KAKO JE TAKVO ZLO BILO MOGUĆE?

Holokaust nije plod bolesnog uma nego hiper racionalna pojava

  • Autor: tportal.hr/Hina
  • Zadnja izmjena 01.02.2014 11:59
  • Objavljeno 01.02.2014 u 11:59
Logor Auschwitz-Birkenau, jedno od najpoznatijih mjesta masovnog stradanja Židova u II svj. ratu

Logor Auschwitz-Birkenau, jedno od najpoznatijih mjesta masovnog stradanja Židova u II svj. ratu

Izvor: Sipa Press / Autor: Bassignac

U tjednu kada se sjećamo holokausta kao pokušaja eliminacije jednog autohtonog europskog naroda mnogi ponavljaju da se takav genocid nikada ne smije ponoviti, no moderna znanost sve češće ukazuje da je holokaust ustvari najstrašniji rezultat 'europske kulture' i industrijskog razvoja, a poriv za istrebljenje drugih, pa tako i Židova, jednako ukorijenjen u mentalitet Starog kontinenta kao, primjerice, humanizam

'Važno je razumjeti da je ova najgora noćna mora čovječanstva, jedan od rezultata europske kulture s kojom se identificiramo te da kao potpuno dehumanizirana instrumentalizacija razuma holokaust predstavlja krajnju aberaciju europske prosvjetiteljske misli', smatra profesorica ljubljanskog sveučilišta Cirila Toplak koja je doktorsku dizertaciju obranila na Sorbonnei.

Krivica nije samo u nacizmu

Zbog toga bi, dodaje, za milijune žrtava holokausta bilo pogrešno kriviti isključivo naciste i njihove suradnike, jer je Njemačka kao visoko industrijalizirana nacija samo krajnje brutalno instrumentalizirala ono što su mnogi Europljani priželjkivali.

'Bilo bi isuviše lako reći da su u nacističkom režimu bili samo psihopati te da je zbog toga došlo do genocida.
Povjesničari koji se bave ovim fenomenom već konsenzualno misle da je holokaust bio gotovo predestiniran europskom kulturom i da se prije ili kasnije morao dogoditi', kazala je Toplak u razgovoru za Hinu.

Svojim studentima stoga tumači da nacistička odluka o eliminaciji jednog cijelog naroda nije bila tek iracionalni plod bolesnog uma već hiper racionalna pojava koja je u glavama onih što su ga provodili, pa čak i tolerirali, imala više ili manje 'ozbiljno' opravdanje.

No, nerazjašnjivo je da se najbrutalniji zločin nad Židovima, koji su u raznim dijelovima Europe bili suočeni sa stoljećima dugom tradiciom nasilja, dogodio nakon modernizacije i političke emancipacije te uspješne integracije pogotovo zapadnoeuropskih židovskih zajednica

'Dolaskom nacista i njihove rasne teorije asimilacija više nije bila moguća jer je važna bila tek pripadnost na biološkim kriterijima. Eugenika je tako spriječila mogućnost asimilacije čak i u slučaju odustanka od religije, što je mnoge Židove spašavalo pogroma još u srednjem vijeku', podsjeća Toplak.

Nakaradan trijumf perverznog kapitalizma

Također, zastrašujuće je što su u četrdesetim godinama 20. stoljeća Židovi kroz koncentracijske tvornice smrti postali istinske žrtve pervertiranog kapitalizma kojemu je, kao i racionalizmu, upravo taj narod toliko doprinio, smatra Toplak.

Nažalost, i u ideji da se tzv. židovsko pitanje u nacističkoj Njemačkoj 'konačno riješi' logorima smrti prisutna je doza neobjašnjivo dehumaniziranog racionalizma, jer povijesna istraživanja dokazuju da je odluka o masovnom ubojstvu donesena gotovo cijelo desetljeće nakon dolaska nacista na vlast.

