Nije da se na studentima može nešto pretjerano uštedjeti, no Italija je dovoljno očajna da joj treba i sitniš koji će zaraditi demontažom sveučilišta. Žestoki prosvjedi studenata i radnika koji su ponovo eskalirali u Rimu u utorak povodom senatske i parlamentarne potpore Berlusconiju tek su pirotehnički teatar. Brutalna stvarnost glasi – oprostite uvažena akademska gospodo, ali za vas više nema para
Studenti bjesne po ulicama većih talijanskih gradova još od 24. studenoga, u tragičnom pokušaju da promijene nepromjenjivo – reformu financiranja sveučilišta prema programu ministrice Mariastelle Gelmini koja ukratko izgleda ovako: 25.000 znanstvenih novaka može se pozdraviti s profesorskim unapređenjem, državni budžet za sveučilište kreše se za skoro milijardu i pol eura (pad od 20 posto), po fakultetskim odborima i komisijama više neće sjediti isključivo akademsko osoblje (profesori, asistenti, novaci), već delegirani predstavnici vlasti i poduzetništva, a u sljedećih pet godina na svakih pet ispražnjenih mjesta zapošljavat će se tek jedna osoba
Berlusconijeve mjere štednje izvukle su tako na ulice sve koji imaju nešto protiv plutokracije desne vlade čije će enormne dugove izvlačiti oni kojima je najteže. No uzaludna je bila nada da bi izglasavanje nepovjerenja šefu države kojem recesija nije uskratila priljev mlađahnih djevojaka mogla nešto promijeniti. Reformu Mariastelle Gelmini podržala je načelno i oporbena koalicija neofašista Gianfranca Finija i kršćanskih demokrata.
O čemu se točno radi? Talijanska vlada pokušava navrat-nanos reformirati sveučilište pritisnuta perspektivom da bi vrlo skoro mogla završiti kao Grčka, pa nastoji uvesti američki model studiranja po kojem nikome nije garantirano stalno radno mjesto: nastavnički ugovori bi se u najboljem slučaju sklapali na šest godina, a selekcija kandidata bila bi u nadležnosti fakultetskih komisija predvođenih predstavnicima vladajuće političke klike i privatnih investitora. Isti bi sankcionirali programske curriculume i praktički krojili sadržaje kolegija, stavljajući istraživački znanstveni rad u okove partikularnih korporativnih interesa. Zapravo, nema u tome ništa toliko sporno, pa i McDonalds već dijeli sveučilišno priznate diplome na svome hamburger-fakultetu. Povijest pokazuje kako se istraživačka sloboda i autonomija bez problema mogu kupiti i usmjeriti prema privatnom interesu investitora, no problem Italije je što takvih investitora nema. Ako ne mogu restaurirati ključni objekt svoje kulturne baštine, rimski Koloseum, jer izostaje interes privatnih investitora, ideja da će se pojaviti zli mecena koji će za velike pare kupiti mozgove nastavnog osoblja nekog tamo sveučilišta u Torinu je u najmanju ruku američki san.
Konkretno, 25.000 znanstvenih novaka koji su zaposleni na istraživačkim projektima, a pored toga potpuno svojevoljno i besplatno pokrivaju 30 posto nastavničkih potreba (jer im to otvara vrata za napredovanje u red asistenata, a potom i redovnih profesora) novom reformom se s time mogu pozdraviti. Odsada će svako primanje u profesorski kadar biti po principu javnog natječaja, a izbor kandidata će vršiti već spomenute komisije. Mnogima od njih dogodit će se da im nakon pet ili više godina crnčenja uz ploču faks jednostavno zahvali na suradnji. Kako upozoravaju sa svih fakulteta, da danas tih 25.000 ljudi odustane od nastavničke djelatnosti, visokoškolski sustav bi kolabirao.
Za razliku od engleskih studoša koji su se prosvjedno razmilili ulicama Londona pred tjedan dana zbog trostruko većih školarina, Talijane čeka mnogo gora sudbina – radi se o strukturnoj reformi koja mijenja pravila igre za sve sadašnje i buduće generacije. I sve to uz sramotno mršavi budžet koji zemlju baca daleko iza starih članica EU-a po pitanju državne skrbi za visoko školstvo i kulturu uopće. Evo nekoliko brojčica: Njemačka izdvaja 57.100 kuna po studentu, Velika Britanija 52.600, Francuska 52.000, a Italija 30.200. Broj studenata po profesoru u Italiji je 20,4:1, u Njemačkoj 12,4:1, u Velikoj Britaniji 16,4:1, a u Francuskoj 17:1.
Kada se gleda opseg cjelokupnog izdvajanja za kulturu i obrazovanje, talijanski postotak je dvostruko manji od francuskog ili njemačkog. Zemlja u kojoj se znanstveno-istraživački rad i kulturna proizvodnja smatraju luksuzom na kojem treba štedjeti teško da će se dugoročno riješiti dužničkog ropstva koje danas iznosi 119 posto ukupnog BDP-a. U vrijeme općeg potopa ljudi sa znanjem, imaginacijom i dovoljno slobode da ih realiziraju jedini su stvarni resurs i jedina nada za sutrašnjicu.
