IMAMO INSTITUT ZA POLITIČKU EKOLOGIJU

Klimatske promjene velika su šansa za Hrvatsku!

  • Autor: Josip Antić
  • Zadnja izmjena 22.11.2015 12:43
  • Objavljeno 22.11.2015 u 12:43
  • +16
  • +13

Klimatska apokalipsa pred vratima

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Privatni album

Puno ćemo se mučiti ako u postojećem europskom lancu pokušamo ostvariti svoju prednost. Našu distinkciju i posebnu ulogu možemo ostvariti kroz uspostavu drugih modela koji također žele punu zapošljivost i prosperitet, ali ne nužno kroz utrku u rastu ili količini fantomskih strateških investicija. Klimatske promjene mogu biti i velika šansa za malu zemlju poput Hrvatske. Primjerice, možemo reorijentirati naša brodogradilišta na proizvodnju vjetroturbina, proizvoditi domaće elektroničke tehnologije za održavanje sustava, zaposliti mnoge nezaposlene u drvnoj industriji koja bi uz pravilo upravljanje šumama mogla preporoditi naš izvozni potencijal, a tekstilnu industriju bazirati na korištenju recikliranih materijala, otkriva u razgovoru za tportal Vedran Horvat iz Instituta za političku ekologiju

Od silnih podjela i era s kojima su ljudi podijeli prošlost ne bi li je kako tako shvatili (prije i poslije Krista, Muhameda, Prvog, Drugog svjetskog rata, kako već kome paše) čini se na kraju bi mogla ostati samo jedna. Ona koja vrijeme dijeli na ono u kojem su se klimatske prilike mijenjale po prirodnim konstelacijama i ona (nova era) u kojoj se klima mijenja prije svega zahvaljujući ljudskoj negativnoj djelatnosti. Postoji i službeno ime za to razdoblje: vrijeme koje živimo zove se era antropocena. Kad je točno počela znanstvenici se nisu usuglasili, iako nitko neće sporiti da je prijelomnica u industrijskoj revoluciji, započetoj prije nekih 200 godine. Priča nije samo ekološka nego i duboko povezana s ekonomskim neravnopravnostima suvremenoga svijeta.

Točnije, povijest globalne degradacije okoliša nerazdjeljiva je s poviješću nejednakosti jer, primjerice, imućni Sjevernoamerikanac u svom životu emitira tisuću puta stakleničkih plinova od siromašnog Afrikanca. Paradigma po kojoj se živi svijet mora mijenjati i to ne smanjenjem zagađenja nego i postavljenjem pravednog sustava odgovornosti. U tom kontekstu valja gledati i na 21. konferenciju Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP21) koja će se od 30. studenoga do 11. prosinca održati u Parizu. U središtu će biti drastično smanjenje emitiranja stakleničkih plinova, priča koja je već nekoliko puta u Kyotu (1997.) i Kopenhagenu (2000) završila neuspjehom jer su je bojkotirali najveći zagađivači (SAD i Kina). Što u takvim okolnostima može Hrvatska, pokušali smo doznati u razgovoru s Vedranom Horvatom, sociologom, publicistom, ekološkim aktivistom i izvršnim direktorom Instituta za političku ekologiju. Riječ je o instituciji koja je proteklog tjedna organizirala skup pod nazivom Klimatska pravda: perspektive prirodnih i društvenih znanosti, a na kojem su propitkivane teme koje će se raspravljati na Konferenciji u Parizu, s posebnim naglaskom na konceptu klimatske pravde koji povezuje klimatske promjene s društvenom (ne)pravdom. I, naravno, kakva je u tom kontekstu pozicija i uloga Hrvatske.

U Zagrebu je krajem prošlog tjedna održana konferencija Klimatska pravda, perspektive prirodnih i društvenih znanosti. Istodobno svijet je zahvatio novi val terorizma, izbjeglička kriza ne jenjava, političke se podjele produbljuju, nesposobnost elita da se odgovori na izazove sve je izrazitija. Koliko se u takvom ozračju uopće može probiti glas koji poziva na promišljanje odgovornosti i pravednosti kad su posrijedi klimatske promjene?

