Na južnom rubu otoka Horticja u Ukrajini pruža se pogled na mlade vrbe i lagune – na mjestu koje je do 2023. bilo pod vodom. Sada se ondje rađa šuma. 'Ovo je Veliki Luh – mitski krajolik ukrajinske povijesti', kaže Valerij Babko, umirovljeni učitelj i veteran, piše autor Vincent Mundy iz Malokaterinivke za The Guardian.

Taj je krajolik nestao 1956., kada je Sovjetski Savez sagradio branu Kahovka i stvorio golem rezervoar, potopivši šume, močvare i bogat ekosustav donjeg Dnjepra. No 2023. brana Nova Kahovka – tada pod ruskom kontrolom – srušena je (Rusija poriče odgovornost za to), uzrokujući katastrofalnu poplavu i gubitak pristupa pitkoj vodi za gotovo milijun ljudi.

Fenomen prirode koja se sama vraća

Dvije godine kasnije znanstvenici svjedoče fenomenu: nekadašnje dno rezervoara prekriveno je gustom vegetacijom, vrbama, topolama i novonastalim močvarama. Vraćaju se ugrožene vrste poput jesetri, a divlje svinje lutaju obnovljenim šumama – čitav ekosustav se regenerira.

Prema izvješću Ukrajinske radne skupine za posljedice rata na okoliš (UWEC), riječ je o 'masivnom prirodnom šumskom sustavu poplavne ravnice'. Oleksij Vasiliuk, koautor izvješća, ističe: 'To nije projekt – to je priroda koja se sama vraća.'

Ekolozi vjeruju da bi Veliki Luh mogao postati najveći projekt obnove slatkovodnog ekosustava u Europi, pridonoseći i ciljevima EU-a za očuvanje rijeka. No oporavak nije zajamčen – područje je djelomično minirano, teško dostupno, a ekološki nadzor otežan.

Tempirana bomba

Dok priroda buja, u tlu i vodi skriva se druga priča. Tijekom desetljeća zagađivači – osobito teški metali – nataložili su se u sedimentu kao posljedica djelovanja industrije. Oleksandra Šumilova, stručnjakinja za slatkovodne ekosustave, upozorava da je dno rezervoara funkcioniralo kao 'ogromna spužva' i procijenjeno je da sadrži 1,5 kubičnih kilometara zagađenog mulja.

Nakon rušenja brane ti su toksini pušteni nizvodno, s mogućnošću kontaminacije tla, vode i hrane. Upozorenja iz znanstvenog rada objavljenog u časopisu Science govore o 'toksičnoj tempiranoj bombi' i posljedicama za ljude u vidu raka, endokrinih poremećaja te štete na plućima i bubrezima. Ipak, ista studija predviđa i da bi 80 posto funkcija ekosustava moglo biti obnovljeno u roku od pet godina.

Ključna odluka

Sudbina ovog samoobnovljenog krajolika i dalje visi o koncu. Ukrhidroenergo, državna energetska tvrtka, već je izrazila namjeru da obnovi branu – što bi, prema znanstvenicima, izbrisalo sav novonastali život. 'To ne bi bio oporavak, već ekocid', upozorava Vasiliuk.

Oko 80 posto pogođenog područja nalazi se u nacionalno i međunarodno zaštićenim zonama, uključujući europsku Smaragdnu mrežu. Znanstvenici vide u Velikom Luhu rijetku priliku za zaštitu prirode, ali i za učvršćivanje ukrajinskog identiteta.

'Ovo je naš biokulturni suverenitet – naša priroda, naš identitet, naš put prema neovisnosti', kaže Vasiliuk. 'Ako odlučimo štititi Veliki Luh, ne spašavamo samo pejzaž, već biramo vjerovati u svoju budućnost.'

Duž donjeg Dnjepra, u novonastalim močvarama gnijezde se ptice, a jesetre se vraćaju u plićake u kojima nisu bile 70 godina. Novo močvarno područje odzvanja drevnim ritmom.

'Ne znamo točno što će se dogoditi', kaže Šumilova. 'Ali jedno je jasno – priroda se nevjerojatno brzo vraća. Ovo je rijetka prilika. I još uvijek traje.'