SAD ima veliku, ali kaotičnu demokraciju. Riječi su to američkog predsjednika Baracka Obame u razgovoru koji je objavio The New York Times prije par tjedana. Velika, zapravo ogromna, zbog vlastitih dimenzija, ali i zbog utjecaja kao politički model u svijetu, a kaotična, jer se na današnjim izborima bira sve, od političkih predstavnika, pa sve do prava na uživanje marihuane
Na današnjim izborima se i kažnjava, ma koliko to god bilo apsurdno, kako za greške ove administracije tako i za puno veće prijestupe one prethodne.
Da, velika je američka demokracija i kaotična. Građani su danas pozvani na birališta za potpunu obnovu donjeg doma parlamenta (435 zastupnika) i jedne trećine Senata (37 mjesta), zatim 6.118 zastupnika i senatora federalnih parlamenata, 37 guvernera, 26 državnih tajnika (rang koji je ravan premijerima, recimo, njemačkih saveznih država), 30 glavnih federalnih tužitelja i gomilu nižih kandidata.
Zatim u 37 država, u kojima postoji sustav direktne demokracije, građani odgovaraju na čak 160 referendumskih pitanja, od onog o pravu na korištenje marihuane do onog o zabrani homoseksualnih brakova.
Kaotična i iracionalna opozicija
Ali je Obama govorio i da je na čelu kaotične demokracije, jer izbori na polovini njegova mandata su i test u kojem građani znaju kazniti vlast za neke procese za koje možda i nisu izravno odgovorni, kao što je visoki postotak nezaposlenih.
Nema sumnje da će Obamu mnogi htjeti kazniti zbog odluka koje je donio Bush kao što je odluka o financijskoj konsolidaciji banaka u stečaju. Kaos je i u tome što su mnogi koji kažnjavaju Obamu oni isti koji su od njega dobili financijsku pomoć.
Kaotičan je i iracionalan i sustav financiranja, nakon presude Vrhovnog suda - koji dozvoljava privatne donacije bez granice - i to kao dokaz postojeće slobode izražavanja, ali, pazite sad, valjana ne za pojedince već za pravne osobe.
Baš je takva, kaotična i iracionalna, opozicija iz republikanske baze okupljena u pokretu The Tea Party, koji se diže protiv porezne politike i državnog intervencionizma.
Obamin juriš na novi mandat
I u toj se velikoj i kaotičnoj demokratskoj predstavi mnogi moćni političari kockaju, ali najviše riskira predsjednik Obama. Sutra, 3. studenog, zapravo počinje predizborna kampanja za predsjedničke izbore 2012. Gotovo sve što će učiniti nakon današnjeg dana bit će orijentirano na dobitak tih izbora.
Međutim, ono što će danas biti odlučeno u velikoj će se mjeri ticati i našeg svijeta. Predsjednik, naravno, manje ili više podržavan u Kongresu, utjecat će na vanjsku politiku, ali važni, neki kažu i opasni procesi u američkom društvu, kakav je ekstremno desni pokret Tea Party, naglašavam ovo, već imaju odjek diljem svijeta, osobito na našem kontinentu.
Oslabljen predsjednik i podijeljena zemlja imaju puno veće poteškoće da bi vodile svijet, čak i ako se Obama svim silama okrene prema vanjskoj politici, jer će vjerojatno morati vladati uz republikansku većinu u parlamentu.
Kaotičnost i na prvi mah iracionalnost ili proturječnost situacije govori to da, što jači budu kandidati desnice koji će danas biti izabrani, to će Obama teže vladati, ali i tim će lakše pripremiti željeni reizbor 2012. godine.
Obama je u spomenutom intervju priznao one pogreške zbog koje nije uspio biti jakim predsjednikom unutar SAD-a: koliko ga je samo koštalo progurati zdravstvenu reformu i financijsku regulaciju, dva područja u kojima je doista bio uspješan.
Nije se, međutim, pokazao odviše jakim u vanjskoj politici u kojoj brzo rastu i neke druge ekonomije, kineska na primjer. Nije oduševio saveznike i prijatelje, ni one najslabije u EU, a niti one najdespotskije kao što je Izrael.
Obnova ugleda SAD-a također stagnira, i to zbog neispunjavanja predizbornih obećanja (zatvoriti Guantanamo), zbog stanovitog kontinuiteta s Bushovom doktrinom (o čemu svjedoče dokumenti WikiLeaksa) ili zbog zapetljanih i nepovoljnih situacija kakvih ima u Iraku ili, još gore, u Afganistanu, gdje SAD gubi rat.
U tom kontekstu, nešto bi važno Obama morao imati u svoju korist da se pred izbore 2012. pojavi jak: ili dogovoriti mir na Bliskom Istoku, dakako, i stvaranjem palestinske države, ili jasno i nedvosmisleno blokirati Iran kao nuklearnu prijetnju regiji (Izraelcima i sunitima).
Dakle, dok ova velika i kaotična demokracija pokazuje svoju golotinju, slabost i svađe diljem svijeta, još golemija, ali uređena kineska diktatura nastavlja donositi odluke koje sve više uvjetuju svijet, i to tiho i iza zatvorenih vrata, kao prije desetak dana, kada se sastao njezin Centralni komitet.
Iako američka demokracija nastavlja biti poželjan model i mnogi ljudi diljem planeta bi željeli moći dati svoj glas za ili protiv Obame i, zašto ne, za republikance ili demokrate, istina jest da raste fascinacija nedemokratskim metodama i režimima.
Raste napetost i raste netrpeljivost. Raste odbojnost i raste nesigurnost. Pa smo, ovako ili onako, i sami već usred velikog kaosa, ma koliko cijenili vlastite demokracije.
