Čepo upozorava da Bruxelles nije, kako ga se kritizira, udaljeni centar moći u kojem birokrati povlače konce igrajući se životima europskih građana. Radeći na knjizi 'Političke institucije Europske unije', ustanovio je da su nacionalne vlade prisutne u svim fazama formiranja europskih pravila te je od činjenice da je proces donošenja odluka prenesen na europsku razinu problematičnije to što javnost ne vidi kako se odluke formiraju, a ponekad ni kako se donose. Stoga su uloga i legitimnost EP-a, jedine institucije koja ograničava gotovo apsolutne moći nacionalnih vlada, iznimno važni; mnoga europska pravila ukazuju na to da je građanin - kao potrošač, pacijent, radnik, student - u središtu djelovanja EP-a.

Kako ocjenjujete poruke koje su u kampanji poslali Zoran Milanović i Tomislav Karamarko?

Prvo bismo se morali složiti da uopće postoji kampanja, odnosno da se ovo što se sada događa imalo razlikuje od perpetualne kampanje zajedljivoga prepiranja koja konstantno traje bez obzira na to kad su izbori. Poruke su pak, pogotovo Karamarkove, slika političkog amaterizma i ignoriranja činjenice da su birači ozbiljni ljudi s mogućnošću promišljanja. Kako drugačije objasniti stalno zazivanje komunističke opasnosti u 2014., umjesto koncentriranje na pitanja rješavanja nezaposlenosti mladih, iskorištavanja europskih fondova, borbe protiv neoliberalnih mjera štednje? Milanovićeve poruke pak ne mogu komentirati, jer njihovu pitijsku strukturu ne razumijem. Što obojica pokazuju, a to je u skladu s politološkim istraživanjima, da ove izbore ne shvaćaju ozbiljno, nego ih koriste kao priliku za domaće razračunavanje.

Oglašavanja u tradicionalnim medijima gotovo da uopće nije bilo – najjača kampanja vodi se na društvenim mrežama. Što Vam to govori?

Dva se trenda iz toga mogu iščitati. Prvi je taj da mnogi smatraju izbore nevažnima, pa je samim tim nevažno trošiti sredstva na kampanju na kakvu smo naviknuli. Ta mi smo valjda svjesni činjenice da u EP ima šansu ući nabrzinu sklepana tzv. domoljubna koalicija koja ni nema izborni program. Svjesni smo također, nadam se, činjenice da druga, velika koalicija, koja ima šanse pobijediti, uopće nema zajedničku kampanju ni jedinstveni izborni program. Treći se, pak, bave svojim unutarstranačkim razračunavanjima, četvrti pokušavaju u strahu i apatičnosti građana loviti u mutnom zazivanjem nekakvog trećeg puta, kao nedostižnog Eldorada, nakon kojeg će u Hrvatskoj teći med i mlijeko, samo ako napustimo ideološka prepucavanja i svi se uhvatimo za ruke u velikom apolitičkom konsenzusu. Bunilo koje vlada na stranačkoj sceni u ovom trenutku, zajedno s izbornim pravilima, doveli su do drugog trenda – personalizacije izborne kampanje. Društvene mreže plodno su tlo za takav tip kampanje i, po meni, jedan od najvećih napredaka političke strukture u Hrvatskoj. Još prošle godine sam dobio neslužben odgovor iz HDZ-a kako za njih Twitter nije važan, jer većina birača neće svoje informacije dobiti s tog medija. Danas skoro svi europarlamentarci imaju otvorene račune na Facebooku, Twitteru ili Youtubeu; neki ih i koriste kako treba, ne kao jednosmjerni kanal za slanje propagande, nego kao mehanizam za izravnu i stalnu komunikaciju s biračima.

Što bi u postojećim okolnostima, po Vašoj procjeni, bio debakl, a što trijumf SDP-a?

Trijumf SDP-a bio bi to da lista Kukuriku koalicije osvoji najveći broj glasova odnosno mjesta u Europskom parlamentu, a da pritom njihovi kandidati, poput Tonina Picule, koji su niže rangirani na izbornoj listi, brojem preferencijskih glasova preteknu kandidate HNS-a i IDS-a. Debakl bi se pak mjerio u odnosu na HDZ. Ako bi HDZ uspio u svojoj koaliciji uzeti pet mandata, a SDP u svojoj osvoji samo dva - ili čak jedan, onaj Biljane Borzan, što je svakako najpesimističniji slučaj - to bi se svakako moglo smatrati, u medijskom diskursu dakako, debaklom. No treba biti oprezan, jer unatoč svemu, SDP će u novom povjereniku u Europskoj komisiji, a to će vjerojatno ponovno biti Neven Mimica, imati snažnog aktera na europskoj sceni. Bez obzira na snagu europarlamentaraca, oni se po političkom utjecaju još uvijek ne mogu mjeriti s Komisijinim povjerenikom.

Koliko SDP-u šteti to što je prošle godine u EP poslao uglavnom nepoznate kandidate?

