Znanstvenici su nedavno prvi put u više od sto godina potvrdili novu vrstu divlje mačke - Leopardus tilcayo. Posljednja takva vrsta bila je urugvajska pampas mačka (Leopardus colocola), službeno identificirana 1923. godine.

Nova vrsta otkrivena je zahvaljujući jedinki poznatoj pod nadimkom Tigrino, koja već od 2017. godine živi u utočištu za divlje životinje Senda Verde u bolivijskim Yungasima. Riječ je o području planinskih maglenim šumama, gdje se Ande spuštaju prema Amazonskom bazenu.

Tigrino je prije dolaska u utočište živio kod obitelji koja ga je pokušala držati kao kućnog ljubimca. Danas je poznato da nije riječ o neobičnoj kućnoj mački, nego o pripadniku zasebne divlje vrste. Leopardus tilcayo je dugačak oko 46 centimetara od glave do početka repa te teži približno 1,4 kilograma, što ga čini manjim od prosječne domaće mačke.

Genetska analiza otkrila dosad neprepoznatu vrstu

Međunarodni tim istraživača i stručnjaka za zaštitu prirode analizirao je genetiku i ekologiju ove mačke i njezinih srodnika. Rezultati su objavljeni u časopisu Current Biology.

Istraživači su analizirali kompletne genome 38 jedinki iz roda Leopardus. Uz 30 suvremenih mačaka, među kojima je bilo i 12 ranije analiziranih genoma, proučili su i osam muzejskih primjeraka. Za usporedbu su uključene i dvije udaljenije srodne vrste: močvarna mačka (Felis chaus) i puma (Puma concolor).

Analiza pokazuje da ono što se nekoć smatralo jednom široko rasprostranjenom vrstom tigraste mačke zapravo čini pet zasebnih vrsta, od kojih je svaka prilagođena različitim okolišnim uvjetima. Tigraste mačke iz roda Leopardus poznate su znanosti više od stoljeća. Njihov najpoznatiji predstavnik, oncila (Leopardus tigrinus), opisan je još 1775. godine.

Prema genetskim podacima, najranije evolucijsko razdvajanje među tigrastim mačkama dogodilo se prije više od 2,3 milijuna godina, nakon Velike američke biotičke razmjene. Riječ je o razdoblju nakon nastanka Panamske prevlake (koja je povezala dva kontinenta) tijekom kojeg su se vrste počele širiti između Sjeverne i Južne Amerike .

Istraživači su uz L. tilcayo identificirali i novu podvrstu, peruansku Leopardus tigrinus antisuyo. Od L. tilcayo se razlikuje kraćim krznom, manje bujnim repom i drugačijim uzorkom na tijelu.

Koliko ih još živi u divljini?

Otkriće donosi i razlog za zabrinutost. Populacije tigrastih mačaka dugoročno su se smanjivale, a istraživači procjenjuju da je njihov pad tijekom posljednje dvije geološke epohe dosegnuo do 80 posto. Istodobno, analizirani uzorci nisu pokazali visoku razinu srodničkog križanja, kakva je zabilježena kod nekih drugih izoliranih ili opadajućih populacija divljih mačaka.

Science Alert piše da još nije poznato koliko jedinki Leopardus tilcayo danas živi u prirodi.

'Doista ne znamo koliko je mačaka još uvijek u divljini', rekla je Paola Nogales-Ascarrunz, stručnjakinja za zaštitu prirode i koautorica istraživanja koja je sudjelovala u identifikaciji vrste u utočištu. Sam naziv tilcayo također ima lokalno podrijetlo. Nije dobiven po nekom znanstveniku ili istraživaču, nego prema nazivu koji za ovu mačku generacijama koriste lokalne zajednice u području šuma s tropskim maglenim šumama.

Tigrino je u međuvremenu postao i simbol zaštite vrste. Marcelo Levy, suosnivač utočišta u kojem živi, kaže da je u samo nekoliko dana postao 'ambasador očuvanja prirode'.

Novo istraživanje pokazuje koliko genomska analiza može pomoći u razlikovanju vrlo sličnih životinjskih vrsta i utvrđivanju njihovih specifičnih potreba. Istraživači ističu da bi se strategije zaštite tigrastih mačaka trebale prilagoditi svakoj pojedinoj vrsti kako bi se bolje odgovorilo na prijetnje i osigurao njihov dugoročni opstanak.