Izvorna je nacistička ideja
, naime, bila Židove deportirati na krajnji europski istok gdje bi radili kao robovska radna snaga na poljima kojima je Hitler planirao hraniti 'Novu Europu'.

Tek su u siječnju 1942. na skupu u Wanseeu, kako bi smanjili visoke troškove prijevoza na istok, nacistički dužnosnici odlučili o 'konačnom rješenju židovskog pitanja'. Ljude do tada smještene u gradskim getima počeli su masovno dovoziti u 'logore za istrebljenje', uglavnom na području današnje Poljske, a najzloglasnije plinske komore imalo je njih šest - Belzec, Treblinka, Chelmno, Sobibor, Majdanek te Auschwitz-Birkenau.

U logorima smrti je, ističe Toplak, vladao tipičan posve racionalan kapitalistički proizvodni proces, s perverznim izuzetkom da su sirovine bili ljudska bića.

Zatvorenicima koje su vlakovima dovozili u središte logora često su odmah po dolasku govorili da će se istuširati poslije napornog puta, a nakon ubojstva plinom koji je curio iz tuševa s njihovih bi tijela uzeli sve što se moglo iskorititi, od kose, zuba, kože i masti. Čak su se i njihovim pepelom nakon spaljivanja 'oplemenjivala' okolna polja, a ne treba zaboraviti ni eksperimente koji su 'u čast znanosti' provođeni na živim logorašima, uglavnom djeci.

Nažalost, pomoć je došla prekasno. Rusi su tek 27. siječnja 1945. ušli u Auschwitz i njegove strahote otkrili svijetu. Za razliku od njih Amerikanci su se trudili dokumentirati i istražiti mjesta zločina, što je najvjerojatnije razlog da je u bivšoj Istočnoj Njemačkoj danas znatno više neonacizma nego u zapadnom dijelu koji je uspješno prošao kroz suočavanje s prošlošću.

Holokaust u Hrvatskoj

Već 18. travnja 1941. tek tjedan dana od osnutka marionetske Nezavisne Države Hrvatske (NDH) utemeljen je prvi sabirni logor Danica kod Koprivnice u kojem su bili zatočeni Židovi, Srbi i Hrvati politički zatvorenici, podsjetio je u razgovoru za Hinu povjesničar Ivo Pejaković, kustos Spomen područja Jasenovac.

'Daljnji progon Židova dobio je i svoj zakonski okvir u NDH kada su 30. travnja 1941. donesena tri rasna zakona - Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda te Zakonska odredba o državljanstvu. Sve tri donesene su istog dana, a sadržavale su definicije osobe arijevskog, odnosno nearijevskog porijekla. Precizirala se i definicija Cigana (Roma), zabranjeni su brakovi između Židova i arijevaca, a državljaninom NDH mogla je biti samo osoba arijevskog porijekla. Zakonskom odredbom o državljanstvu (isključujući Židove i Rome) stvoren je okvir te se poticalo na progon onih što su se u nacističkoj ideologiji, koju su prihvatili i ustaše, smatrali nearijevcima', kaže Pejaković.

Podsjeća da su na području NDH koja se prostirala na teritoriju današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine živjele dvije židovske zajednice, Aškenezi i Sefardi, a obje su se jednako našle na udaru ustaških rasnih zakona.

Ustaše su u konačnici uspostavile čitavu mrežu sabirnih i koncentracijskih logora, a dva se logorska sustava ističu po svojoj brutalnosti i činjenici da su se tamo događale masovne egzekucije zatočenika. To su logorski sustav Gospić-Jadovno-Pag koji je funkcionirao od svibnja do kolovoza 1941. Nakon što je on rasformiran, uspostavljen je radni logor i logor smrti Jasenovac, nazvan po istoimenom naselju na ušću rijeke Une u Savu. I ovdje je bila riječ o logorskom sustavu koji se prostirao na više lokacija (Stara Gradiška, Bročice, Krapje), a koji je bio u funkciji od kolovoza 1941. do travnja 1945.