Nisam siguran mogu li se složiti u tome s Vama, iz nekoliko razloga. Prvo, nije ih u Europski parlament poslao SDP, nego ih je ondje poslala nekolicina birača koji su odlučili izaći na europske izbore. Nemojmo zaboraviti da su birači prvi put imali opciju preferencijskoga glasovanja, čime su, više nego ikad do sada, mogli utjecati na to koga s liste nagraditi za uspješan rad, odnosno kome dati povjerenje. Drugo, u ljudima poput Tonina Picule, Biljane Borzan i Joze Radoša, koalicija je imala iskusne političare koje su pratili mlađi kadrovi. HDZ-ova je lista naizgled izgledala iskusnija, samo zato što je, da se poslužimo sportskim rječnikom, klupa bila duža, budući da su mnogi njihovi kandidati netom ostali bez svojih pozicija porazom na općim izborima.

Koga biste od 12 hrvatskih europarlamentaraca izdvojili kao primjer toga da porezni obveznici ne servisiraju uzalud EU birokraciju?

EP nije dio EU birokracije, ništa više nego što je to Hrvatski sabor u hrvatskom slučaju. Riječ je o jedinom izravno izabranom europskom tijelu koje osigurava da se na europskoj razini čuje i glas građana, a ne samo nacionalnih vlada i onih koji na te vlade imaju utjecaj. Nikad se neću umoriti ponavljati da interesi države, odnosno vlade kao njezine najvidljivije manifestacije, i interesi građana nisu uvijek isti. Iako je velik broj članova EP-a koje smo izabrali prošle godine dobro obavljao svoj posao, posebno valja istaknuti Tonina Piculu, Nikolu Vuljanića, te Ružu Tomašić i Andreja Plenkovića s druge strane ideološkoga spektra. Svi su se oni, unutar svojih različitih političko-ideoloških skupina, ali i šire u strukturi EP-a, profilirali i postali prepoznatljivi. Unaprijedili su u Hrvatskoj potpuno zakržljalu političku kulturu, primjerice suradnjom u pitanjima od zajedničkog interesa, odnosno unapređenjem kontakta s građanima putem društvenih mreža, što do sada u Hrvatskoj nije bio slučaj. Uz to su se, iako im to nije primarna zadaća, brinuli za interese Hrvatske, ali su pokazali zanimanje i za opće teme, koje im nužno neće donijeti političke bodove, ali koje pokazuju širinu mogućnosti djelovanja koja se u EP-u nudi.

Mislite li da bi europarlamentarci mogli biti jednako učinkoviti i s manjim prihodima i brojem asistenata?

Kad ljudi nemaju novca, onda je pitanje tko s koliko raspolaže uvijek zanimljivo, no ja bih okrenuo djelomice Vaše pitanje. Naravno da im novac ne bi trebao biti primaran razlog za politički angažman, no ako dobro obavljaju svoj posao i ako su ta sredstva i asistenti potpuno usredotočeni na profesionalno obavljanje svog posla na dobrobit zajednice, onda to nije problematično. Problem se pokazuje kad se novac troši nepravilno ili nemoralno. Osobno nemam ništa protiv da svaka političarka ili političar ima asistenata koliko im treba, ako su odabrali najbolje ljude, no ako su odabrali stranački pomladak koji na toj poziciji čeka prebacivanje na bolju državnu sinekuru, onda je to za svaku osudu. U EP-u, ne samo među članovima iz Hrvatske, ima primjera i jednog i drugog tipa nemoralnog ponašanja. Mi kao birači i vi kao mediji, stoga, moramo konstantno biti svjesni toga što i kako rade svi političari koje smo birali, bez obzira na to je li riječ o predsjedniku vlade, načelniku najmanje općine ili članu EP-a.

Kako i koliko će odmjeravanje snaga dviju vodećih političkih opcija na izborima za EP utjecati na parlamentarne izbore?

Ako je suditi po kratkoj povijesti demokracije u Hrvatskoj – ne previše. Hrvatski su birači u nekoliko navrata pokazali da ne postoji konzistentnost u promišljanju političkoga djelovanja. Uzmimo, primjerice, presudu u slučaju FIMI media, po kojoj je HDZ de facto proglašen zločinačkom organizacijom. Ne bi li logika nalagala da taj slučaj bude crvena krpa pred očima birača? A mi ne samo da nismo vidjeli kolaps u podršci HDZ-u, nego im se podrška u javnosti stabilizirala, zbog očitih problema unutar SDP-a. Stoga smatram da rezultat europskih izbora neće pretjerano utjecati na parlamentarne izbore, od kojih smo još dosta udaljeni.

Koliki bi vjetar u leđa tzv. novim snagama - ORaH-u, Savezu za Hrvatsku i Partnerstvu hrvatskog centra - bili osvojeni mandati u EP-u za parlamentarne izbore?

