Jedna organizirana grupa bila je baš seksi: ljudi su napravili industriju od liječničkih svjedodžbi s Vojno medicinske akademije, naštimanih tako da se korisnik popne na rang listi za dodjelu državnog stana od Ministarstva obrane. Tu su nastradala neka vojna lica, završno s dvama pukovnicima, liječnicima s VMA. Kolovođa i kreator cijele sheme bio je neki umirovljeni kapetan iz Krajine, hvala lijepa, kao i većina klijenata koji su mito uplaćivali.

Druga je grupa mnogo ozbiljnija: riječ je o skupini krivotvoritelja novčanica od sto eura, a total njihove proizvodnje bio bi – po procjeni policije – oko dva milijuna eura. Zanimljivo je da je kvaliteta tih krivotvorina u europskim policijskim agencijama ocijenjena kao izuzetna. Treća skupina rutinska je: pljačkaši mjenjačnica, kladionica i benzinskih pumpi, sitan šljam.

Zašto su ovi rutinski podaci nama zanimljivi? Prije svega zato što ukazuju na upornost i strpljenje, jer su te organizirane zločinačke skupine bile 'pod obradom' veoma dugo: ovi iz VMA barem godinu dana; krivotvoritelji skoro dvije godine, a pljačkaši isto toliko. Policija, dakle, ima i resursa i strpljenja i upornosti da svoja posla tjera do kraja, pa koliko bude trajalo. Tu dolazimo na stvarnu temu: da se zločin ne isplati, ukratko.

Uobičajena i tupavo stereotipna predstava veli da su policajci glupi. Uvijek se sjetim našeg instruktora kriminalistike na tečaju za pripravnike beogradske policije davne 1967. godine: 'OK, možda smo i glupi, ne obraćajte pažnju na to. Ali, nas ima mnogo, dobro smo organizirani, imamo sredstva i metode rada, logiku, zdrav razum i znanstvenu metodu. I nikada ne prestajemo: hodamo i pitamo i nije nam teško. Na kraju mi glupi pohapsimo njih pametne, a to je jedino važno.'

Nema u ova tri primjera s početka nikakve velike pameti, niti genijalnosti jednog Sherlocka Holmesa: sve je to bio taj strpljivi, dosadni i zamorni pješački rad mnogih vrijednih ljudi, logika i znanstvena metoda – kao, uostalom, u svim policijama svijeta. Prije ili kasnije, netko će se pohvaliti u kafiću, netko drugi bit će zabilježen na nadzornoj kameri ili prepoznat po svjedoku, netko treći imat će više novca nego što bi mu pripadalo da je pošten, itd.

Ova skupina krivotvoritelja bila je najteži slučaj, teži od korupcije na VMA, a korupcija se notorno teško dokazuje, jer su obje strane po zakonu krive i stoga zainteresirane da se primanje i davanje mita ne rasvijetle. Krivotvoritelji su već bili uspjeli plasirati veću količinu svojih eura – u manjim tranšama, dakako – u Europsku uniju. Policajci koji su radili slučaj skromno i ponosno šute o 'sredstvima i metodama' rada; to ćemo doznati na sudu – ako i tada. Ako krivotvoreni novac proturate po malo, u manjim apoenima kao što je 100 eura, na mjestima gdje je promet veći, a kontrola novčanica labavija – imate šanse. Rizik raste u uličnoj prodaji deviza, jer kupca ne kontrolirate dalje. Ako mu na nekom šalteru nađu krivotvorenu stotku, prisjetit će se odmah drage volje od koga ju je kupio. Dalje je lako: treba samo strpljenja i napornog rada.

Druga stvar je kad krivotvoritelji veću količinu uspiju ubaciti u platni promet neprimjetno. Tada će se prije ili kasnije otkriti krivotvorina, ali je trag dalek i hladan. Uostalom, legenda veli da je ogromna količina američkih dolara krivotvorenih u nacističkoj Njemačkoj bila u optjecaju desetljećima, teorijski do dana današnjeg, jer svi US dolari važe. U New Yorku prije mjesec dana prodavači su se čudili mojoj staroj novčanici od 100 dolara, ali su je primili bez primjedbi.

Krivotvorenje novca postoji otkad postoji i novac. Krivotvoritelji se prvi dosjete, a vlast onda reagira. Tako je i danas: tehnologija za otkrivanje krivotvorina kasni, a krivotvoritelji su sve inventivniji. To je utakmica koja će trajati dovijeka: elektronsko bankarstvo otkrilo je neslućene mogućnosti.

A glupi policajci radit će i dalje strpljivo i uporno.