razgovoru za tportal, taj student poslijediplomskog doktorskog studija sa 28 godina radnog iskustva u izvanbolničkoj hitnoj medicinskoj pomoći ističe, za početak, da unatoč pravilniku o njihovom specijalističkom usavršavanju, ni jedna medicinska sestra koja mora raditi trijažu, dakle odrediti vitalnu ugroženost pacijenata i prioritete u hitnoj pomoći, nije specijalizirala hitnu medicinu
Trijažu u hitnim bolničkim prijemima provode medicinske sestre primjenom trijažnih skala, koje omogućuju sestrama bolji uvid u 'hitnoću' pacijenta. Trijažne skale su namijenjene medicinskim sestrama kao pomoć u određivanju prioriteta za pružanje zdravstvene skrbi u hitnim bolničkim prijemima, koja je zasnovana na objektivnim znanstvenim parametrima i podrazumijeva najviši etički standard u određivanju hitnosti prilikom zbrinjavanja pacijenata. Pojedine države koriste različite skale, a u Hrvatskoj se primjenjuje tzv. australska trijažna skala.
'Ne bih ulazio u njezinu kvalitetu, recimo samo da ona nije loša. Stručnjaci ispred Hrvatske komore medicinskih sestara napravili su, međutim, ranoupozoravajuću ljestvicu kao jedan od trijažnih alata koja bi trebala biti sastavni dio trijaže, što je ponuđeno ministru Nakiću', otkriva Bajan u razgovoru za tportal.
Ako se medicinske sestre na hitnim prijemima već postavljaju na 'prvu liniju' s pacijentima, one definitivno moraju završiti specijalističko usavršavanje iz hitne medicine na sveučilišnoj razini, a ne, kao što je sada slučaj, tečajeve i edukacije iz trijaže pri Hrvatskom zavodu za hitnu medicinu - to je jednostavno nedostatno, ocjenjuje Bajan, inače autor Pravilnika o specijalističkom usavršavanju medicinskih sestara-medicinskih tehničara u djelatnosti hitne medicinske pomoći. Njegov sindikat izričito zahtijeva da sestre koje rade trijažu, uz potrebno debelo radno iskustvo na hitnoj, specijaliziraju hitnu medicinu.
Zašto nema specijalizacije za medicinske sestre i tehničare u Hitnoj?
U tu svrhu, Bajan je prošle godine u ovo doba okupio grupu akademika, profesora i sve dekane medicinskih fakulteta u Hrvatskoj, koji su zajedno sastavili novi prijedlog pravilnika, uz ponuđeno specijalističko obrazovanje sestara i tehničara u hitnoj medicini po smjernicama iz Europe. Zamišljeno je da usavršavanje traje 1.600 sati, ili jednu akademsku godinu. 'S obzirom na to da imamo iskusne sestre, taj program može se svesti i na kraći period, ali mora biti usklađen i dogovoren sa svim medicinskim fakultetima koji će pristupiti izobrazbi medicinskih sestara', navodi Bajan. No zašto se to već sada ne provodi?
'Vjerujte, ne znam. Mogu pretpostaviti da je to iz financijskih razloga ili jednostavno zato što se nije htjelo. Nažalost, mi još nemamo strategiju razvoja sustava hitne pomoći, bez obzira na ministre koji se smjenjuju – uvijek se vraćamo na neke početke', objašnjava Bajan, dodajući da Sindikat traži specijalizaciju pri medicinskim fakultetima jer to je jedino formalno obrazovanje, kojim se dobivaju znanja, vještine i stavove (kompetencije) -sve ono što određuje specijaliste.
Telefonska trijaža nedostatna, dispečeri su medicinske sestre
No kakva je to norveška skala, prema kojoj bi, po planu ministra Nakića, medicinske sestre u izvanbolničkoj hitnoj određivale jesu li pozivatelji broja hitne pomoći 194 zaista hitni slučajevi? Može li se uopće trijaža odrađivati telefonom, na neviđeno, je li dovoljno opisati simptome?
'Naravno da nije dovoljno. Pa čak i kad je pacijent pred vama, 25 posto EKG-a neće pokazati da je u pitanju infarkt, iako je upravo to slučaj. Valja gledati pacijenta koji trpi bolove, prepoznati promjene na koži, znoj, disanje... Na temelju takve opservacije, može se puno. Prema norveškom indeksu, kojeg je Hrvatski zavod za hitnu medicinu uzeo za izvanbolničku hitnu, predviđa se da maltene svakom pacijentu treba hitna medicinska pomoć. Taj indeks nije prilagođen našim uvjetima, našem znanju i obrazovanju, našem mentalitetu i potrebno ga je revidirati', ističe Bajan, ne želeći navoditi konkretne primjere neprilagođenosti jer bi tada mogla nastupiti 'panika'.
U svakom slučaju, prema ovakvom planu reforme hitne očigledno je da će dispečeri koji primaju pozive na broj 194 biti preopterećeni. Tko su oni? U većini slučajeva, otkriva Bajan, to su po dvije medicinske sestre, osim Splita, Rijeka, Zagreba i Osijeka, dakle većih centara gdje postoji i liječnik. U ostalim krajevima, to su medicinske sestre, ponegdje sa srednjom stručnom spremom, a negdje prvostupnice. Bez potrebne specijalizacije, izostane li i potrebno iskustvo, kako će one pravilno određivati pacijentima što im je činiti, osobito vikendima i noću? Pacijenti bi opet mogli u velikom broju završiti na bolničkim hitnim prijemima, koji će ih vraćati obiteljskim liječnicima, i tako u krug.
Palijativna skrb za Hitnu pomoć
Bajan podržava planirane promjene u smislu jačeg aktiviranja primarne zdravstvene zaštite i posjeta obiteljskim liječnicima, kako bi se prestale zloupotrebljavati hitni prijemi na kojima pacijenti moraju imati dužan prioritet i prostor. U jednu ruku, mora se znati red, no u drugu svaka ishitrena promjena, bez potrebnih analiza, može se i liječnicima i pacijentima obiti o glavu.
'U Europi postoji preko 40 načina organiziranja kako izvanbolničke, tako i bolničke hitne medicinske pomoći, a u svijetu preko 70 načina organiziranja hitnih medicinskih službi. To je vrlo bitan podatak. Znači, može se, recimo, vidjeti i hoće li se organizirati posebna telefonska linija - ovisno o županiji, broju stanovnika i drugim parametrima - za pozive nehitnih pacijenata, gdje bi dobili prvi stručni savjet. Može se organizirati i primarna zdravstvena zaštita kroz 24 sata, ili u sklopu hitne medicine ili u posebnim ustanovama', kaže Bajan.
U svakom slučaju, prijedlog pravilnika o specijalističkom usavršavanju za medicinske sestre i tehničare u hitnoj pomoći zgotovljen je i praktički sutra može u provedbu. No s obzirom na to da kvalitetno obrazovanje u zdravstvu ipak košta, izgledno je da će se promjene u hitnoj pomoći, bez rješenja u skopu cjelovite reforme sustava, svesti na palijativna rješenja za taj segment hrvatskog zdravstva.