Naravno, značajan je broj onih koji iz različitih motiva ne žele prodorniji glas znanstvenika i aktivista koji upozoravaju na galopirajuće klimatske promjene i sve destruktivnije posljedice, više ne samo po prirodu već i na čovjeka. Pogotovo kad u nekim zemljama poput Hrvatske i dalje postoji bazična i tragikomična rasprava je li čovjekova aktivnost za to odgovorna. Međutim, konferenciju smo pokrenuli jer smatramo da se taj glas ipak može probiti relativno daleko ako se sve te pojave gledaju povezano. Naime, ekonomiju budućeg društva i razvoja, pa naposljetku i sam koncept rada više je nemoguće zamisliti izvan konteksta klimatskih promjena. Ukupna ekonomija i dalje je karbonski izuzetno intenzivna iako već postoje zemlje koje svoje lance proizvodnje i potrošnje pokušavaju odvezati od ovisnosti o fosilnim gorivima.

Konferenciju je organizirao Institut za političku ekologiju. Kako biste predstavili Institut? Kad je osnovan, koji su mu ciljevi?

Polje djelovanja Instituta – politička ekologija - bit će vrlo specifično i za naše uvjete disciplinarno novo. Premda se ne radi o novim pojavama, mi ćemo im pristupiti na nov način. Naime, u središtu našeg zanimanja bit će odnosi moći koji određuju pristup prema resursima, jer oni određuju tko su pobjednici, a tko gubitnici u određenoj okolišnoj promjeni te na koji način se štete i koristi od određene ekološke promjene (uzmimo sad na primjer baš klimatske promjene) raspoređuju unutar pojedinog društva ili sustava. Ukratko, ekološke probleme vidimo kao političke probleme koji uključuju razlike i sukobe oko mogućih razvojnih pravaca određenog društva ili ekosustava. Želimo u Hrvatskoj i Europi repolitizirati društvenu raspravu o pristupu ekološkim problemima koji se sustavno reduciraju na tehnološka ili tzv. policy rješenja.


Institut je osnovan prošle godine, no ove je godine krenuo sa značajnijim djelovanjem. Nastao je kao inicijativa nekoliko znanstvenika i aktivista iz različitih domaćih krugova koji su kroz dugogodišnju suradnju shvatili da im je potreban institucionalni i organizacijski okvir da provedu svoje zamisli. Prvenstveno se radi o proizvodnji primjenjivog znanja koje bi bilo uposleno u društvenu promjenu. Tu promjenu određuju najmanje dva smjera; jedan je onaj koji podrazumijeva ekološku tranziciju u našem privrednom sektoru i različitim sektorskim politikama ili lokalnim/regionalnim planovima. Drugi je onaj koji podrazumijeva oblikovanje novih modela upravljanja prirodnim resursima i javnom infrastrukturom; podrazumijeva demokratičnije oblike upravljanja i određenu inovaciju koja bi te sustave učinila transparentnijima i izbila ih iz postojeće mreže klijentelizma. U tom djelovanju surađivat ćemo sa znanstvenom zajednicom, civilnim društvom, profesionalnim udruženjima, sindikatima itd. Čini nam se da ta hibridna varijanta djelovanja nedostaje. Na dobrom smo tragu da taj rad prenesemo i izvan granica Hrvatske povezivanjem sa sličnim i srodnim organizacijama u Europi.

Čovječanstvo se posljednjih godina možda najizravnije osvijestilo o međusobnoj uvjetovanosti i odgovornosti klimatskih promjena. Pritom oni koji čine najmanju štetu (zbog industrijske nerazvijenosti) snose najteže posljedice. Kako u tom kontekstu provoditi etiku i pravednost?

