Kad god razmišljamo o crnim rupama, vjerojatno se ne pitate jesu li gladne. Ideja o gladnoj crnoj rupi, premda zastrašujuća, otvara neke zanimljive znanstvene uvide i u konačnici - pruža njihovo bolje razumijevanje.

Najnovija studija sa Sveučilišta u Illinoisu objavljena u časopisu Science otkriva da supermasivne crne rupe koje se hrane izbijaju svjetlo koje je, čini se, usko povezano s njihovom masom. Supermasivne crne rupe dok miruju u pravilu ne emitiraju previše svjetla, no dok se hrane, izbacuju uzorak bljeskova koji su vidljivi iz ekstremnih daljina te traju od nekoliko sati sve do nekoliko desetljeća.

Tim kojeg predvodi diplomant Colin Burke analizirao je varijacije u uzorcima kako bi prepoznali vremenski interval u kojem se bljeskovi ponavljaju i koji se podudaraju s masom supermasivnih crnih rupa. Otkrili su da kraći uzorci znače da je riječ o manjoj, dok dulji da je riječ o većoj, odnosno masivnijoj crnoj rupi.

Znanstvenici ove bljeskove opisuju kao neku vrstu podrigivanja. Kad smo mali, onda podrigujemo puno češće. Odrasle osobe, u drugu ruku, podriguju dulje. Ako podrizi supermasivnih crnih rupa pomognu pri pružanju informacija o njihovim veličinama, izboji svjetla mogli bi nam pružiti informacije i o drugim stvarima poput bijelih patuljaka i crnih rupa srednje veličine koje su, prenosi Cnet, navodno nastale tijekom rasta svemira, ali ih je jako teško pronaći.