IVAN BLAŽIČKO PITA

Treba li reprezentativac imati 'ono nešto'?

Hrvatska nogometna reprezentacija

Hrvatska nogometna reprezentacija

Izvor: Pixsell / Autor: Slavko Midzor/PIXSELL

I u reprezentaciji i u klubu postoje nogometaši koji su rođeni vođe, ali i oni koji ponekad zalutaju u taj skup igrača. Je li potrebno imati samo vođe, ili su potrebni i oni samozatajni nogometaši?

Na interaktivnom communityju Tribina.hr naš kolumnist Ivan Blažičko pozabavio se temom koliko nogometni reprezentativac mora imati 'ono nešto' te koliko je 'prolaznika' prošlo kroz hrvatsku reprezentaciju.

Svaka nogometna momčad ima lidere, vođe na terenu koji ne moraju nositi kapetansku traku da bi se isticali među suigračima. U ovom vrlo zanimljivom osvrtu, naš kolega Ivan Blažičko stavlja naglasak upravo na dihotomiju između lidera i 'prolaznika' u povijesti hrvatske reprezentacije.

Pitanje niti na prvi pogled nije jednostavno, tko je sve igrao za Hrvatsku nogometnu vrstu u njezinih 208 nastupa, 114 službenih i 94 prijateljske utakmice, kako smo doživljavali i vrednovali te igrače te kako vrednujemo i doživljavamo izgledni sastav za sljedeće veliko natjecanje? Moram odmah naglasiti da su stavovi i ocjene koje slijede izrazito osobne prirode i da ne postoji zapravo objektivni kriterij (a neki objektivni kriteriji sigurno bi poništavali ocjene autora teksta), ali vjerujem da će i vaše analize na Tribina.hr pridonijeti ovom uratku.

Bio sam mladi reporter koji se javljao s terena na prvoj utakmici 'nove' Hrvatske reprezentacije, protiv SAD-a, u jesen 1990. godine. Krpana na različite načine, s prijetnjom odmazde Fudbalskog saveza igračima koji nastupe, ta je selekcija, vođena od besmrtnog Draže Jerkovića, ponudila uistinu šareno društvo. Od Ladića, Vulića, Asanovića, Mlinarića i Kranjčara (neki odlični mladi igrači, neki reprezentativci bivše države), do Dražića, Peršona, Kasala, Shalle.

Za taj, prvi nastup bilo je potrebno više hrabrosti nego nogometnog znanja, ali kako se vrlo brzo gradio kult reprezentacije, temeljen na 'Čileancima', tako sam, paralelno, razvijao i određeni osobni kriterij po kojem sam dijelio igrače na 'prave' reprezentativce i 'padobrance'. Taj se kriterij tesao u osobnim kontaktima, razgovorima, u načinu ponašanja na terenu i izvan njega i nije bio izravno vezan uz učinak na travnjaku. Jednostavno, imali smo nevjerojatnu sreću da je prva 'natjecateljska' generacija hrvatskog nogometa, ona koja je krenula u kvalifikacije za EURO '96, bila sastavljena od fantastičnih igrača, ali i vrlo izgrađenih i izraženih osobnosti. Ladić, Jarni, Štimac, Bilić, Asanović, Prosinečki, Šuker, Boban i Bokšić, nešto kasnije i Vlaović, sve redom igrači koji su izgradili i sjajne inozemne klupske karijere, postavili su ljestvicu iznimno visoko.

Neki imaju 'ono nešto'
Svaka nogometna momčad ima lidere, vođe na terenu koji ne moraju nositi kapetansku traku da bi se isticali među suigračima.

