Što je nama Nama, pitanje je koje mi se vrtjelo po glavi dok sam išao prema staroj zagrebačkoj dami na početku Ilice, robnoj kući koja u obliku u kakvom je znamo 13. veljače odlazi u povijest.

Je li nama Nama samo Nama u Ilici, je li nama Nama teta u plavoj kuti ili nam je Nama simbol nečega čega više nema? Je li nama Nama ono što je onima do Drugog svjetskog rata bio Kastner & Öhler ili je svakom od nas Nama sjećanje na nešto – ili nam nije ništa?

Pamtim samo sretne dane

A u Nami je u tijeku rasprodaja nakon koje u zgradi s pročeljem u stilu art décoa slijedi inventura i preuzimanje novih vlasnika, tvrtke Izbor šesti, iza koje stoje splitske obitelji Banović i Budalić. Osim zgrade u Ilici, novi vlasnici obvezali su se preuzeti 140 zaposlenika i zadržati poslovanje u iduće dvije godine. Što će biti nakon toga, tek će se vidjeti.

Puno se po društvenim mrežama pisalo posljednjih dana o Narodnom magazinu (NaMa), jednu večer je čak je ispred zgrade netko ostavio lampion, a u svim tim postovima osjeti se žal za nekim ljepšim i sretnijim vremenima, u kojima je Nama bila pojam. Agoniju koju su ta tvrtka i njezini zaposlenici, a imala je 13 robnih kuća i 4300 ljudi, prošli kroz mučne pretvorbeno-privatizacijske, tranzicijske devedesete, malo tko spominje i još se manje sjeća.

Kao i to da se 1999. godine nekolicina radnica vezala lisicama ispred zgrade u nadi da će netko čuti njihove vapaje i spasiti tvrtku koja za njih nije bila samo posao, već život. Trgovine su padale jedna za drugom, na njihovim mjestima otvarana su kasina, nicale stambene zgrade, a početkom stoljeća otvoren je stečaj, u kojem se nalazi i dandanas, iako posljednjih godina Nama uredno posluje. Od nekadašnjih 13 robnih kuća ostale su samo dvije: već spomenuta u Ilici i ona na Kvaternikovom trgu, koja će najvjerojatnije ići stopama prve.

U obje Name danas je oko 280 zaposlenih, od čega polovica ili nešto malo više u Ilici. 'Pamtim samo sretne dane', pjevala je Gabi Novak.

Tri generacije prodavačica jedne obitelji

'Čujte, Nama je meni sve. Ona je simbol Zagreba. Nadam se da će novi vlasnici imati sluha i da će ovdje i dalje ostati robna kuća. Imam 82 godine, a u Namu dolazim sigurno 50 godina. Znate, tu sam uvijek mogla kupiti sve što mi je trebalo', kaže nam Ana Szabo dok gleda kakvi su popusti i roba na odjelu sa ženskom odjećom.

Petak je, devet sati, a u Nami kao u mravinjaku. Na svim blagajnama redovi, a najveća gužva je oko posuđa te na odjelu s koferima i torbama. Devedeset, ako ne i više posto kupaca su žene. Mahom umirovljenice. Kolega kojeg zatječem na istom zadatku u šali dobacuje da umirovljenici očito uopće ne žive loše kad tako kupuju.

Marija Majnarić treća je generacija iz obitelji koja radi kao prodavačica u Nami. Baka Milica Sabljić bila je prva, a mama Dijana Stipanović druga. Marijino matično radno mjesto je na Kvatriću, ali kako je gužva zbog rasprodaje, dvadesetak prodavačica stiglo je odande u ispomoć.

'A što da vam kažem? Nama je othranila nekoliko generacija moje obitelji. To sve govori. Ja sam u njoj par godina. Nadam se da će uspjeti priča s novim vlasnicima u Ilici', kazuje nam Marija, a u razgovor se uključuje Tatjana Katić.

40 godina u Nami

Ona je u Nami 40 godina. Stigla je kao osamnaestogodišnjakinja 1986. godine.

'Najradije vam ne bih ništa pričala. Dobila sam posljednjih dana stranicu u novinama, a toliko nema ni Plenković, i još ću biti na televiziji. Netko će pomisliti da sam plaćena za to. Ali znam da ove moje nisu baš pričljive', govori nam, smijući se, dobro raspoložena Tatjana dok paralelno nagovara Mariju da nam kaže još nešto, ali u tome baš i ne uspijeva.

'Kad sam ja došla, radila sam s njezinom bakom u samoposluzi, a potom je došla i njezina mama, koja je bila šefica na odjelu namještaja, kasnije i kože. Sada radim s Marijom. Tri krasne žene. Meni do mirovine fale još dvije godine. Staža imam, ali godina nemam. Posljednjih dana u Nami je kao nekad. Pogledajte koliko je ljudi', pokazuje nam gospođa Tatjana rukom oko sebe.

Plaće u zlatno doba Name, kaže nam, kad bi se preračunale u današnju vrijednost, bile su oko dvije tisuće eura.

