Među pripadnicima pokreta koji su dominirali 'ruskim maršem' mnogi su bili zamaskiranih lica, ali svjedno su zamijećeni pripadnici zabranjene nacističke grupe Slavjanskij Sojuz (kratica SS) koja je promijenila ime u Slavjanskaja Sila (i zadržala kraticu).

Policija je privela nekoliko sudionika okupljanja, ali zbog tučnjave i korištenja pirotehnike. Problema s dobivanjem dozvole za miting fašisti, čini se, nemaju – možda zato što se zadovoljavaju rubnim dijelovima metropole, dok šarolika antirežimska ulična opozicija okupljena oko pokreta Solidarnost i Druga Rusija organizira nastupe u centru i već poslovično doživljava da ju policija tuče, hapsi, rastjerava, upada im u stanove, osuđuje na višednevne zatvore itd. Slično je i u ostalim ruskim gradovima.

U takvoj situaciji ispada da fašistoidni skupovi (na kojima se poziva na stvaranje 'istinske ruske vlasti', drže govori protiv ilegalnih imigranata i lamentira zbog osuđenih ubojica iz neonacističkih bandi) okupljaju i desetak puta više ljudi od boraca za slobodu govora i demokratizaciju koje predvode liberali Gari Kasparov i Boris Nemcov, te Eduard Limonov (koji je, doduše, i sam esktremni nacionalsocijalist, samo bliži staljinističkoj baštini).

Režim u Moskvi načelno se suprotstavlja nacizmu, a proteklih godina uhićen je i osuđen niz pripadnika neonacističkih bandi koje su serijski ubijale pripadnike drugih rasa. No u ovom trenutku teško je odrediti granicu do koje režim pojedina djelovanja smatra 'poželjnim patriotizmom', a ne nacionalističkom platformom za ekstremna djelovanja (ili toleriranje istih).

Ne treba zanemariti ni 30-ak tisuća mladih režimlija iz prokremaljskih pokreta nalik na negdašnje komsomolce – samo u ovoj verziji nacionalno nakostriješenih - kao što su Naši, Čelik i ostali, koji su istog dana (4. studenoga, na Dan narodnog jedinstva) defilirali uz rijeku Moskvu nedaleko od centra glavnog ruskog grada.