Nakon što je sada jasno da je u Siriji upotrijebljeno kemijsko oružje, SAD i Velika Britanija pripremaju se za vojnu intervenciju. Iako su sigurni da je za to odgovoran Asadov režim, oni će ipak pričekati da inspektori UN-a napuste Siriju i podnesu svoj izvještaj. Britanski šef diplomacije William Hague je još u ponedjeljak (26.08.2013) izjavio kako je uvjeren da iza napada kemijskim oružjem stoje snage Bašara el Asada. O tome trenutno istragu vode i inspektori UN-a. Ukoliko rezultati njihove istrage doista dokažu da odgovornost snosi Asad, tada vojnoj intervenciji, politički gledano, više ništa ne bi trebalo stajati na putu. No, s pravne strane, bi intervencija SAD-a i Velike Britanija predstavljala kršenje međunarodnog prava. Ona bi bila legitimna samo ukoliko bi je odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a. No, Kina i Rusija, koje imaju pravo veta, bi blokiraju ovu rezoluciju - za njih vojna intervencija izvana u Siriji ne dolazi u obzir, piše Deutsche Welle

'Koalicija voljnih'

Ukoliko dođe do vojnog udara, to ne bi bio prvi put da SAD i savezničke trupe interveniraju bez mandata UN-a. Tako je pod vodstvom SAD-a i Velike Britanije u Iraku, 2003. godine, svrgnut Sadam Husein. Tadašnji američki predsjednik G.W.Bush je tu zajedničku akciju saveznika nazvao 'koalicijom voljnih'. Prije intervencije, SAD su pokušale dokazati da Sadam u Iraku krije oružje za masovno uništavanje. Tadašnji američki šef diplomacije Collin Powell podnio je navodne dokaze za to. No, Njemačka, Francuska i Rusija bile su veoma skeptične u svezi s vjerodostojnošću izvora, koji su tvrdili da Irak raspolaže oružjem za masovno uništavanje. 'Jednostavno, nisam u to uvjeren', rekao je tadašnji njemački ministar vanjskih poslova, Joschka Fischer. Kasnije su se razlozi za sumnju, pokazali istinitima budući da su počivali su na lažnim tvrdnjama. Collin Powell je priznao svoju grešku i povukao se iz politike.

Prema mišljenju, Manfreda Eiselea, umirovljenog časnika Bundeswehra, napad na Irak se ne može uspoređivati sa situacijom koja vlada u Siriji. On međutim vidi sličnosti s vojnom intervencijom 1999. godine na Kosovu. Tijekom sukoba na ovom prostoru, stalno su stizali izvještaji o teškim kršenjima ljudskih prava i masakrima nad kosovskim Albancima. Rusija je međutim bila protiv intervencije. Stoga su članice NATO-a odlučile bez važećeg mandata UN-a, izvesti vojni udar na srpske položaje. Manfred Eisele kaže:'Vijeće sigurnosti je situaciju na Kosovu i etnička čišćenja oslikalo apsolutno realno. Jedino što je nedostajalo je to što nije bilo nikakvih posljedica, jer je Moskva prijetila vetom…'. Slično kao i Eisele situaciju vidi i Andreas Bock, politolog sa Sveučilišta u Freiburgu. “Na Koosvu su postojale jasne povrede ljudskih prava, koje su opravdavale vojnu intervenciju. Iako ona službeno I pravno nije bila u skladu s međunarodnim pravom, postojala je moralna obveza da se nešto poduzme", kaže Bock.

Prva vojna akcija iz humanitarnih razloga, bez mandata UN-a dogodila se zapravo još prije Kosova. Bilo je to 1990. godine, kada su snage Zapadnoafričke gospodarske zajednice, ECOWAS, pod vodstvom Nigerije intervenirale u građanskom ratu u Liberiji. 'Svjetsku javnost to nije tada posebno zanimalo, budući da je akcija bila “negdje u Africi', kaže Eisele. No, ondašnja situacija se ipak može usporediti s Kosovom.

'Responsibility to protect'

Kako bi međunarodna zajednica iz humanitarnih razloga mogla i ubuduće reagirati, od 2001. godine postoji takozvani 'Responsibility to protect'(R2P) koncept. Riječ je konceptu kojeg je tada predložila kanadska vlada zajedno s Komisijom za zaštitu ljudskih prava koji predviđa mogućnost vojne intervencije u države u kojima se događa teško kršenje ljudskih prava. U tom slučaju nije potrebna suglasnost svih pet zemalja, članica Vijeća sigurnosti UN-a. To znači, da u tom slučaju, zemlje mogu na neku drugu državu izvršiti vojni napad usprkos vetu drugih zemalja članica Vijeća.

No, 'Responsibility to protect' nije čvrsto napisano pravilo već tek samo jedna vrsta mogućnosti. Kada je primjerice 2011. godine donesena rezolucija UN-a za vojnu intervenciju u Libiji (tada Kina i Rusija nisu stavile veto već su se samo suzdržale od glasanja), UN se pozvao upravo na ovaj koncept. Drugim riječima, iako po pitanju Sirije nedostaje mandat UN-a, za očekivati je da će se Amerikanci i Britanci, u slučaju vojnog napada, najvjerojatnije pozvati upravo R2P.