Kao i drugi ljudi kojima se dogodi bolest, bio sam bolestan, imao sam relativno ozbiljnih zdravstvenih problema, a sad sam prizdravio, i evo me. Jednostavno, ostavku sam dao jer ne bi bilo fer da sam zadržavao fotelju dok sam bio bolestan. Ne bi bilo politički ispravno. Osim toga, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture je, kaže Komadina, drugačije od drugih.

'Specifično je, veće i zahtjevnije od nekih drugih, u njemu rade na desetke tisuća ljudi, a samo u Ministarstvu preko 600. Resor je bremenit problemima, svaki dio je prezadužen, svaki dio treba restrukturirati. Političke okolnosti tražile su brze reakcije, pogotovo u dijelu kadrovske priče. Trebalo je imenovati oko 500 novih ljudi, od toga 150 u upravama, a 300 u nadzornim odborima. Uz to, budžet je nedostatan za sve potrebe', objašnjava u razgovoru za Novi list bivši ministar s kakvim problemima se suočio preuzevši taj megalomanski resor.

Na pitanje je li uopće bio spreman za preuzimanje takvog resora, odgovorio je protupitanjem: 'Tko može imati spremnih 500 ljudi unaprijed? A pritom su plaće u upravi slabe, niže nego u javnim poduzećima, i teško je dobiti gotove kadrove.'

Ističe da je pretjerao jer je po cijele dane sjedio u uredu kako bi sve napravio ispravno i brzo, bez greške. No to je u uvjetima potfinanciranog sustava u kojem vlada nered i ispadaju kosturi za njegov, kako je rekao, 'prokleti karakter' bilo previše i pregorio je.

Ulje na vatru dolila je smjena njegovog pomoćnika Vladimira Ferdeljija. 'To me pogodilo, on je jedan od prvih koji je pristao doći u Ministarstvo i izložiti se toj vjetrometini. On je sigurno sposoban čovjek, samo je u prvi čas možda nespretno izjavio što je izjavio o javnoj upravi', objašnjava Komadina te ističe da je to na neki način bio prvi udar na njega. Odmah se i ogradio, rekavši da je on čovjek koji uvijek oprosti kad netko prvi put pogriješi, ali da razumije i premijerovu reakciju.

O svom odnosu sa Zoranom Milanovićem kaže: 'Istina je da se premijer Milanović nije miješao u izbor mojih pomoćnika, imenovao je samo zamjenika, i u tom smislu smo imali korektan odnos, ne mogu reći... Tu i tamo smo se čuli, vidjeli smo se uvijek u Vladi, svatko je bio u svom poslu. Ali da su se neke stvari iz mog ministarstva previše naglašavale u medijima, jesu.'

Svoje nerazumijevanje s Milanovićem objašnjava: 'Još u prvim stranačkim izborima na kojima se on kandidirao, ne znam, što se mene tiče, radio sam na organizaciji i predsjedao tom konvencijom i Zoran je prošao. Uži krug? Što to znači? On je iz jednog grada, ja iz drugog... Formalno, bili smo najuži suradnici, ja sam potpredsjednik. A sadržajno, pitajte njega. Ja sam uvijek poštivao institut predsjednika stranke.'

Puklo je na Žutoj Lokvi. Kako se moglo dogoditi da je to njegovo predizborno obećanje, a da onda Vlada odluči da se dionica neće graditi? 'Svi smo u kampanji govorili o Žutoj Lokvi, i Milanović je to znao, to je bio naš zajednički izborni program. Za našu izbornu jedinicu jedan od ključnih projekata.'

'Milanoviću sam jasno rekao: moja misija je nova pruga, uz prethodnu rekonstrukciju postojeće, i Žuta Lokva. Ne moram biti ministar ako se Žuta Lokva neće graditi. I evo, nisam. A paradoks je u ovome: ja nisam ministar, ali Žute Lokve će biti. Ako je moj odlazak bio žrtva da se to realizira, neka. Jednostavno, građanima Rijeke i Istre sam obećao to. Njihov novac je već previše služio drugim neisplativim projektima, od Gaženice nadalje. Zoran Milanović je dobro znao da nema teorije da u mandatu ne izgradim Žutu Lokvu. Da, to je prelilo čašu. Mog zdravlja', zaključio je Komadina.