Iako je vrhovni vođa Ali Hamnei ubijen već prvog dana sukoba, a iranska strateška infrastruktura trpi stalne napade, režim je brzo imenovao nasljednika i nastavio s odmazdom. Teheran je uzvratio udarima na Izrael, ali i na arapske države Perzijskog zaljeva.

Iran je pritom pokazao da može nastaviti ratovati zahvaljujući decentraliziranoj vojnoj strukturi koja omogućuje uzvratne udare čak i kada je vrh zapovjedništva pogođen. Režim ovaj sukob očito doživljava kao borbu za vlastiti opstanak, analizira Financial Times.

S druge strane, ciljevi Washingtona ostaju nejasni. Američki dužnosnici rat su opisivali kao pokušaj uništavanja iranskog nuklearnog programa, slabljenja njegove vojske i regionalnih saveznika ili pak kao uvod u promjenu režima. Riječ je o vrlo različitim ciljevima koji vode prema različitim završecima rata.

Zbog toga se sve češće spominje scenarij koji podsjeća na Irak nakon Zaljevskog rata 1990./91. Bila je to država vojno poražena i gospodarski iscrpljena, ali i dalje pod vlašću rekonstruirane verzije istog režima.

Lekcija iz Iraka

Irak je važan presedan jer ondje vojni uspjeh nije doveo do političke promjene kakvu su mnogi u Washingtonu očekivali. Koalicijske snage istjerale su iračku vojsku iz Kuvajta i uništile velik dio vojne moći Sadama Huseina, ali su se zaustavile prije nego što su ga svrgnule s vlasti. Američki predsjednik George H. W. Bush tada je pozvao Iračane na ustanak protiv režima.

Godine 1991. šijiti na jugu zemlje i Kurdi na sjeveru pokrenuli su pobune, no režim ih je brutalno ugušio kada je elitni Republikanski gard odgovorio žestokom silom.

Umjesto promjene vlasti uslijedilo je desetljeće politike obuzdavanja: sankcije, inspekcije za oružje, zone zabrane letenja i povremeni vojni udari. Irak je bio vojno oslabljen, gospodarstvo razoreno, a društvo pogođeno teškim humanitarnim posljedicama. Najviše su stradali obični građani, dok je režim zadržao kontrolu nad sigurnosnim aparatom.

Bi li Iran mogao krenuti istim putem?

Iran bi mogao slijediti sličnu putanju. Prema procjenama američkih obavještajnih službi, vojni uspjeh SAD-a i Izraela vjerojatno neće dovesti do političkih promjena u Teheranu. Naime, režimi koji se oslanjaju na snažne sigurnosne strukture često se pokažu izdržljivima čak i nakon poraza. U Iranu ključnu ulogu ima Iranski revolucionarni gardijski korpus, koji kombinira vojnu i gospodarsku moć s ideološkom odanošću režimu.

Zbog toga bi rat mogao završiti scenarijem u kojem islamska republika ostaje na vlasti, ali znatno oslabljena, s oštećenom vojnom infrastrukturom, produbljenom gospodarskom krizom i većom međunarodnom izolacijom. Iran bi pritom izgubio dio regionalnog utjecaja i sposobnost financiranja saveznika poput Hutija i Hezbollaha, dok bi istodobno pojačao unutarnju represiju.

Posljedice za stanovništvo i regiju

Za Irance bi posljedice mogle biti teške. Rat i sankcije dodatno bi pogoršali gospodarsku krizu, što bi moglo dovesti do sloma valute i hiperinflacije te potaknuti novi val društvenih nemira. No vlasti već signaliziraju da će svaki oblik neslaganja tumačiti kao suradnju s vanjskim neprijateljima, pa bi prosvjedi vjerojatno bili suzbijeni još žešćom represijom.

Humanitarne posljedice prelile bi se i izvan Irana jer bi gospodarski kolaps mogao potaknuti nove migracijske valove prema Turskoj, Iraku, zemljama Perzijskog zaljeva i Europi.

Nakon Zaljevskog rata SAD i saveznici odlučili su se za politiku obuzdavanja umjesto uklanjanja Sadama s vlasti. Takav pristup ograničio je iračku prijetnju susjedima, ali je stvorio dugotrajno razdoblje nestabilnosti koje je na kraju završilo američkom invazijom 2003. godine.

To iskustvo danas služi kao upozorenje. Ako rat završi tako da iranski režim ostane na vlasti, ali oslabljen, postoji ozbiljan rizik da regija ponovno uđe u ciklus obuzdavanja, kriza i sukoba. To je proces koji bi s vremenom mogao dovesti do još većeg i razornijeg rata, zaključuje Finacial Times.