Svaka prilika da dođete u žižu zanimanja medija svakako pomaže. Pomaže, također, poglavito malim, novim i regionalnim strankama, što će primati financijska sredstva za rad svojih članova. Kao što nam primjeri iz drugih europskih država pokazuju, ta se sredstva nažalost ponekad koriste za jačanje stranke na terenu, a ne za rad njihova člana u EP-u. Stoga će male stranke svakako profitirati ulaskom u EP, ali tek do određene granice. U EP-u su do sada sjedili članovi mnogih malih, prosvjednih, ad hoc stvorenih političkih stranaka i pokreta, koji su ondje došli na valu nezadovoljstva građana, a potom na domaćem terenu nisu postigli ništa značajno te su mnogi od njih ubrzo nestali. Tek su rijetki, poput britanske Neovisne stranke (UKIP), preživjeli na populističkom parazitiranju. Razlog tome je u drugorazrednom karakteru europskih izbora. Budući da birači pretpostavljaju kako ti izbori nisu pretjerano važni, oni ih koriste kako bi svojim glasom istaknuli nezadovoljstvo domaćim prilikama. Male, prosvjedne, stranke u takvim trenucima profitiraju. No kad dođe vrijeme za opće izbore, birači postanu racionalniji, dajući svoj glas onima koji ne samo da su im ideološki bliski, nego i koji zbiljski imaju šansu na izborima pobijediti i time formirati vladu.

Jesu li izbori za Europski parlament i u ostalim državama članicama EU-a u pravilu drugorazredni izbori u odnosu na nacionalne?

Svi izbori, politološka su istraživanja pokazala, koja izravno ne odlučuju tko će raspolagati proračunom, odnosno tko će imati moć trošiti novac, smatraju se drugorazrednim izborima. Takav je slučaj i s tzv. europskim izborima, pogotovo stoga što velik broj građana ne zna kako EU funkcionira, koje ovlasti ima EP i što oni uopće rade. Prošlogodišnji izbori u Hrvatskoj, kao i kampanja koja se do sada vodi, pokazuju da ćemo i mi potvrditi to politološko pravilo. Na izbore izlazi vrlo malen broj birača koji, nakon izborne kampanje koja se uglavnom bavila domaćim, a ne europskim pitanjima, odlučuju svoj glas dati s ciljem nagrađivanja ili kažnjavanja stranke na vlasti. Kažnjavanje često rezultira velikim brojem prosvjednih stranaka koje jedino žive tijekom europskih izbora, odnosno koje su nastale kao rezultat na nacionalističkim temeljima nastalog amorfnog nezadovoljstva 'Europom'. Takvo gledanje na europske izbore problematično je.

Koja je stvarna važnost izbora za Europski parlament? Drugim riječima, kako biste Vi potaknuli glasače da 25. svibnja izađu na birališta?

Dat ću Vam samo jedan primjer. Iz njega se možda može iščitati moja ideološka opredijeljenost i dio se Vaših čitatelja možda sa mnom neće složiti, ali meni se čini da upravo na njemu možemo vidjeti svu važnost koju u Europskoj uniji ima EP. Europski su građani većinom protiv GMO-a u hrani. Pod pritiskom SAD-a i multinacionalnih prehrambenih korporacija potpomognutih agrolobijem, Europska je komisija pokušala polako popustiti snažna ograničenja koja protiv GMO-a u europskim pravnim normama postoje. Budući da su poljoprivredna pitanja vlade prenijele u ingerenciju europskih institucija, nacionalni parlamenti ne bi imali gotovo nikakvu šansu usprotiviti se takvoj akciji Komisije, čak kad bi htjeli djelovati samostalno, a ne kao ekspoziture svojih vlada, kako se većina parlamenata ponaša u ovom trenutku. Tek je snažno protivljenje članova EP-a zaustavilo takve pokušaje EK-a. EP je djelovao u interesu javnosti – potrošača, pacijenata, putnika, žena, manjinskih grupa – i u mnogim drugim situacijama te je tek nakon njihova pritiska zakonska struktura promijenjena na način da uzima u obzir legitimne interese javnosti naspram interesnih grupa i ukotvljenih interesa.

Europska je unija komplicirana, ali ne koliko se ističe, i bavi se mnogim stvarima, pa je lako, s jedne strane izgubiti se u svemu tome, a s druge strane ismijavati birokratske apsurde koji se iz te kompliciranosti rode, no život je europskih građana bolji zato što žive u demokraciji. EP je, bez obzira na mane pojedinih članova, važna karika te demokracije. Pojedinci politiku moraju živjeti svakodnevno, kroz politički angažman, političko obrazovanje, a u konačnici i kroz demokratske manifestacije političkog djelovanja, što izbori svakako jesu. Nevažno radi li se o općim izborima, europskim izborima ili izborima školskih odbora, nitko ne smije dopustiti da o njezinoj ili njegovoj budućnosti odlučuje drugi. Moj konačni savjet biračima je: ako na izbore ne izađete vi, budite sigurni da će na njih izaći stranački kadrovi, aparatčici i raznorazni podmlatci. Je li to dobro ili loše za demokraciju, ostavljam svima da prosude za sebe.