Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 28., 29. i 30. rujna 2015. odlučivalo po žalbama u postupku broj K-Us-8/12 – koji je zbog kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti i udruživanja radi počinjenja kaznenih djela vođen pred Županijskim sudom u Zagrebu – i prihvatilo žalbe "optuženog Ive Sanadera i optužene pravne osobe Hrvatske demokratske zajednice te je u povodu tih žalbi i žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, odlučilo u cijelosti ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku..."

U istom postupku Vrhovni sud donio je i rješenje kojim se Ivi Sanaderu produljuje istražni zatvor, ali se može zamijeniti jamstvom u iznosu od 12.400.000,00 kuna.

Kada je vijest o tim odlukama objavljena, Hrvatsku je zahvatila oluja panike, zbunjenosti, neznanja i zlokobnog pomanjkanja pravne kulture. Niska razina kulture i neznanje nisu, dakako, sami po sebi nikakav grijeh. Oni postaju grijeh tek kada se dokopaju javnosti i stave u službu politikantskih dosjetki. No, to je pitanje kontinuiteta: politički život u Hrvatskoj se već četvrt stoljeća temelji na vladavini neznanja, gluposti i politikantstva.

Što se zapravo dogodilo? Ništa osobito. Netko je oglašen krivim i osuđen pa je u žalbenom postupku odlučeno da se takva prvostupanjska odluka ukida i predmet vrati na ponovno suđenje. Uobičajena i praktično svakodnevna situacija u sudskoj praksi. Ipak, dio javnosti kao da je poludio. Govori se o "porazu hrvatskog pravosuđa", o "slomu borbe protiv korupcije", o "puštanju Ive Sanadera na uvjetnu slobodu" (produljenje pritvora s mogućnošću uplate kaucije i uvjetna sloboda su dvije neusporedivo različite stvari), pa i o "oslobađanju Ive Sanadera", iako postupak još uvijek traje ali se vraća na stadij glavne rasprave u prvom stupnju. Jedna od najglupljih reakcija je ona po kojoj je prvostupanjska presuda ukinuta usprkos "percepciji javnosti da je Sanader kriv", kao da sudovi ne bi trebali suditi temeljem zakona i činjenica nego im valja ugađati mračnim porivima javnosti i njenoj "percepciji". Ludilu se pridružio i poslovični Živi zid koji u svojem zastrašujućem otvorenom pismu poziva na linč. Lomača je bila pripravljena i krvožedna svjetina se okupila na trgu, ali sada je svjetina gnjevna jer je egzekucija odgođena do daljnjega, a možda i otkazana.

Je li kampanja protiv korupcije doživjela slom? Nadajmo se da jest. Sva kaznena djela koja su kao takva definirana u kaznenom zakonu – ne samo zlouporaba položaja i ovlasti – imaju se goniti uvijek, neprestano i podjednakim intenzitetom jer tako nalaže načelo legaliteta kaznenog progona i nikad, ni pod kojim uvjetima, taj i takav progon ne smije ovisiti o "kampanji", "političkoj volji", "nultoj toleranciji" i sličnim frazama. Zamislite situaciju u kojoj političar započinje kampanju borbe protiv, primjerice, ubojstava, kao da progon kaznenih djela nije temeljna zadaća svake države, njena svrha i njena suština. Zamislite upravu vodovoda koja smrtno ozbiljno najavljuje kampanju opskrbe vodom.

Zašto nitko ne govori o pobjedi hrvatskog pravosuđa? Vrhovni sud, koji je također (važna) sastavnica toga pravosuđa smogao je hrabrosti da ukine presudu, iako su "javna percepcija" i tko zna tko još očekivali nešto sasvim drugačije. Je li "porazno" što je taj, drugostupanjski sud ukinuo prvostupanjsku presudu? Ne, jer upravo zato i postoji. Prvostupanjski sudovi i jesu prvostupanjski zato što imaju pravo na grešku. Da nemaju, institut žalbe bio bi suvišan kao što je i bio u totalitarnim sustavima. Optužnica je, pak, samo teza koju tek valja dokazati. Kada bi optužnica sama po sebi bila dokaz, a mnogi je doživljavaju upravo tako, suđenja ne bi bila ni potrebna. Ako državno tužilaštvo tvrdnje iz optužnice ne uspije dokazati, jer na njemu je teret dokazivanja, optuženik se oslobađa. Oslobađa li se zato što su u postupku podastrti dokazi da je nevin ili zato što za njegovu krivnju nema dokaza, potpuno je svejedno. U vladavini prava i civiliziranom društvu neusporedivo je manja šteta da krivci umaknu pravdi nego da i jedan nevin bude osuđen. Nije li dobra vijest kada optuženi dobiva dodatnu priliku za obranu, a još bolja kada je oslobođen? Nije li hrvatska javnost već pokazala koliko obožava oslobađajuće presude?