Na granice rasta još je davno upozorio Rimski klub, no trebalo nam je preko četrdeset godina da se sudarimo sa zidom neizvjesnosti budući da smo tu granicu zbog neutažive pohlepe svako malo pomicali i sada, znanost pokazuje da moramo hitno zaustaviti svu karbonski intenzivnu ekonomsku aktivnost. Čak i onda ostaje pitanje koje će sve posljedice i transformacije naš planet proći, budimo sretni ako se provučemo kroz ušicu igle. Danas se suočavamo s posljedicama desetljeća privrednog rasta razvijenog svijeta i time da se taj rast dogodio na štetu prirode, kao i svih onih naroda i ljudi koji su zbog toga bili eksploatirani. Sada vidimo bumerang koji se vraća, kroz poplave, suše, požare, konflikte oko resursa, izbjegličke valove – ništa nas to ne treba čuditi i iznenaditi. Nemojmo se zato, mislim tu prvenstveno na Europu, praviti da to nema puno veze s nama. S druge strane, nove rastuće ekonomije nemaju zato manje pravo na prosperitet i standard koji pokušavaju dostići. No ako to čine kroz produžavanje ovisnosti o fosilnim gorivima i štetne tehnologije, učinit će samo gore za ukupni planet koji već ionako vrije. I to je jedan aspekt nepravde. Zato je bitno da ga dostignu putem dostupne tehnologije koja znatno smanjuje karbonske emisije. Tu nailazimo na novu nepravdu budući da su te tehnologije opet izvozni proizvod razvijenih zemalja koje svoj razvoj mogu zahvaliti visokim karbonskim emisijama u prošlosti. U tom smislu neophodan je jedan globalni sustav pravednosti i upravljanja klimom koji je pravno obavezujući i koja unosi pravednu odgovornost i pruža mehanizme na strani smanjenja i prilagodbe klimatskim promjenama. To je ono čemu COP 21 u Parizu teži. Klimatske promjene proizvod su ovog ekonomskog modela i suočavanje s njima nije samo pitanje tehnologije nego ukupne fascinacije beskonačnom produkcijom i megapotrošnjom, ukratko pohlepom. Stoga je malo vjerojatno da će preživjeti one ekonomije koje ne prepoznaju pitanje prilagodbe klimatskim promjenama koje će smanjiti pristup resursima, koje ne prepoznaju imperativ energetske tranzicije na obnovljive izvore i koje ne omogućavaju demokratizaciju sustava upravljanja resursima i jednakim pristupom. To je jedna maratonska borba za uspostavu takve pravednosti koja radi ekonomskih interesa onih kojima odgovara takva situacija nikako neće doći sama od sebe, a taj maraton nažalost zahtijeva veću i netipičnu brzinu jer vrijeme nam je iscurilo. Sa svom karbonski intenzivnom ekonomskom aktivnošću mi se već sada nalazimo duboko u crvenom.

Sprečavanje dodatne klimatske neravnoteže izravno je povezano s promjenama političkih i ekonomskih sustava. U kom smislu su sugovornici vaše konferencije sugerirali te promjene. I što je još važnije - kako ih ostvariti?

Ono što je utješno da smo za početak u Hrvatskoj okupili gotovo dvije stotine aktivista i znanstvenika koji ne samo prepoznaju, nego i razumiju tu međupovezanost. Dobro je i to što unatoč svojim kulturalnim i disciplinarnim razlikama oni mogu zajedno sjediti, slušati jedni druge i razgovarati. U tom smislu konferencija je bila tek početak i iz tih razgovora mi želimo izvući najkvalitetnije priloge i radove koji će izgraditi razumijevanje tih procesa i na globalnom planu, i kod nas. Smatramo da svi trebaju preuzeti odgovornost, i građani, i poduzetnici i znanstvenici u tom pothvatu prilagođavanja sustava organizacije života klimatskim promjenama, i da to učinimo na vrijeme. Postoje i tehnologije i politike, ništa ne treba izmišljati. No tu se vraćamo opet na naš fokus – postoje i sasvim izvjesni razlozi u političkoj i privrednoj sferi zbog kojih se te tehnologije ne upotrebljavaju i politike ne primjenjuju. Mi želimo vratiti Hrvatsku u prostor rasprave i uključiti je u proizvodnju i primjenu tih rješenja.

Hrvatska ekonomija u svjetskim okvirima predstavlja neznatnog zagađivača. Međutim, unutar zemlje se također mogu naći primjeri ekološke nepravde. Koji su najdrastičniji primjeri iz Hrvatske? Kako ocjenjujete to da u predizbornoj kampanji ovakve ekološke teme uopće nisu bile poticane od stranaka i pojedinaca? Što suradnja znanstvenika koji se bave prirodnim znanostima s kolegama društvenog usmjerenja može ponuditi Hrvatskoj? Kakve promjene - političke i ekonomske - Hrvatska treba?

