Afera s ilegalnim odlaganjem opasnog otpada u Gospiću trajat će još dugo. A cijelo to vrijeme stanovnici Like moraju živjeti s posljedicama koje je taj otpad ostavio na okoliš, kako iznad, tako i ispod zemlje.

Iako mjerenja kvalitete i ispravnosti vode, koje provodi Hrvatski zavod za javno zdravstvo, pokazuju da je voda javnom vodovodnom sustavu ispravna za piće, brojke zapravo ne govore cijelu priču.

Biolog i ekotoksikolog, profesor Branimir K. Hackenberger s Odjela za biologiju Sveučilišta u Osijeku napominje kako nije imao uvid u nalaze iz Gospića, ispitne izvještaje i zapisnike o uzorkovanju, pa ne može reći je li tamošnja voda onečišćena ili nije.

'Tko god to danas tvrdi, u jednom ili u drugom smjeru, govori izvan onoga što podaci nose', upozorava profesor Hackenberger.

No, za tportal je objasnio kako se takvi nalazi čitaju, što iz njih smije izaći, a što ne, i koja bi mjerenja morala postojati da rečenica 'sve je u dopuštenim okvirima' znači išta više od administrativne formulacije. S obzirom na to da nije imao uvid u nalaze iz Gospića, kao primjer metode navodi brojke iz dvaju analitičkih izvještaja iz piezometra P1 na odlagalištu Grabovica kod Dubrovnika, u koje je imao uvid.

U nastavku integralno donosimo njegove odgovore.

Što znači 'u dopuštenim okvirima', a što ne znači?

Rečenica 'sva mjerenja pokazala su vrijednosti u dopuštenim okvirima' gotovo je uvijek istinita i gotovo uvijek pogrešno shvaćena. Ona ne znači da je voda zdrava. Znači da su oni parametri koji su mjereni bili ispod svojih graničnih vrijednosti. To je samo administrativni čin, a ne potpuna kemijska istina.

Naime, rutinska analiza vode za ljudsku potrošnju obuhvaća nekoliko desetaka parametara: mikrobiologiju, nitrate, nitrite, amonij, pH, vodljivost, mutnoću, nekoliko teških metala. U bazi koju sam sastavio za potrebe ove teme nalazi se 1063 opasnih tvari koje se realno mogu naći u otpadu i u okolišu. Od njih bi otprilike 900 prošlo kroz uobičajeni higijenski paket bez ikakvog prepoznatljivog traga u nalazu.

Odmah da se razumijemo, to nije propust laboratorija. Laboratorij traži ono što mu je zadano da traži, a masenom spektrometrijom kakva se danas rutinski koristi ne može 'pogledati ima li još nečega' bez da se unaprijed zna koji spoj se traži. Atrazin, tetrakloreten, dioksini, poliklorirani bifenili i PFAS spojevi tvari su koje se u standardnom programu jednostavno ne ciljaju.

PFAS su pritom dobar primjer koliko je taj popis pomičan. Te se tvari proizvode desetljećima, a propisanim parametrom vode za ljudsku potrošnju postale su tek Pravilnikom NN 64/2023, kojim je u hrvatsko zakonodavstvo prenesena Direktiva (EU) 2020/2184, s graničnom vrijednošću od 0,1 µg/L za zbroj dvadeset tvari i 0,5 µg/L za ukupne PFAS. Rutinski se, dakle, mjere tek odnedavno, i još uvijek samo ako je ta analiza posebno ugovorena. Sve godine prije toga PFAS su mogli biti prisutni a da ih nitko ne vidi, i to ne zato što ih nije bilo, nego zato što ih nitko nije bio dužan tražiti. Isto vrijedi i unaprijed, jer propisani popis uvijek kasni za onim što je već u okolišu.

Zato je jedina korektna formulacija: voda zadovoljava zakonske propise za vodu za piće. To se može dokazati. Je li doista zdrava, to bez šire analitike nitko ne može sa sigurnošću tvrditi, ni u jednom ni u drugom smjeru. Nepostojanje mjerenja nije dokaz sigurnosti.

