Vukovarci još uvijek traže četiristotinjak svojih očeva i sinova nestalih u studenome 1991. godine. Jadranka Kosor još je kao novinarka na Hrvatskom radiju pratila sudbine Vukovaraca koji su tragali za nestalim članovima svojih obitelji. Prisustvovala je potpisivanju Erdutskog sporazuma, koji je 1995. godine otvorio vrata mirnoj reintegraciji, i sjeća se prvih reakcija među tamošnjim Hrvatima.

'Puno ljudi koji su prošli strahote rata, u njemu izgubili djecu ili su prošli logore, nikada do kraja nije prihvatilo mirnu reintegraciju kao model. Smatrali su da to jednostavno nije bilo pravedno rješenje', kaže Jadranka Kosor, koja procjenjuje da su sve frustracije iz tog doba – koncentrirane oko osjećaja da su svi protiv njih i da su ih svi napustili - ostale i danas.
Najveći propust, prema njezinim riječima, napravljen je u odnosu prema mladima, generaciji koja nije izravno svjedočila užasima rata, koja je odrasla na internetu i s kojom je trebalo, kako kaže, puno tihoga rada da se sve vukovarske frustracije prevladaju.

Psihologinja Mirjana Krizmanić smatra da je abolicija koju je proveo Franjo Tuđman veliki uteg u normalizaciji odnosa među vukovarskim Hrvatima i Srbima.

'Tijekom devedesetih sam sa skupinom kolega pružala psihološku pomoć stradalnicima iz Vukovara i sjećam se jedne žene koja je bila silovana i koja je svojeg silovatelja viđala svaki dan na ulici u Vukovaru. I trpjela različita dobacivanja. Takvim ljudima je ćirilica simbol da se s njihovom patnjom nitko ne suosjeća, i zato se njezino uvođenje nije trebalo na ovaj način provoditi', upozorava prof. dr. Krizmanić.

Ona podsjeća da u Vukovaru ljudi još uvijek traže kosti svoje djece. 'Oni koji znaju gdje se nalaze ne žele o tome ništa reći. Vukovar je strašno patio, pa je okrutno je i neosjetljivo bez prave pripreme uvoditi ćirilicu i tako lomiti njihove živote', zaključuje najpoznatija hrvatska psihologinja, piše Slobodna Dalmacija