Hrvatska je 2002. mirisala na perspektivu, prosperitet i eksplozivnu budućnost u okrilju približavanja Europskoj uniji. Domovinski zov zaigrao je u genima nekolicine sokolova, poprilično pernatih. Jedan od njih zvao se Josip Babich, Novozelanđanin iz Aucklanda, čiji su baka i djed u davno doba doplovili iz Imotskog i proživjeli 'novozelandski san' – u nedostatku boljeg izraza. Josip je, pak, svoje bogatstvo okrenuo u biznisu s razvojem i investiranjem u nekretnine – stanovi, kuće, tvornice... Jednom poslovno i financijski aktualiziran, krenuo je put domovine svojih predaka u nadi da će proširiti poslovanje; 13 godina kasnije srećem ga u zagrebačkom baru, gdje mi pripovijeda o svom razočaranju.

'Svi su ovdje kao jako zaposleni, ali malo se toga stvarno postiže. Putovao sam svijetom. Na nekim drugim mjestima stvari se jednostavno naprave. Ovdje nije bitno jesi li bio najpametniji učenik u razredu, jesi li se trudio više od drugih. Dovoljno je znati prave ljude. Ne postoji nikakva poveznica između sposobnosti i rada s jedne strane i uspjeha s druge', gađa odmah u glavu Josip, agilni 48-godišnjak čija fizička kondicija prati mentalnu. Jedva stižem ubaciti pitanje o poslovičnoj pasivnosti nacije. Novozelanđanin je očito godinama skupljao i prerađivao senzorne podražaje iz Hrvatske: 'Sjedite stalno po kavama i govorite da je to vaš stil života. Ne slažem se. Ljudi sjede po kavama jer nema posla. Što ćeš drugo raditi? I ne mislim da su Hrvati pasivna nacija. Dovoljno je pogledati one koji su otišli u emigraciju. Redovito je riječ o bogatim i uspješnim ljudima.'

Josip ne vidi neki hrvatski kulturološki ili civilizacijski specifikum. Kaže da se isti mentalitet može detektirati u bilo kojoj siromašnijoj zemlji po tome što su ljudi ljubomorni jedni na druge, što se osjećaju beznačajno i perpetuiraju stav da se ništa ne može učiniti. Sustav je također presretan što može hraniti takav stav, dodaje. 'Društvo je ovdje zatvoreno. I još jedna stvar. Dijelimo predrasude o samima sebi, koje nam je na kamuflirani način nametnulo društvo u kojem živimo. Dovoljno je maknuti se iz takvog konteksta, otići negdje drugdje i postat ćemo svjesni koliko predrasuda zapravo imamo.'

Josip već trinaest godina pokušava razviti nekretninski biznis u Hrvata i nikako da uzleti. Jedna od prepreka je prevladavajući stav među 'običnim' ljudima da je biznis nešto loše. Da je, kako kaže, loše raditi tri posla, raditi nedjeljom i tome slično. Zabrinut je što Hrvati nemaju više samopouzdanja. Kao da svi žele biti tek sporedni lik u pozadini nekog filma: 'Još nisam ovdje sreo nekoga tko bi osjećao da ima osobnu moć u svojem vlastitom okolišu. Upravo suprotno.'

Danas, čovjek je jedan od posljednjih preživjelih emigranata u Zagrebu. Ostali su se vratili kući nakon bezuspješnog pokušaja investiranja: 'Otpratio sam većinu svojih prijatelja. Samo ih je kroz moj stan prodefiliralo dvadesetak, na odlasku i s preko 100 milijuna eura u zbroju. Ne žele više ni živjeti niti raditi ovdje. Sve su ih samljele birokracija i administracija. To je smrt od tisuću porezotina. Evo, baš je otišao i jedan Englez, nakon što je 13 godina pokušavao nešto napraviti.' Josip mi potom navodi primjer svjetskog prvaka u brdskom biciklizmu koji je htio i mogao organizirati svjetsko prvenstvo na Hvaru. Jednom kada je shvatio koliko će mu dozvola trebati, koliko će ministarstava morati obići, koliko je inih birokratskih prepreka... odustao je. Primjer drugi – prijatelj mu je pokušao otvoriti hotel-brod u Dubrovniku. Kupiti staro plovilo Jadrolinije, obnoviti ga i pretvoriti u plutajući hotel. Odgovor je bio – ne. 'Ili je hotel ili brod, ne može oboje', rekli su mu', priča dalje.