Druga stvar koju javnost redovito preskoči jest gdje se mjerilo. Kontrolna bušotina ispod tijela odlagališta nije vodozahvat, a voda u njoj nije voda za piće. Na Grabovici je ta voda imala kemijsku potrošnju kisika od oko 2000 mg O₂/L, dok se u zdravom vodonosniku u kršu očekuje ispod 5. To je dva reda veličine razlike i nikakva geologija to ne objašnjava, jer je riječ o procjednoj vodi odlagališta, razrijeđenoj podzemnom vodom. Meni je to bilo jasno već iz boje i mirisa opisanih u zapisniku, prije nego sam uopće došao do tablice.

Ali iz te iste brojke ne slijedi baš nikakav zaključak o vodi na izvoru ili na slavini, jer procjedna voda na putu do korisnika prolazi razrjeđenje i zadržavanje u vodonosniku. Vrijedi i obrnuto: nitko iz uredna nalaza na vodozahvatu ne može zaključiti da onečišćenja nema. Griješi se, dakle, u oba smjera, i to obično s jednakim žarom.

Pitali ste i jesu li kemikalije ušle u ekosustave. Iz odlagališta u okoliš vode četiri puta: zrak, u obliku prašine i hlapljivih tvari, zatim tlo, površinske vode i podzemne vode. U kršu je taj zadnji put najbrži i najmanje predvidiv, jer voda kroz pukotine putuje bez one filtracije koju bi imala kroz pješčani vodonosnik.

Za živa bića bitno je nešto što se u tablicama ne vidi. Učinci se zbrajaju. U jednom drugom nalazu koji sam ovog ljeta interpretirao nijedan pojedinačni pokazatelj nije bio dramatičan, a voda ipak nije bila nastanjiva, jer su četiri stresora napadala isti fiziološki cilj, aerobni metabolizam. Ocjena 'pokazatelj po pokazatelj', kakvu naši izvještaji implicitno nude, tu sustavno podcjenjuje rizik. To je pravilo, ne iznimka.

I još jedno razgraničenje, koje mi je važno izgovoriti iako se nikome ne sviđa. Da je konkretan tumor kod konkretne osobe uzrokovan konkretnom hrpom otpada, to je gotovo nemoguće dokazati. Tko to tvrdi, šteti vlastitoj argumentaciji, jer prva ozbiljna primjedba sruši i sve ostalo što je govorio. Rasprava se ne dobiva na terenu bolesti. Dobiva se na terenu mjerenja: tlo, podzemna voda, bunari, zrak.

Je li sanacija uopće moguća i što znači 'sanirano'?

Moguća je, i to gotovo uvijek. Pitanje nije je li moguća nego što se pod time misli i tko to plaća.

Ovdje ću ponoviti usporedbu koju sam već javno iznio, jer mi nijedna druga nije uspjela toliko brzo objasniti o čemu se radi. Zamislite bolesnika kojemu je dijagnosticiran karcinom koji otpušta metastaze. Liječnik mu svaki dan mjeri temperaturu i, kad ona poraste, dade nešto za njezino snižavanje.

Liječi li taj liječnik tog bolesnika?

Otpad u Lici je karcinom. Tvari koje iz njega odlaze u vodu, tlo i zrak su metastaze. Mjerenje isključivo propisanih parametara je mjerenje temperature. Jedini put do trajnog rješenja je uklanjanje karcinoma, dakle uklanjanje otpada ili njegova kvalitetna, stručno izvedena i višeslojna izolacija.

Kad bi se, dakle, htjelo reći da je nešto „sanirano", pod tim bi moralo stajati sljedeće.

▸ Izvor je uklonjen ili trajno izoliran. Otpad je odvezen na zakonito odlagalište ili je zatvoren u tijelo s brtvenim slojem odozdo i odozgo, sustavom za prikupljanje i obradu procjedne vode i otplinjavanjem. Prekrivanje zemljom nije izolacija, koliko god iz zraka lijepo izgledalo.

▸ Zna se što je tamo bilo. Bez podrijetla i sastava ne zna se ni što tražiti u vodi ni tko odgovara. To je najjeftiniji korak u cijelom poslu i, po mojem iskustvu, najčešće preskočen. Papiri o otpadu postoje, a prethodni vlasnik i proizvođač su u pravilu utvrdivi.

▸ Postoji brojka koju treba postići, zadana prije početka radova. Ne 'bit će bolje', nego koja koncentracija, u kojem mediju, na kojoj mjernoj točki i kroz koje razdoblje.