Zašto baš Ivo Sanader nema privilegij da ga "javnost percipira" nevinim, za razliku od nekih drugih građana koji su bili optuženici? Bilo bi u najmanju ruku pristojno da se netko javno upita je li nevin, kako zbog presumpcije nevinosti i načela sumnje u korist okrivljenika (in dubio pro reo) tako i zbog puke intelektualne znatiželje. Neki politički i medijski faktori ponašaju se kao da raspolažu nepobitnim dokazima da je kriv iako je očito da i samo državno tužilaštvo ima teškoća u dokazivanju te krivnje, premda raspolaže resursima kojima bi trebalo biti moguće dokazati sve što je dokazivo i premda mu je važeći Zakon o kaznenom postupku dao nesrazmjerno velike ovlasti kojima su drastično umanjena prava okrivljenika i obezvrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka.

Problem je u tome što je mnogima očajnički potrebno da Ivo Sanader bude oglašen krivim, pa sve ako je i nevin.

Osuđeni Ivo Sanader potreban je SDP-u kako bi mogao papagajski ponavljati da je HDZ korumpiran, iako je korumpiranost ponajmanji od svih grijehova HDZ-a. Potreban je i HDZ-u kako bi ustrajao na mantri o tome kako je prošao "katarzu", što god to značilo. Slučaj Ive Sanadera potreban je ponajviše kao anestetik na nečistoj savjesti, kao utjeha, kao izlika za totalni i očiti neuspjeh nacionalističkog državotvornog projekta: "Eh, kako bi Samostalna, Suverena i Međunarodno Priznata bila bogata, prosperitetna, sretna i još ljepša, samo da onaj prokleti Sanader nije sakupljao ručne satove". Eventualna krivnja Ive Sanadera tako je prestala biti pravno i činjenično pitanje i postala je emotivna investicija koja bi trebala nadoknaditi i opravdati propast jedne druge, državotvorno-nacionalističke emotivne investicije.

Suvišno je reći da je korupcija kriminalna pojava koja osim kaznenog progona zaslužuje i prezir, ali se u Hrvatskoj percipira i kao blasfemija, nečisnica koja je pokvarila idilu bezgrješnog državnog začeća, kao glavni uzrok hrvatskih nevolja, iako je samo jedna od mnogih, logičnih i neizbježnih posljedica razornog učinka nacionalizma na demokraciju i vladavinu prava. Neusporedivo štetnija od političara koji se zloupotrebom moći domogao kakve koristi je intelektualna i moralna korupcija, omertà koja stvarne uzroke i ishodišta hrvatske tragedije inaugurira u nedodirljive svetinje. Kada se istodobno za društvene i ekonomske nedaće okrivljuje prikladna, medijski spektakularna žrtva, mangup kojega smo iz naših redova isključili u mističnom ritualu "katarze", na djelu je zamjena teza, banalna poput lutke od kaširanog papira kad ju svjetina spaljuje u pijanom karnevalskom zanosu.

Bilo bi nepravedno i groteskno ako bi u postupku K-Us-8/12 šesto-optužena Hrvatska demokratska zajednica bila na koncu pravomoćno oglašena krivom zbog tričavih dvadesetak milijuna kuna i jednog luksuznog BMW-a. To je spram nesagledive povijesne i moralne odgovornosti tek licemjerna napojnica, kusur u službi amnestije jedne nedemokratske politike i iracionalne državotvornosti koja je Hrvatskoj nanijela fatalnu civilizacijsku, moralnu i ekonomsku štetu.