Na Uskršnji ponedjeljak, točno u 11 sati, Radić i službeno završava svoj najveći životni projekt, kojemu je posvetio cijelu jednu petoljetku. Preciznije, skoro devet tisuća radnih sati. Ispod spomenutog staklenog zvona ukazat će se golema, kamena i bijela bazilika svetog Petra.

Pothvat je to o kojemu bruji cijeli otok, a bogme za njega jako dobro znaju i u Vatikanu. I nitko, baš nitko upoznat s njime neće ga hvaliti iz obične kurtoazije, niti iskazati uobičajenu pristojnost i izgovarati frazetine kakve se obično izgovaraju kada treba nahvaliti nekoga tko se predstavlja kao samouki umjetnik. Ne, ovo je nešto puno više: Radić je zbilja napravio malo remek-djelo.

'Nisam previše strpljiv tip, nemam mira, ali za ovu maketu valjda sam imao Božju pomoć. Prsti su mi ogromni, ali uspio sam raditi finim alatima. Vid nije baš najbolji, ali barem se nije pogoršao', smije se ovaj Bračanin i za tportal pokazuje lanternu na kupoli, posljednji detalj dosad skriven u javnosti. Jest nervozan uoči ponedjeljka, ali ipak se vidi i olakšanje: gotovo je. Premda se prije pet godina sve činilo nemogućim.

Pučiški sveti Petar izrađen je, dakako, od bijelog bračkog kamena - kako i priliči skulpturi iz hrvatske i svjetske prijestolnice klesarstva. U odnosu na original umanjen je točno dvije stotine puta, pa je dugačak oko 90 centimetara. Po procjenama je težak između 200 i 250 kilograma, ali tek će se ovih dana iznova izvagati. Ovo je jedina replika bazilike izgrađena u kamenu: navodno postoji još jedna od gipsa, no ona je vidljivo propala i skrivena je duboko u vatikanskim zidinama.

Josip Radić punih dvadeset godina bavi se ovim hobijem i iza sebe ima desetke replika raznih crkava, katedrala, zvonika, svjetionika i kamenih kuća. Izlagao je na tridesetak izložbi diljem Hrvatske i onda je, na Stepinčevo 2014. godine, krenuo u svoj životni projekt. Prethodno je punih godinu dana razmišljao, analizirao, pripremao se. Kako je baziliku vidio samo jednom, i to na hodočašću, trebalo je postaviti stvari doslovno od temelja.

'Imao sam priliku susresti nadbiskupa Nikolu Eterovića, današnjeg apostolskog nuncija u Berlinu, kojemu sam objasnio što želim. Angažirao je ljude u vatikanskim arhivima i oni su mi prikupili svu dokumentaciju, uključujući arhitektonske nacrte. Drugačije se nije moglo: da su temelji pogrešno postavljeni, ništa ne bi valjalo', objašnjava nam Radić.

Kako je krenuo, tako je i nastavio. Njegovo kameno djelo, naime, ne zove se bez veze replikom - crkva je doslovno umanjena kopija, što uključuje sve detalje i u unutrašnjosti i na fasadama. Stupovi u originalu široki dva metra kod njega imaju promjer od centimetra, a najviše je onih debljine tek dva milimetra. Sve je tu: i reljefi, i prozori, i skulpture apostola na krovu, i balkoni, i razna stepeništa, i zlatni križevi, i zvona od mesinga.

Radio je Radić mahom preciznim, zubarskim instrumentima i pincetama, a prije nekoliko godina počeo ga je sponzorirati i jedan veliki proizvođač alata. Svi su dali ruke - Jadrankamen je ustupio kamen, lokalni meštri nudili su pomoć, župa i sumještani uvijek su bili pri ruci. I obitelj, naravno: supruga Marija i četvero djece bili su uz njega cijelim putem, a njihova imena uklesana su u temeljima.

'Sada dobro znam svaki kutak bazilike i mogao bih se prošetati njome zatvorenih očiju', smije se sugovornik tportala.

U osnovnoj školi nije ni sanjao da će se ikada baviti kamenom, koliko god to čudno zvučalo za osobu rođenu u Pučišćima, u kojima stoluju veliki majstori i nalazi se najpoznatija strukovna škola u Hrvatskoj, u kojoj kamen dođe nešto kao prirodno agregatno stanje i logično profesionalno usmjerenje. Težak je to zanat, uvjerio se Josip na primjeru vlastitog oca i stoga nastojao pobjeći što dalje. Upisao je i završio srednju mornaričku školu, potom i mornaričku vojnu akademiju, pa se u prvim danima uključio u Domovinski rat i početkom devedesetih bio najmlađi zapovjednik jednog ratnog broda. Bila bi to respektabilna i dugačka vojna karijera da se s 33 godine nije teško razbolio, smršavio na pedesetak kilograma i na koncu umirovio. Tada se, eto, vratio kamenu, ali ne kao uzroku stresa i muke, nego izvoru životne radosti. I igre.

'Dio sam kamena i kamen je dio mene, shvatio sam to na kraju. I moj trogodišnji sin već zna pod kojim kutom ga treba udariti. Geni, šta ćeš…', objašnjava nam on tek koji dan uoči Uskršnjeg ponedjeljka i velike bračke svečanosti. Navratit će i njihov otočanin, u Vatikanu cijenjen i poštivan nadbiskup Eterović.

'Ako Bog da, imam želju da bazilika najprije napravi malu turneju po Hrvatskoj, barem u onim gradovima u kojima sam imao izložbe i koji su me već pozvali. I onda ću je za koju godinu darovati Vatikanskim muzejima, jer mislim da tamo i pripada', kaže nam Radić. Treba li govoriti, već ima novi projekt. I to ponovno veliki.

'Neću vam reći, glupo je prije ponedjeljka.'