▸ Postoji referentna pozadina, dakle barem jedan piezometar izvan utjecaja lokacije. Bez njega se ne zna od čega se uopće odstupa.

▸ Postoji vremenski niz. Iz dva uzorkovanja može se pročitati razlika između dva hidrološka stanja i ništa o trendu. Za tvrdnju da se stanje popravlja treba barem godišnji ciklus, s naglaskom na kasno ljeto, kad su uvjeti najnepovoljniji.

▸ Napravljeni su i testovi na živim organizmima. Zbroj pojedinačnih koncentracija nikada nije mjera štetnosti, jer ne obuhvaća ni tvari koje nismo mjerili ni njihove međusobne učinke. Baterija testova na cijelom uzorku, u kojoj su bakterija Aliivibrio fischeri, rakušac Daphnia magna, vodena leća Lemna minor, test inhibicije rasta alga i po potrebi test embrija ribe, obuhvaća ih sve odjednom. Ti testovi nisu skupi. Naprosto se ne traže.

▸ Podaci su javni. Sanacija koja nije javno dokumentirana nije dovršena, nego neprovjerljiva.

Pitate je li šteta nepovratna. Za dio nije. Metali se u kršu vežu i talože, organska tvar se razgrađuje, vodonosnik se ispire. Za dio jest, barem u razdobljima koja su nama relevantna, i tu prije svega mislim na perfluorirane tvari, koje su nadimak 'vječne kemikalije' zaslužile posve pošteno.

Bitno je, međutim, ovo. Zaustavljanjem izvora zaustavlja se dotok, a ono što je već otišlo u sustav razrjeđuje se i uklanja sporo, ali se uklanja. Vrijeme je jedina varijabla nad kojom stvarno imamo kontrolu. Zato odgađanje nije neutralan potez, nego skuplja varijanta iste odluke.

Jesu li hrvatske vode zapravo zagađene?

Ne. Ali ni tvrdnja da su čiste ne stoji na onoliko dokaza koliko volimo misliti.

Hrvatska doista ima puno vode i velik dio nje je dobre kakvoće, i to nije marketing nego nalaz mjerenja koja postoje. Samo, 'čista' je tvrdnja o cjelini, a mjerenja pokrivaju mali dio te cjeline. Točnije bi bilo reći ovako: za veliku većinu opasnih tvari u velikoj većini vodnih tijela mi jednostavno nemamo podatak. U registru CAS danas je zabilježeno više od 290 milijuna kemijskih tvari, a ozbiljni toksikološki podaci postoje za vrlo mali udio njih. To nije hrvatska specifičnost nego stanje čitave discipline, i o tome se u javnosti govori premalo.

Ono što je afera oko Gospića zapravo otkrila nije da je voda zagađena, nego da nemamo sustav koji bi na to pitanje mogao brzo odgovoriti. Ako se na desetak lokacija diljem zemlje ispostavi da je otpad odlagan bez evidencije, onda je problem u evidenciji i nadzoru. Posljedice po vodu su zasebno pitanje, na koje se odgovara mjerenjem.

Krš je pritom otegotna okolnost, i to ne samo u Lici nego i u Dalmatinskoj zagori i dijelu Istre. Zavaravajuće je utješan. Voda je bistra i hladna jer nije bila u dodiru s glinom, a upravo to znači da nije bila ni filtrirana. Onečišćenje u kršu putuje daleko, brzo i po pravcima koje bez trasiranja ne možemo pogoditi. Za takva područja oprezniji standard od zakonskog minimuma nije pretjerivanje, a trasiranje podzemnih tokova nije luksuz.

Što građani mogu napraviti sada?

Ne selidbu i ne paniku. Evo što ima smisla, otprilike po redu korisnosti.

Tražiti podatke. Informacije o okolišu su po zakonu javne, a to je pravo koje se kod nas gotovo ne koristi. Zatražite izvješća o mjerenjima, i to izričito: datume uzorkovanja, točne lokacije mjernih točaka, popis mjerenih parametara, naziv laboratorija i njegovu akreditaciju. Rok za odgovor je propisan. Šutnja je također odgovor i o njoj se piše, a nakon isteka roka ide požurnica, pa žalba Povjereniku za informiranje.

Analizirati vlastiti bunar, ako pijete iz bunara. Ovo je jedina stvar koja pojedincu daje odgovor o njegovoj vlastitoj vodi. Orijentacijske cijene na hrvatskom tržištu izgledaju ovako:

Na osnovni paket bih posebno upozorio. On najčešće ispadne uredan i najčešće se shvati kao dokaz da je voda zdrava, a o metalima, otapalima, pesticidima i PFAS tvarima ne govori ništa. Ako ste unutar otprilike kilometra od poznatog odlagališta ili bivšeg pogona, ima smisla paket metala. Ako je u blizini bila kemijska čistionica, autoservis, skladište goriva ili odbačene bačve, ima smisla paket hlapljivih spojeva. Kod pesticida izričito tražite da popis obuhvati glifosat i njegov razgradni produkt AMPA, jer u standardnom paketu često nisu.

Jedan detalj odlučuje o tome vrijedi li vaš nalaz išta ako dođe do spora. Uzorak mora uzeti akreditirani laboratorij, uz zapisnik o uzorkovanju. Uzorak koji sami donesete u boci vrijedi za vašu informaciju, ali ga je u sporu lako osporiti. Tražite i da u ponudi piše koja se norma primjenjuje i koje su granice kvantifikacije.

Prijavljivati konkretno. Prijava inspekciji s datumom, koordinatama i fotografijom ulazi u službeni zapisnik. Ogorčenje bez nadnevka ne ulazi nigdje.

Voda iz boce nije automatsko rješenje. Flaširana voda podliježe svojim propisima i svojim ograničenjima analitike, a plastična ambalaža otvara vlastiti niz pitanja. Ako je javna vodoopskrba uredna, ona je u pravilu bolje kontrolirana od svega ostaloga što je građaninu dostupno, jer se mjeri redovito i po programu. Bunar je taj koji ne kontrolira nitko osim vlasnika.

Što bih napravio da sam zadužen za sanaciju?

Ovdje je redoslijed pola posla, pa ga navodim onako kako bih ga i provodio.

1.) Zaustaviti dotok. Prije ijedne analize spriječiti daljnje odlaganje i oborinsko natapanje tijela otpada. Svaka kiša koja padne na nesaniranu hrpu proizvodi novu procjednu vodu.

2.) Utvrditi podrijetlo. Za svaki otpad na svakoj lokaciji saznati tko ga je proizveo i tko ga je dovezao. Prateći listovi, ugovori, transportni papiri. Time se odjednom dobiju dvije stvari: zna se što je unutra i zna se tko plaća. Bez toga se od laboratorija traži da traži tisuću kemikalija, što je i besmisleno i neizvedivo i skupo. S time se traži dvadeset pravih.

3.) Karakterizirati sam otpad, a ne samo vodu oko njega. Uzorkovanje po tijelu odlagališta, uključujući sadržaj bačvi ako ih ima, uz odgovarajuće mjere zaštite.

4.) Postaviti mjernu mrežu koja može odgovoriti na pitanje dosega. Najmanje jedan referentni piezometar izvan utjecaja, mjerenja na svim kontrolnim točkama, uzorkovanje na izvorima i bunarima nizvodno, te trasiranje podzemnih tokova. Bez toga imamo točkasti nalaz, a ne prostornu sliku. Tražio bih i zapis o ispiranju bušotine prije uzorkovanja, jer o tome ovisi predstavlja li uzorak vodonosnik ili tek sadržaj cijevi.

5.) Proširiti analitički program onim što je jeftino, a odlučujuće. Električna vodljivost, kloridi, sulfati, amonijak i otopljeni organski ugljik. Bez vodljivosti i klorida nemoguće je izračunati koliko je procjedna voda razrijeđena, a upravo je to brojka iz koje se procjenjuje dokle je onečišćenje stiglo. Ta mjerenja koštaju gotovo ništa u odnosu na ostatak, a na Grabovici su, kao i drugdje, izostala. Amonijak me pritom smeta više od svega. On je i najkarakterističniji pokazatelj procjedne vode i tvar s najizravnijom otrovnošću za vodene organizme, pa je bez njega procjena akvatičkog rizika nepotpuna koliko god ostatak popisa bio dugačak.