Židovi su također bili zatvarani i u logorima Danica kod Koprivnice, Kruščica kod Travnika, Loborgrad kod Zlatar Bistrice, Tenja kod Osijeka te u logor Đakovo. Isto tako, treba istaknuti da su i nacisti dio Židova s teritorija NDH deportirali u svoje logore, najčešće u logor Auschwitz-Birkenau.

'Javna ustanova Spomen područje Jasenovac nastavlja rad na Poimeničnom popisu žrtava logora Jasenovac, a na popisu žrtava trenutno se nalaze imena 13.116 Židova', naglašava Pejaković.

Jak biljeg antisemitizma i europski odgovor

Iako na hrvatskom tlu, gdje su se Židovi naselili još u rimsko doba, kroz povijest nisu zabilježeni pogromi, a mnogi su se Sefardi nakon rekonkviste skrasili u Dalmaciji, u moderno doba zabilježeni su incidenti i prije dolaska nacizma.

U listopadu 1932. na zgradi Židovske općine u Palmotićevoj ulici u Zagrebu nacrtani su kukasti križevi, a časopis Mlada Hrvatska (izlazi od 1936. do 1938.) obiluje karikaturama Židova s velikim nosevima koji 'žele zavladati svijetom'. Bilo je još novina (Nezavisnost, Hrvatska straža) u kojima su objavljivani antisemitski članci, no to su bili časopisi povezani s ekstremnim nacionalističkim krugovima, dok su druge novine poput Jutarnjeg lista, Obzora i Večeri uglavnom osuđivale antisemitske pojave u društvu.

'Jasno, pojedini antisemitski ispadi u Zagrebu i Hrvatskoj nisu bili izolirana pojava, bilo ih je i u drugim dijelovima Jugoslavije i bili su odjek onoga što se događalo u drugim srednjoeuropskim zemljama i u Europi općenito', smatra Pejaković.

No, uslijed njemačkih uspjeha na ratnom polju vlada Cvetković-Maček je 1940. kako bi se dodvorila nacistima dvjema zakonima ograničila prava Židova. Prvi im je praktički zabranjivao trgovanje živežnim namirnicima, a drugi ograničavao upis na sveučilišta i visoke škole pa je broj židovskih studenata morao odgovarati postotku Židova u ukupnom stanovništvu.

Situacija za Židove postajala je sve neugodnija pa ih je sve više istupalo iz Židovske općine Zagreb. No, iako je situacija bila vrlo napeta, većina Židova u Hrvatskoj, po Pejačevićevim riječima, nije bila svjesna kakva će ih tragedija zadesiti.

Slična je situacija bila u cijeloj Europi, a posebno u Njemačkoj gdje je židovska zajednica imala velik broj intelektualaca i bogatih ljudi.

Kako je holokaust provođen ili barem prešućivan u većini Europe, ali i zbog kasnije uloge u osnutku Izraela kao 'posljednjeg europskog kolonijalnog projekta' Cirila Toplak smatra da bi Europska unija morala pozvati državu Izrael na intenzivnu suradnju kao europsku državu na Bliskom istoku.

Tim više što se u svojim temeljnim dokumentima EU često ponosno poziva na bogatstvo u raznolikostima, jednakost, demokraciju, ljudska prava i slobodu kao svoje temeljne i neotuđive vrijednosti.

'Ako Izrael može učestvovati u europskim kulturnim i sportskim natjecanjima znači da pripada europskom kulturnom krugu i EU bi trebala puno više brinuti za posljedice posljeratne odluke, da se preživjeli europski Židovi 'izvoze' na Bliski Istok i da se tamo stvori nova židovska država. Osim toga Židovi su cijelo 19. stoljeće tražili svoju nacionalnu državu poput drugih naroda, a dobili su je tek 1948. po cijenu stalnog sukoba sa susjedima u regiji', zaključuje Toplak.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!