Riječ je o fenomenu koji meteorolozi nazivaju "retrogradno strujanje", a iza njega stoji jasan potpis klimatskih promjena, navodi Lipovšćak.

U uobičajenim okolnostima, našim širinama vladaju zapadni vjetrovi koji donose vlažan zrak s Atlantika. Međutim, zbog globalnog zatopljenja događa se takozvano "širenje Hadleyjeve ćelije" – golemog tropskog atmosferskog prstena koji se pomiče prema sjeveru. Zbog toga se žarke afričke anticiklone sve češće i dulje "zaključavaju" iznad srednje i sjeverne Europe.

Ovi masivni sustavi visokog tlaka zraka ponašaju se kao neprobojan zid u atmosferi (tzv. "atmosfersko blokiranje"). Budući da oko anticiklone vjetrovi pušu u smjeru kazaljke na satu, na njezinom južnom rubu – gdje se nalazi naš dio Balkana – "strujanje se potpuno okreće i počinje puhati s istoka na zapad".

Kada u takvom postavu topao i iznimno vlažan zrak s istoka udari u strme padine Dinarida, prisiljen je naglo se podizati. Rezultat je ekspresna "eksplozija" golemih olujnih oblaka ("Cumulonimbusa") koji se potom, nošeni tim izokrenutim visinskim strujanjem, kreću retrogradno prema zapadu i jadranskoj obali.

Ono što je nekada bio meteorološki kuriozitet, danas postaje naša svakodnevica. Slabljenje globalnih zračnih struja i češće atmosferske blokade jasan su pokazatelj da retrogradna kretanja i dugotrajni, stacionarni olujni sustavi postaju ključno obilježje "novog normalnog" vremena na našim prostorima, piše meterolog Lipovšćak za N1.