Pitam Anu Gabrielu Sandoval Ferreru - stvarno prekratko – što bismo mi mogli izvoziti u Meksiko, a da bude hit. Veli, senf. Pa ajvar. Ili tartar. Njezini se ubijaju u našem senfu i nema ničeg sličnog na meksičkim policama.

S druge strane, Hrvatsku ne zanimaju autohtone meksičke čokolade. Nije fer. Meksiko je domovina kakaoa i žena pokušava od rujna prošle godine pokrenuti biznis koji bi nam ponudio čokse. Registracija obrta u Hrvatskoj pokazala se kao uzaludan cilj: 'Postoji toliko dezinformacija od ljudi koji su plaćeni da rade posao u administraciji... Ne znaju ni što ni kako. Uglavnom, odmah kažu da ne može. A može. Ne razumijem. Krajnja nekompetencija.'

Trebao sam se naći s Anom još u prosincu, ali je bila izvan sebe od frustracije. Nakon sedam godina života u Zagrebu, gdje se zatekla jer se zaljubila u dečka odavde, kaže ovo: 'Hrvatska jednostavno crpi ogromnu količinu energije. Što klimatski, što hranom, što ljudima. Nedostaju mi sreća, radost. Vraćam se tu i tamo u Meksiko napuniti baterije. Tamo su svi raspoloženi, unatoč krizi koja je još gora nego ovdje.'

Slušam Anu kako opisuje glazbu na ulicama, život. Pa prelazi na impresije sa zagrebačkih ulica. Kaže, ovdje kao da živiš u teškom oblaku nemotiviranih ljudi. Sve ima neku težinu. Pokušava se izliječiti šetnjama po Botaničkom vrtu. Šetnjama uopće. Dragi su Meksikanki naši parkovi i Gornji grad, kada se magnolija rascvate...

Zagreb je prvi put pohodila 2010. još kao studentica na razmjeni u Pragu. Turistički, sasvim solidno iskustvo. No jednom kada se preselila ovdje, stvari su krenule obrnutim smjerom: 'Osjetila sam predrasude prema strancima. Provlačio se neki stav kao da sam ljudima ovdje došla uzeti posao. Zima je bila mračna i hladna. Pala sam u depresiju. Česi su otvoreniji prema strancima. Otvoreniji prema svijetu. Navikli su na strance.'

Socijalizacija u Hrvata je prilično okrutna, kada je sagledaš iz rakursa došljaka. Ljudi se druže samo preko frendova, svi tavore u nekakvim zatvorenim krugovima, probiti tu opnu dugotrajan je i umarajući proces. No jednom kada se uz preporuku i s garantnim pismom uspiješ uvaljati u frendovsku nakupinu Hrvata, e onda je fenomenalno: 'Kada postaneš prihvaćen, ljudi će ovdje učiniti sve za tebe. Gostoljubivi su, topli, uvijek te na stolu dočekaju rakija, sok, kolačići.'

Ubrala je Meksikanka koliko je obitelj kod nas važna. Baš kao i u Meksiku. Na prvu je pomislila da se tu radi o stvarnim, dubokim odnosima, ali malo se požurila. Kako mi objašnjava, u Hrvatskoj je bitno da familija bude na okupu. Onako, prostorno. Jedni pored drugih. Komunikacija ili emocija najčešće izostaju: 'Jako su velike razlike u obiteljskim odnosima u Meksiku i Hrvatskoj. Moj se dečko čudio što pričam sa svojim djedom i bakom tri puta tjedno po sat vremena. U stilu, pa što si imate reći? Pa se svi skupe, a nitko ni s kim ne priča ni o čemu bitnom. Iznenadilo me, k tome, koliko ljudi živi sa svojim roditeljima. Mislim da ste veliki konformisti. I to ubija kreativnost, motivaciju, želju za promjenom. Ali žalit ćete se na sve, u svako vrijeme.'

Ana čeka da joj se riješe papiri za otvaranje obrta kako bi uvozila vrlo drukčije meksičke čokolade. Nikada se prije nije bavila biznisom. Cura je kroz život donirala sive stanice temama poput filozofije, književnosti, pedagogije. Obožava raditi s djecom. Podučavala je u Meksiku u svim segmentima školstva – od vrtića do srednje škole. Radila je kratko vrijeme u zagrebačkom međunarodnom vrtiću. Dala je otkaz iz niza razloga u koje nećemo javno ulaziti. No kad god bi to spomenula nekom od svojih zagrebačkih prijatelja, dočekalo bi je snebivanje – kako možeš dati otkaz a imaš siguran posao? I to je to. Ljudi ovdje nikako da uzmu sudbinu u svoje ruke.