Uz Ćiru Blaževića koji je fantastično osjećao kakvom skupinom majstora upravlja (Ćirin odgovor novinaru na presici uoči Argentine na SP 98. – 'biste li mijenjali Šukera za Batistutu' – 'ma koji Batistuta, j..o te Batistuta', bio je sportski neprocjenjiv za psihološku izgradnju te reprezentacije), sagrađen je 'kult' reprezentacije i vjerojatno ne postoji malo stariji ljubitelj nogometa koji ne bi znao nabrojati kralježnicu brončanih 'Francuza'. Ali, već su tu, zbog ozljeda i ostalih razloga, u kostur upadali igrači koji, po meni, nisu bili 'prirodni' reprezentativci. U prvoj generaciji, iz tog su društva 'stršili' Nikola Jerkan i Nikola Jurčević. Izuzetno pouzdani (Jerkan 31, Jurčević 19 nastupa), vrlo solidni klupski igrači, ali samozatajni, bez one doze 'drčnosti' koja je na tim pozicijama krasila npr. Igora Štimca ili Aljošu Asanovića.

Slijedio je ulazak još dvojice novih igrača, Zvonimira Solde i Marija Stanića, koji su također obilježili jedno razdoblje, ali za koje nikada nismo bili sasvim sigurni što će i kako odigrati (Soldo 61, Stanić 49 nastupa). I oni su zadovoljili kriterij vrhunskih inozemnih klupskih karijera, ali… Paralelno traje preslagivanje reprezentativnih redova i pojavljuju se igrači koji odmah nasljeđuju status 'pravih', neupitnih reprezentativaca – prije svih su to Dario Šimić, pa braća Kovač. Tko zna, možda zbog radne etike, pristupa igri, ponašanja na terenu, nekako su postali prirodni nasljednici prve velike generacije.

Uz njih prolaze vojske igrača koji ulaze i ispadaju iz reprezentativnog kruga – Krpan, Šerić, Rukavina, Vugrinec, Šarić, Agić, Vučko, Brajković, Silvio Marić, prije njih još i Mladenović, Kruno Jurčić. Ipak, nekako paradigmatski za skupinu reprezentativaca koji su znali odigrati i sjajnih utakmica, koji su trajali relativno dugo, nosili čak i kapetansku vrpcu, ali po mojem osobnom sudu nikada nisu bili 'pravi' reprezentativci, nameću se Boris Živković (39 nastupa), Igor Tudor (55), Miki Rapaić (49) i Boško Balaban (35). Možda činim veliku nepravdu i sigurno će mnogi osporiti upravo ovakav odabir, već i zbog same činjenice da broj njihovih nastupa svjedoči koliko su im vjerovali neusporedivo stručniji ljudi, ali kroz sve nastupe spomenutih (među kojima, također, postoje goleme razlike), nedostajalo je 'ono nešto'.

To, ponavljam, nisu kvantificirane vrijednosti, postignuti golovi, osvojene lopte ili pretrčani kilometri – upravo suprotno, riječ je prije svega o dojmu. Nakon Svjetskog prvenstva u Koreji i Japanu pojavljuju se novi nositelji, Darijo Srna i Dado Pršo, polako ulazi Niko Kranjčar, opet skupina igrača za koju, bez obzira na učinak (koji je, uglavnom, golem) znate da joj reprezentativni dres jednostavno pripada. Nakon Njemačke uskaču i Eduardo, Čorluka, Modrić, Rakitić – donoseći karakter reprezentaciji. Za razliku od njih, tu su, ali nešto im nedostaje – Vranješ, Pokrivač, Knežević, Budan, Pranjić. I tako se ciklusi ponavljaju, generacije izbacuju 'prave' igrače za nacionalnu vrstu, ali i one koji to, bez obzira na broj nastupa i postignutih pogodaka, nikada neće postati.

I za kraj, za možda bolje razumijevanje tog čudnog, osobnog kriterija, možda će poslužiti moj odabir igrača koji je po svemu trebao i morao biti standardni reprezentativac, koji je 'A' dres zaslužio prije mnogih, a samo ga je dva puta nosio u karijeri, koji je reprezentativac po igračkim i ljudskim kvalitetama, ali su ga 'kockice' nepravedno i neopravdano zaobišle – Srđan Andrić

Uključite se i vi u raspravu oko ove i drugih nogometnih tema – registrirajte se na Tribina.hr, informirajte se o vlastitoj reputaciji i sudjelujte u stvaranju sadržaja novog domaćeg nogometnog communityja!

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi