SUĐENJE GENERALIMA

Najveći problem HV-a bio je dočasnički kadar

13.07.2009 u 17:48

Bionic
Reading

Najveći problem Hrvatske vojske od nastanka do 1995. bio je nedostatan broj i slaba obučenost dočasničkog kadra, jer dočasnici osiguravaju da vojska na terenu doista funkcionira, rekao je u ponedjeljak Mladen Barković, novi svjedok obrane u postupku koji se pred Haaškim sudom vodi protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača.

Barkovića je obrana pozvala kao stručnog svjedoka, jer je od samih početaka HV-a bio uključen u obuku časnika i dočasnika, bio je predavač na Hrvatskom vojnom učilištu i zapovjednik Ratne škole Ban Josip Jelačić te autor brojnih članaka i znanstvenih radova na temu izobrazbe časnika i dočasnika te obrambenog planiranja.

"Nedostatak kvalitetnog dočasničkog kadra bio je najveći problem HV-a do 1995. Dočasnici su ti koji osiguravaju stvarno funkcioniranje vojske i ako njih nema dovoljno ili nisu dovoljno dobro obučeni, tu časnici ne mogu baš ništa učiniti", izjavio je Barković tijekom ispitivanja Gotovinina odvjetnika Grega Kehoea

Tako veliku važnost dočasnika Barković je objasnio činjenicom da su oni prvi neposredno nadređeni vojnicima, da zapravo oni moraju biti prvi i najbolji u svemu, da moraju biti kadri osobno pokazati sve što se od vojnika traži i predvoditi ih u izvršenju svakog zadatka, odnosno braniti im nedolične postupke i stegovno kažnjavati prekršitelje.

Dočasnici su osobe s kojima se vojnici poistovjećuju, koje prate kamo god da im kažu i zato moraju posjedovati različite sposobnosti. Moraju biti tehnički obučeni, kako bi ljudima koje vode mogli pokazati rukovanje svim oružjima koje imaju na raspolaganju, moraju biti taktički obučeni kako bi im pokazali kako se ponašati u borbi i moraju imati crtu vođe u sebi kako bi od skupine pojedinaca napravili tim koji funkcionira kao cjelina.

Hrvatska se vojska našlau problemima oko dočasničkog kadra zato što je nastajala u ratu, u specifičnim okolnostima. Agresija je Hrvatsku, objasnio je svjedok, zatekla samo s Ministarstvom obrane, bez glavnog stožera oružanih snaga i pravog vojnog ustroja, prepuštena je samoj sebi da se snalazi kako najbolje zna.

Zato je od samog početka bila suočena s kroničnim nedostatkom instruktorskog kadra za obuku novih dočasnika i časnika, s nedostatkom opreme i prostora za obuku.

Najviše je, međutim, po Barkovićevim riječima, nedostajalo vremena, jer je bjesnio rat. Prvi tečajevi za dočasnike, koji su bili ljudi koji su dolazili s bojišnice, trajali su samo tjedan dana, potom su produženi na dva tjedna, na mjesec dana i u konačnici na tri mjeseca.

Samo je jedan naraštaj imao obuku šest mjeseci, ali se utvrdilo kako za tako dugi tečaj nema vremena, pa se vratilo na tromjesečne tečajeve, rekao je Barković.

Budući da je imao iskustva i iz JNA, Kehoe ga je upitao da usporedi školovanje dočasnika u dvjema vojskama, na što je svjedok odgovorio kako je to teško usporedivo jer su se u JNA dočasnici stvarali tijekom četiri godine srednje škole

Budući da je bila riječ o ratnim okolnostima, bila je stalno prisutna dvojba da li nekoga tko se pokazao odličnim u borbi ostaviti na terenu, ili ga povući u učilište kako bi prenosio iskustva drugima, naglasio je svjedok, dodavši kako je ista dvojba postojala i oko opreme koja bi se morala povući s bojišnice da bi se na njoj moglo učiti.

Uza sve navedeno, istaknuo je svjedok, problem nedovoljno kvalitetnog dočasničkog kadra izvirao je iz ustroja HV-a, odnosno činjenice da je svaki dočasnik koji se iskazao i bio postavljen na časničku dužnost nakon tri mjeseca na tom položaju automatizmom bio predlagan za časnički čin.

"To je dovodilo do trajnog manjka broja dočasnika, što je, uz neprestanu fluktuaciju kadra, rezultiralo nedovoljnom kvalitetom obavljanja tih dužnosti, popuštanjem stege i slabijim borbenim rezultatima", rekao je Barković.

Taj je problem uvidio i general Gotovina, predloživši osnivanje središta za obuku dočasnika u Šepurinama, najprije za pripadnike 4. gardijske brigade, koje je potom obuhvatilo cijeloZborno područje Split a u konačnici bilo pridodano Hrvatskom vojnom učilištu, rekao je.

Gotovina je jednako postupio i u pogledu domobranskih i pričuvnih postrojbi, zatraživši da se u šibenskoj vojarni Bribirski knezovi osigura prostor za obuku neprofesionalnih dočasnika, po uzoru na Šepurinu, potvrdio je Barković informaciju s dokumenta koju je dokaznom materijalu priložio odvjetnik Kehoe.

Nakon Kehoea, svjedoka je protuispitivao tužitelj Edward Russo, nastojeći promaknuti tezu da je uspjeh operacije Oluje dokaz kako je dočasnički kadar u HV-u funkcionirao dobro i da razlog pljačkama i paležu nakon Oluje nije bio nedostatak dočasničkog kadra, nego nezainteresiranost da se spriječi takvo ponašanje.

Kao potvrdu te teze Russo je naveo i dokumente u kojima general Gotovina predlaže pohvale i promaknuća za vojnike, dočasnike i časnike koji su sudjelovali u Oluji, što "pokazuje njegovo zadovoljstvo vođenjem operacije Oluje i zapovijedanjem u njoj".

"Kad vojna operacija postigne svoje ciljeve, zapovjednik mora biti zadovoljan. Ne može biti nezadovoljan, ali to ne znači da nije svjestan nedostataka", koje poslije raščlanjuje, rekao je Barković, izrazivši uvjerenost kako za pohvale i promaknuća nisu bile predložene iste osobe koje su sudjelovale u pljačkama i koje je trebalo stegovno kazniti.

Odbacio je i tezu o nezainteresiranosti dočasnika da spriječe nedjela. "U ratu postoji nekoliko ciljeva - poraziti protivnika, odbaciti ga i pritom djelovati u skladu s međunarodnim ratnim pravom. Međutim, to nije ista težina ciljeva, jer rat nije igra, nego ozbiljna stvar", kazao je Barković.

"Ne može prvi cilj (napada) biti ne srušiti kuću. Zadatak mora biti srušiti kuću, ako je u njoj neprijatelj", upozorio je svjedok.

Mladen Barković svjedočenje završava u utorak.