6.) Dodati skupine spojeva kojih u ovakvim izvještajima redovito uopće nema: policikličke aromatske ugljikovodike, klorirana otapala i PFAS. Za odlagališna tijela to su danas među najrelevantnijim skupinama i njihov je izostanak teško obraniti. Metale bih određivao paralelno u filtriranom i nefiltriranom uzorku, čime otpada cijela rasprava o tome koliko je izmjerenog zapravo otopljeno.

7.) Naručiti ekotoksikološku bateriju na cijelom uzorku. Test na organizmu obuhvaća i tvari koje nismo mjerili i njihove međusobne učinke.

8.) Odlučiti između uklanjanja i izolacije, i to na temelju onoga što je u otpadu, a ne na temelju proračuna. Uklanjanje je trajno rješenje. Izolacija je prihvatljiva samo ako je izvedena kao inženjerski objekt, s prikupljanjem procjedne vode i s obvezom praćenja koja ne prestaje.

9.) Objavljivati sve podatke čim nastanu, u strojno čitljivom obliku i s cijelim vremenskim nizom.

10.) Račun ispostaviti onome tko je otpad proizveo i dovezao, uz jamstvo koje pokriva praćenje kroz sljedećih dvadeset godina.

Dodao bih i dvije primjedbe koje se tiču struke, a ne politike. U izvještajima koje sam čitao redovito nedostaje iskazana mjerna nesigurnost. Bez nje se ne može reći je li ijedna razlika između dva termina uopće razlučiva, pa se sve razlike moraju čitati kao naznake. I redovito je dio ključnih pokazatelja izvan područja akreditacije laboratorija. To rezultat ne čini netočnim, ali njegova dokazna snaga nije ista, i to je bolje znati unaprijed nego otkriti tek u raspravi.

Što bismo svi trebali napraviti da se ovo ne ponavlja?

Pitate je li problem u osviještenosti građana. Nije, ili barem nije prvenstveno. Ljudi u Lici vrlo dobro znaju da im hrpa bačvi kraj puta ne pripada.

Prvo je novac. Zakonito zbrinjavanje opasnog otpada košta, a bacanje u šumu je besplatno. Dok je ta razlika veća od kazne pomnožene vjerojatnošću da vas uhvate, ilegalno odlaganje je za onoga tko ga izvodi savršeno racionalan potez, koliko god nam se to gadilo. Apelima se tu ne postiže ništa. Računica se mora preokrenuti, i to povećanjem vjerojatnosti otkrivanja i financijskim jamstvom koje proizvođač otpada polaže unaprijed, a vraća mu se tek uz dokaz zakonitog zbrinjavanja.

Druga stvar je sljedivost. Sustav pratećih listova postoji, ali kontrolira papir, a ne masu. Ono što nedostaje jest masena bilanca, dakle usporedba koliko je opasnog otpada u nekoj godini prijavljeno kao nastalo s time koliko ga je stvarno stiglo u ovlaštene obrađivače. Razlika između te dvije brojke je otpad koji je negdje završio. Taj se izračun može napraviti iz podataka koji već postoje i bio bi prvi ozbiljan pokazatelj razmjera problema.

I treće, tajnost. Svako mjerenje u okolišu plaćeno javnim novcem trebalo bi biti dostupno u roku, u izvornom obliku i s cijelim vremenskim nizom, a ne u obliku izjave o tome što je netko iz njega zaključio. Kad podaci nisu javni, prostor popune glasine.

Na kraju, jedna odgovornost koja pripada svima nama koji o ovome govorimo, meni i vama jednako. Jedan netočan podatak ruši povjerenje u cijelu raspravu. Kad se u priču o desecima tisuća tona opasnog otpada ubaci tvrdnja koja se ne može dokazati, ona ne odnese samo sebe nego i sve ono što je bilo točno, a usput poruči stanovnicima da su oni problem umjesto da im se ponudi rješenje. Svaka informacija koja se plasira kao argument mora imati pokriće: mjerenje, uzorkovanje i stručnu ili znanstvenu metodu.

Mjerenje temperature ne liječi karcinom. Mjerenje samo propisanih parametara ne rješava problem otpada. Uklonite uzrok i zaštitit ćete i ljude i okoliš.