Svaka je koalicija ideološki i interesno heterogena. Tako se i u aktualnoj hrvatskoj vladajućoj koaliciji gotovo svakoga tjedna mogu primijetiti razmimoilaženja u stavovima i pristupu. Za sada ta heterogenost ostaje pod zajedničkim kišobranom koji simbolički pridržava (simbolička?) figura predsjednika vlade.

Iako je nerijetko zabavna, ta vrst heterogenosti ponajmanji je problem ove vlade. Njezin stvarni problem je neusporedivo ozbiljniji: svekoliki, da parafraziramo Kardelja, 'pluralizam nacionalnih interesa' koje vlada simbolički i stvarno predstavlja, pokušava predstavljati, ili ih je primorana predstavljati, zadovoljiti – i zadovoljavati.

Nacionalistički prevrat iz 1990. stvorio je u Hrvatskoj jednu golemu, raznoliku i razgrananu političku nomenklaturu, velik broj centara moći, gotovo pa korporativni sustav u kojem razni interesni sektori teže, na ovaj ili onaj način, učešću u vlasti, u podjeli moći i utjecaja i, nadasve, dioništvu u proračunskoj preraspodjeli. Ta je nomenklatura kapilarno prožela hrvatski politički sustav, pa i čitavo društvo. Ona je istodobno i armatura te građevine, ali i njena metastaza.

To je prije svega sâm HDZ sa svojom velikom stranačkom infrastrukturom i mnogim satelitskim organizacijama. Tu su nadalje, svakovrsni pravaši, veterani, obiteljaši i ostali šatoraši, Pantovčak (jer koliko god da je lojalna HDZ-u, predsjednica je ipak zasebni centar moći), Crkva, Glavaš, Bandić, tajkuni lažne privatizacije, stotine općina sa stotinama provincijalnih velmoža, županije, državna, paradržavna i parapolitička poduzeća, nogometni gangsteri i navijači, zaslužni i manje zaslužni prvoborci, suci viših sudova, sportski izbornici i ostali generali, sindikati (važno uporište državno dirigirane ekonomije), vanjskopolitički faktor u obliku osovine Zagreb-Budimpešta-Varšava (bijedna 'uspravnica' konzervativnih lonaca i nacionalističkih poklopaca), prijatelji, rođaci, ljubavnice, sive eminencije, strateški partneri, klanovi, Most (koji sve to ne razumije ali instinktivno uči) i, na koncu, ološ koga čine 'nacionalno osviješteni' mediji, poštena nacionalistička inteligencija, domoljubna estrada i nekolicina neizrecivo uglednih profesora, klasika i stručnjaka, čiji zadatak je da – klesanjem Tuđmanovih spomenika, izvođenjem crno kostimiranih performansa i stvaranjem čitavog jednog fiktivnog univerzuma – farsi priskrbe privid povijesnog i moralnog legitimiteta, razdraganosti i odsutnosti svake alternative, ukratko da do iznemoglosti ponavljaju bajku i pjevaju pjesmu o predivnoj državnoj samostalnosti i još ljepšem – nametnutom, ali pravednom – voljenom ratu.

Čitava ta zamršena mreža neprestano dijeli jedan te isti plijen, a previše je pretendenata, previše interesa koje treba zadovoljiti i previše rođendana koje treba proslaviti, dok je kolač moći u Hrvatskoj premali da bi namirio sve koji drže da su ga zaslužili, upravo onoliko premali koliko je prevelik proračunski deficit. Vladajuća i interesna nomenklatura je svojom veličinom i slijepom, sirovom snagom višestruko prerasla ovako malu i siromašnu zemlju, točno onako kako su javni troškovi progutali njenu malu i osakaćenu ekonomiju.

Zato je i formiran zajednički politbiro koji bi trebao biti mjesto usaglašavanja i zadovoljavanja svih tih interesa, želja, ambicija, usluga i protuusluga, ali čini se da će najviše energije i vremena potrošiti na prikrivanje svoje najvažnije uloge: na koordinaciju interesnog nejedinstva.