'Bili smo po plaćama tada jači od Unikonzuma i Slavije', prisjetila se.

Iako je rasprodaja u punom jeku, police nisu opustošene, iako ima i onih koje su prazne. Dojam je da su se dobro pripremili za navalu. Pokušali smo od direktora Igora Perkovića doznati što se najbolje prodaje posljednjih dana i dobiti odgovore na još neka pitanja, ali do njega nismo uspjeli doći jer su se tome ispriječili sastanci.

Dašak Beča

U razgovoru s prodavačicama koje ne bi ispred kamere i diktafona doznajemo da odjel obuće, u koji se može ući iz Radićeve ulice, neće pripasti novim vlasnicima, već će ostati pod Namom Kvatrić. Dio koji vodi iz njega u unutrašnjost Name bit će zazidan, a tome su kumovali neriješeni imovinsko-pravni odnosi.

Za razliku od ostatka robne kuće, na odjelu s muškom odjećom nema gužve. Ondje zatječemo bračni par Kosijer. Željko i Irena stigli su s druge strane Save u šoping. I od njih čujemo ono što smo već čuli.

'Nama je simbol Zagreba', kaže nam Irena, dodajući da je još kao dijete dolazila u nju i da joj je to bio doživljaj.

'Bio je to dašak Beča i robnih kuća kakvih je bilo samo preko granice. Pa prije nam je tu bio bečki Kastner und Öhler. Nama je bila pojam i ima dugu povijest. Samo, za razliku od nas, ljudi vani drže do svojih robnih kuća', kazuje nam Irena, a Željko dodaje da vjeruje da i u novom obliku ima perspektivu.

'Dobra je stvar da je netko domaći to preuzeo. Šteta je da je Nama dovedena do toga gdje je danas', mišljenja je gospodin Željko.

Dok razgovaramo, kažemo da smo primijetili kako je među kupcima danas malo muškaraca i da su uglavnom sa suprugama.

'I mene je moja nagovorila. Treba nam ovo i ono. Daj, pogledaj, ne možeš takav hodati. Moramo nešto kupiti', govori nam Željko dok se supruga samo smije.

Nama može biti Lafayette

Da bi Nama mogla biti robna kuća kakvih ima u Beču, Londonu ili Parizu, uvjerena je rođena Parižanka Dubravka Martinac. Ona posljednjih osam godina radi u Nami kao dekoraterka, a taj je posao godinama obavljala u čuvenoj pariškoj robnoj kući Lafayette.

'Tamo sam jedanaest godina radila za grupaciju Jean-Jacques Garella. Radila sam dekoriranje, ali i sve druge poslove koje je trebalo. Iz obiteljskih razloga cijela se obitelj preselila u Zagreb. Koncept iz Lafayettea mogao bi se preslikati u Namu, ali za to bi trebalo jako puno ulaganja. Pitanje je ima li Zagreb financijski potencijal za brendove koji su u Lafayetteu, odnosno ima li dovoljno kupaca za njih. Mislim da ova robna kuća ima prostor i potencijal', mišljenja je Martinac.

Dok stoji u redu na blagajni, Jadranka Rudman s nostalgijom kaže da joj je Nama oduvijek puno značila.

'Dolazim ovdje otkako znam za sebe i u Nami se uvijek moglo naći, kao što se kaže, sve od igle do lokomotive. Bitna stvar je da do nje možete tramvajem, ne trebate auto i parking. Žao mi je što će nestati. Centar Zagreba treba robnu kuću kakva je Nama. Žao mi je da je država ili grad nisu kupili', kazala je Rudman.

Na našu opasku da država ionako ima previše nekretnina s kojima ne zna što bi, a da gradski posao nije kupovina robne kuće, donekle se složila s njom.

Sjećanje na jedan posjet

Ivana Mladića zatječemo dok razgleda rasvjetna tijela. Umirovljeni električar, poput većine naših sugovornika, doživljava Namu kao simbol Zagreba i Hrvatske.

'Žalosno je da je država i grad nisu željeli kupiti. Kad pogledate po cijeloj Europi, svi imaju neke robne kuće, a mi svoju uništimo i prodajemo. Kupujem ovdje već 60 godina i danas sam navratio da uzmem nešto za uspomenu', rekao nam je Ivan.

Uzeo je nešto i potpisnik ovih redaka, baš kao i 1987. godine, kada je s đačkom ekskurzijom stigao u posjet Zagrebu i prvi put ušao u impresivnu građevinu pa uz sunčane naočale na audio odjelu kupio albume Erica Claptona 'Behind the Sun' i Samanthe Fox 'Touch me'.

Tražeći po Samanthinu albumu nešto više od stihova, po izlasku iz Name umalo ga je pomeo tramvaj. I samo puka sreća dovela je do toga da su, umjesto glave, zbog Samanthe nastradale samo nove naočale. Za razliku od tada, danas je, u zadnjem izlasku iz Name, pazio. A i nije bilo Samanthe.