muke po mirjani

Evo je - frizerka koja od Draškovićeve počinje raditi Barcelonu i nekome to smeta

11.06.2017 u 18:06

Bionic
Reading

Dobio sam prijedlog da se zaletim do Draškovićeve, tik do spajanja s Trgom hrvatskih velikana, i razgledam jednu od najstarijih frizerskih radnji u Zagrebu. Neslućeno, nabasao sam na ženu koja muči vrlo suvremene muke. Mirjana je pred svoj salon stavila klupicu, dva stolca i pregršt cvijeća. Spušta se cijelo susjedstvo, nikome ne smeta, izgleda fenomenalno... ali, ne znam, valjda fali mala fontana da bi je komunalci pustili na miru. A sve je počelo još 1958...

Neću vam lagati. Iskoristio sam priliku i kod Mirjane si sredio mali nožni prst. Popio sam sok od bazge, kavu sa šlagom i najeo se trešanja. Nisam se najavio. Banuo sam u salon i rekao da hoću tekstualno ovjekovječiti jedan od najstarijih preživjelih frizeraja u Zagrebu. Mirjana se skanjivala, rekla da dođem neki drugi dan, sva je u stresu, navlači se s ekipom iz gradskog komunalnog, neprestano joj prigovaraju zbog malog stola, dviju stolica i cvijeća. Ali ne, ne želi sad pričati, nije raspoložena, pa sutra, pa nemoj... neobavezno je prekinem pitanjem o davnim danima, žena mi odvrati kako je znao biti red klijenata sve do Hrvatske narodne banke, pa dolazili su kod nje svi od Tuđmana nadalje, guverneri, pa bi ljudi znali potegnuti iz Austrije i Švicarske samo zbog frizure... Ne prođe par minuta i Mirjana sjedi pored mene na ilegalnim stolcima i raspreda gustu povijest salona koji je njezin otac kupio od Mađara i otvorio 1958.

Ne bih nikada pogodio. Vraćao sam se tim putem godinama iz 7. gimnazije i nikad nisam skužio frizerski salon stisnut između pekare i Kozma. Mali izlog iznad kojega je nekada pisalo Češljaonica. Sada stoji 'Frizer & Pediker, za nju i njega'. Mali izlog koji je, priča mi Mirjana, 2010. i 2012. pobrao Nagrade grada Zagreba, prvo za najljepši lokal, a potom i izlog. Frizerka je strastvena dekoraterka. Nekad je u izlogu stajao papagaj na panju, danas su to predmeti zbog kojih ljudi ulaze misleći da se radi o dizajnerskom shopu. 'Pošto vam je ova lampa?' 'Pošto tegla za cvijeće?' smije se frizerka pitanjima dezorijentiranih prolaznika s viškom estetskih potreba.

No nagrade nisu pomogle. Dapače. Kada je ispred radnje iznijela dvije stare stolice i stol, plus gomilu cvijeća, krenula su pripetavanja s Gradom. 'Što više radiš i više hoćeš, oni više ne daju. To samo glupi hrvatski narod može. Jadno i bijedno Zagreb izgleda. Pa pogledaj Draškovićevu. Zar ne bi bilo puno ljepše da svi naprave kao ja? I evo, meni se sada spuštaju susjedi popodne, popijemo kavu. Jedan je Dubrovčanin i kaže da se sada osjeća kao doma, samo da mu još fali more ispred', zbori frizerka čiji su lokal htjeli preuzeti nebrojeno puta, ali se ona ne da.

'Još su mom ocu dolazili Albanci. Hoće lokal. A moj stari je bio frajer. Nije se dao. Uvijek bi ih pitao, pa zašto nećete prostor lijevo ili desno, nego baš moj. Di si se tu namjerio na mene kao stršljen? I kasnije isto. Ja sam valjda jedina u gradu s čistim papirima. Drugdje po centru prostori su se zatvorili zbog povrata imovine, preprodavanja, muljanja, ali ne mogu mi ništa', kaže žena kojoj je još živo sjećanje na 16 zaposlenih i redove klijenata.

Stare fotografije iz frizeraja gospođe Mirjane Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Privatna arhiva

Sve je to bilo prije rata. Ljudi bi dolazili na frizure i češljanje već u šest ujutro. Salon je radio do deset navečer. Što je ipak nešto bliže turskom idealu gdje se ekipa šiša u petak u dva ujutro. Osvojila je Mirjana gomilu pehara i priznanja. Visili su nekada po zidovima, a onda ih je sve redom skinula: 'Što će mi, ne moram se više nikome dokazivati. Sve što je bilo dobro, nestalo je. Kad se samo sjetim da si mogao živjeti od tringlta, a plaću ostavljati sa strane...'  Rođena Zagrepčanka više ne prepoznaje svoj grad: 'Sad mi dolazi daleko više stranaca nego domaćih. Čuli su za moj salon. Evo, nedavno mi je bio dečko iz New Yorka. Hodam po cijelom Zagrebu, kaže, vode me ovdje ondje i gospođo, moram vam reći, tako su svi napuhane face kod vas. Svi su smrknuti. A vi ste mi jednostavno kliknuli da sam odmah ušao i nitko mi još nije napravio ovakvu frizuru.'

Urnebesno simpatična, Mirjana mi priča kako ju je dotukla sredina 2000-tih. Konzum je počeo šišati za 20 kuna, tipovi su otkrili mašinice i sve dalje je bila nizbrdica. Njezine škare koštaju 1000 eura. Njezina mašinica isto tako. Uložila je u prostor nakon poplave sto tisuća u istoj valuti. Za 20 kuna po frizuri slobodno si možeš ošišati budućnost. I zapravo, ćelave frizure, što je to? 'Zakaj svi Hrvati imaju obrijane glave? OK, kratka kosa, ali baš na ćelavo... Najbolji s estetikom su Talijani i Francuzi. Kosa je ukras glave, daj si je malo ostavi', savjetuje Mirjana.

Ima nade za nju. Frizure se vraćaju na stylinge iz 60-ih i 70-ih, vrijeme kada su muškarci bili klasičniji i uredniji, a žene furale punđe. Nisam ziher da se baš punđe vraćaju, ali Mirjana više misli na kovrče. Nikako ne može progutati šlampavost i neurednost milenijalaca. U zbor joj se pridružuje mlada pedikerka koja si ne može objasniti kako to da cura može fenomenalno izgledati, a stopala su joj katastrofa. Ne bunim se. Ja sam fetišist i tu trendovi i mode ne mogu apsolutno ništa.

Da ne bih sad zabrazdio u pikantne digresije, da se vratim na temu: Mirjana traži maserku i kozmetičarku. Sad kad je uredila terasu u stilu uličnih prizora u Barceloni, gdje ljudi po kvartovima drže vani cvijeće, uzgajaju povrće i sve je tako urbano i rustikalno u isti mah, vrijeme je da se jedan od naših najstarijih salona vrati na putove stare slave. Interijer je praktički isti kao i 1958. Ako to nije dovoljan razlog za novu zurku, a onda je taj što ne želimo da nam još jedan prostor postane pekara ili ured za otkup zlata.

A Draškovićevu bih lijepo molio da se povede za primjerom naše vesele i kreativne frizerke. Točka.