SDP je bio u drugačijoj poziciji. Jasno, i on je stvorio svoje klanove, ljubavnice, klijente, dužnike i vjerovnike, svoju interesnu nomenklaturu, ali ona je bila neusporedivo manja i slabija, u trajnoj defenzivi. SDP, također, nije bio pripušten kreiranju arhitekture moći u doba Tuđmanove diktature. Bila mu je namijenjena uloga klauna u cirkusu koji je sebe nazivao demokracijom. Zato je ostao trajno organizacijski slabiji i zato ga HDZ doživljava kao strano tijelo u čisto interesnom smislu, osim što ga ideološki ne podnosi jer ne podnosi bilo kakav pluralizam. SDP je procijenio da nema snage, a nije imao ni volje, da dirne u tu strukturu moći i zato nije ni pokušao reforme, uzdao se u sreću i, doista, na izborima je imao sreće.

Za bilo kakve reforme ne postoje elementarni interesni, zapravo politički preduvjeti. Kako svaka stvarna 'strukturna' reforma mora, doslovno, zadrijeti u košnicu postojeće strukture kojoj odricanje od moći ne pada pamet, štoviše, ona na tragu izbornog trijumfalizma očekuje svoje jačanje, tako "reforma" postaje puka utopijska zabluda, laka droga za narkotizaciju naivne javnosti. Svest će se na improvizacije, računovodstvene trikove i pregovore s vjerovnicima, a i najbezazleniji iskoraci – ako se dogode – ostavit će iza sebe previše nezadovoljnika. Tuđman je znao što radi. Stvorio je čvrstu, praktično nerazrušivu interesnu zajednicu, armaturu kojom je uspio unakaziti društvo, ali je usput ubio i ekonomiju koja ga i nije previše zanimala. Vratila se kao bumerang u obliku krize koja je zapravo kriza održivosti čitavog projekta.

HDZ na ekonomiju nikada nije gledao kao na djelatnost čija svrha je porast egzistencijalne udobnosti građana i društvenog standarda. Za HDZ je ekonomija bila samo sastavnica 'nacionalnog bića', Ponzijeva shema za subvencioniranje njegovih gluposti i njegove vlasti. Tako je proračun, dakle potrošnja i preraspodjela, postao prioritet, umjesto proizvodnje i stvaranja nove vrijednosti. Vrhunac ekonomske misli HDZ-a bila je floskula da će državna samostalnost sama po sebi donijeti ekonomski bum, iako je svakom prisebnom bilo jasno da će se dogoditi nešto sasvim suprotno, upravo ova, lako predvidiva i žalobna entropija.

Ideološke i interesne prepreke konačne tranzicije Hrvatske u društvo demokratskog kapitalizma – jer o tranziciji je riječ, a ne o 'reformama' i kozmetici koja bi trebala prikriti ružno lice političkog i ekonomskog autoritarizma – isuviše su velike. Te su prepreke sama suština poretka koji već dvadeset i šestu godinu uništava Hrvatsku. Da, ne bi se reklo da je prošlo toliko vremena: u Hrvatskoj vrijeme stoji. Takav poredak, sa svojim iracionalnim sustavom vrijednosti i hipertrofiranom vladajućom klasom koja na njemu parazitira, nema ni sposobnosti ni volje za bilo kakav preokret koji bi ekonomiju spasio od državnih i političkih kandži i vratio je društvu. Iz jednostavnog razloga što bi u suprotnom morao dokinuti sebe samog. Još uvijek je nejasno hoće li se Tihomir Orešković, kada shvati tu ideološku i interesnu konstelaciju, povući, ili će nastaviti igrati ulogu kapitalističke maske na ovom antikapitalističkom i antidemokratskom karnevalu. Prema njegovim moralnim mukama možemo osjećati ljudsku sućut, ali ona nije bitna za ovu priču koja je započela kao tragedija ali na jedan čaroban način biva sve više, sve grotesknije, sve zabavnije smiješna.