Da se razumijemo. Novozelanđanin ne ostavlja dojam očajnika koji plače nad manjkom prilika za žustru oplodnju kapitala u Hrvatskoj. Naprotiv, da je htio zaraditi brže i više, ne bi ni dolazio ovdje. Ali definitivno ostavlja dojam čovjeka koji je ljut i zna točno zašto. Recimo, ovo: 'Zašto se već ne uvede preferencijalno glasovanje? Ovako u parlament ulaze političari za koje nitko ne zna, koji nisu osobno odgovorni svojim glasačima, nego isključivo stranci koja ih je stavila među prvih 40 na listu i sad mogu uživati sve povlastice. To je komunistički mentalitet. Što se odlično vidi na primjeru Karamarka koji uopće nije na svom poslu u Saboru, nego šeta okolo s obrazloženjem da čini HDZ jačim. To nek radi subotama i nedjeljama. Ono za što je delegiran od glasača jest sudjelovanje u radu parlamenta. Čovjek koji će voditi zemlju ima stav da je ono što je dobro za HDZ, dobro za cijelu državu. Nevjerojatno.'

Također, tvrdi da je zapošljavanje ljudi u Hrvatskoj neisplativo skupo. Prepričava slučaj prijateljice koja je htjela otvoriti obrt za proizvodnju odjeće. Odmah u startu, kaže, mora mjesečno plaćati 250 eura u doprinosima: 'Kako ćeš plaćati 250 eura mjesečno ako još nisi počeo ništa zarađivati? Gdje bi trebao dobiti taj novac? Imaš samo ideju i vlastite ruke. Tako onemogućuju mladim ljudima da pokrenu poslovanje, a sve pod krinkom priče o kompanijama za 10 kuna. Da, registracija je možda 10 kuna, ali onda dolazi stvarna naplata.' Gledano u parametrima visine plaće i cijene plaće, Hrvatska ima najgoru od četiri moguće kombinacije, kaže Josip - male plaće i visoke cijene plaće.

Umorila je Hrvatska novozelandskog emigranta, ispuhala mu motivaciju i Josip sada kaže da je vrlo oprezan kada uzima nove projekte. Prije bi, veli, radio ponude za projekte, analizirao dokumentaciju nekoliko tjedana, dok sada sve mora svesti na pitanje 'hoće li ovo biti vrjednije u budućnosti?' 'To više nema veze s projektom, nego je čista spekulacija. I ne pridonosi nikako ovoj zemlji. Ali vrlo je malo sigurnih stvari u poslovanju u Hrvatskoj, što je izrazito loše. Rizik se uvijek mora moći reducirati ili kvantificirati. U Hrvatskoj to ne možeš. Previše je otvorenih varijabli i zato investitori bježe.'

Osim što bi škartirao sadašnji izborni zakon, Josip bi po kratkom postupku 'poštucao' administrativni bršljan pod kojim se guši zemlja: 'Hrvatska ima isti broj općina kao i Francuska. To je katastrofa. Imamo manje stranih ulaganja nego usred Domovinskog rata. A i veliki dio stranih investicija koji se prikazuje, zapravo su otkupi dijela kompanija koje nisu u stanju servisirati svoj dug. To nije investicija. Također, kažu da trenutačno u Hrvatskoj 1,2 zaposlena rade za jednog umirovljenika. Međutim, među zaposlenima se računaju i ljudi u državnoj administraciji koji ne stvaraju nikakav novac, nego ga dobivaju od poreza. Njih se mora staviti u istu kategoriju kao i umirovljenike, pa onda dobivate pravu sliku, a to je je da jedan zaposleni radi za 1,2 penzionera.'

Hrvatska ima 9000 političara, a prema broju stanovnika trebala bi ih najviše 1800, nastavlja Novozelanđanin koji otvoreno žali buduće generacije Hrvata. Novac za koji se država zadužuje ide u rupu bez dna, kao što su mirovine. Ne posuđuje se ni u kakve produktivne svrhe. Budući Hrvati morat će otplaćivati dug od kojeg neće imati apsolutno nikakve koristi.

Nismo skužili ni demokraciju: 'Crkva ovdje ima utjecaj na većinski postotak elektorata, ali demokracija ima više veze sa zaštitom manjina. Možeš jedino dodavati na postojeća prava ljudi, a ne oduzimati ih. Osobni prijepori i problemi ovdje postaju politički – to me užasava. Jadno je to shvaćanje demokracije i tu demokraciju svatko može kidnapirati za vlastite potrebe.'

Pitanje za okladu: Koliko će još dugo Novozelanđanin izdržati u domovini svojih predaka?