Naš argument jest taj da Hrvatskoj ne treba toliko puno za taj zaokret. Barem ne toliko koliko se čini. Imamo prostor za inicijativu jer smo upravo radi duboke deindustrijalizacije, relativno neopterećeni našom ulogom u stvaranju štetnih karbonskih emisija. Već danas Hrvatska ima priliku drugačije formirati svoj razvojni scenarij i učiniti ga karbonski što manje intenzivnim. To su naše realne i dostupne prednosti. U tom smislu naš zaokret ne bi ni bio toliko bolan, na jedan ironičan način, sjedimo radi dugogodišnje recesije na nekoj niskoj grani i bolje nam je na visokoj, gdje sve jače puše a grane postaju sve osjetljivije. Pad ukupnog ekonomskog sustava koji se bazira na daljnjim emisijama utoliko možemo već sada predvidjeti i tome prilagoditi svoje razvojne scenarije. Za početak, nevjerojatan je potencijal koji ovdje za čudo još nije iskorišten, prelazak na obnovljive izvore energije. Ne postoji, naime, jasna i vidljiva službena odluka zbog čega se Hrvatska već godinama ne kreće u tom smjeru i zbog čega propušta tu šansu. Drugo, već sada naše bitne sektore poput turizma i poljoprivrede trebamo moći prilagođavati posljedicama klimatskih promjena. Sada, ne sutra. Treće, sustave upravljanja prirodnim resursima poput šuma i vode treba unaprijediti radi budućih izazova. Slučaj s poplavama prošle godine pokazao nam je da je taj sustav pun rupa i da se nismo u stanju nositi s katastrofama većih razmjera. Ukratko, puno ćemo se mučiti ako u postojećem europskom lancu pokušamo ostvariti svoju kompetitivnu prednost i vjerojatno uvijek ostati neka periferna silnica. Našu distinkciju i posebnu ulogu možemo ostvariti kroz uspostavu drugih modela koji također žele punu zapošljivost i prosperitet, ali ne nužno kroz utrku u rastu ili količini fantomskih strateških investicija. Za sada, dosadašnje su se vlade ponašale kao da klimatske promjene ne postoje. Da parafraziram jedan slogan, klimatske promjene su velika šansa za malu zemlju poput Hrvatske. Na ovom mjestu i s ovim ljudima.

Kako Hrvatska može iskoristiti klimatske promjene u korist svog razvoja?

Klimatske promjene su utoliko i razvojna šansa, no ne nužno i šansa za rast na kakav smo navikli. Prilagođavanje ekonomije na klimatske promjene utoliko podrazumijeva i paradigmatski zaokret - utemeljen na svijesti o oskudici resursa - koji odgovara na naše direktne životne potrebe kao i na manju ovisnost od globalnog lanca proizvodnje i potrošnje koji nipošto još nije cirkularan. Primjerice, možemo razmišljati na koji način da naše industrije možemo prilagoditi tim zahtjevima, reorijentirati naša brodogradilišta na proizvodnju vjetroturbina, pokrenuti proizvodnju domaće elektroničke tehnologije za održavanje sustava, proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora, prehrambenu industriju mobilizirati na način da bude daleko povezanija s organskom poljoprivredom koja sve više raste u Hrvatskoj (umjesto da uvozimo hranu), zaposliti mnoge nezaposlene u drvnoj industriji koja bi uz pravilo upravljanje šumama mogla preporoditi naš izvozni potencijal.

Postoje potencijali i za slične obrate u tekstilnoj industriji koja bi mogla daleko više upotrebljavati već upotrijebljen materijal ili organske sirovine. Prometna infrastruktura daleko više treba ovisiti o
željeznici koju se dobro može povezati s drvnom industrijom itd... Treba, naime, imati na umu to da i dalje postoji velika količina znanja među sadašnjim nezaposlenima koja zahtijeva samo prekvalifikaciju i njihovo upošljavanje u manjim ili srednjim poduzećima koje lokalnim sredinama mogu vratiti perspektivu. To znanje nepovratno će otići ako se ne angažira u ovoj promjeni.

Što očekujete od novog kruga klimatskih pregovora u Parizu? U kom smislu bi se mogla ocijeniti uspješnom, a u kojem neuspješnom? Pritom mislim ne samo na raspravu i zaključke nego i na mogućnost provođenja stvarne politike kako bi se uvelo više klimatske pravde.

Potrebno je prvenstveno prepoznavanje i pravedna valorizacija povijesnog klimatskog duga razvijenih koji se predugo zataškavao i ignorirao. Za tu situaciju se treba još izboriti i ne dopustiti revizionizam koji se svako malo pojavljuje. Za sadašnju situaciju neophodne je preusmjeravanje značajnih financijskih sredstava i oblikovanje mehanizama u smjeru smanjenja emisije i prilagodbe. U tom procesu oni najviše pogođeni i u najlošijem položaju trebaju imati jasnu prednost. Također, ne zaboravimo da su stranke na klimatskim pregovorima države što je, međutim, s različitim transnacionalnim ekonomskim entitetima i korporacijama koje su u tom smislu i dalje nedohvatljive, a njihov je udio u emisijama lavovski. Drugo, ostaje pitanje možemo li u ovom povijesnom trenutku očekivati globalni konsenzus o pravno obavezujućem dogovoru koji bi podrazumijevao kraj ili barem početak kraja investiranja u fosilni sektor. Naš kraj ovisnosti o fosilnim gorivima koja su najodgovornija za klimatske promjene značio bi da su investicije u taj sektor bezvrijedne i proizvede novu krizu. U tom smislu, nalazimo se u škripcu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi