Milan je nakon 18 prvenstvenih kola skupio 39 bodova, što je, uzme li se u obzir vrijednost momčadi i loša prošla sezona, učinak koji čak nadmašuje početna očekivanja.
No peti ovosezonski posrtaj protiv momčadi s dna ljestvice ponovno je otvorio dilemu ponavlja li sastav Massimiliana Allegrija iste pogreške, bez stvarnih pokušaja da ih ispravi.
vezane vijesti
Sam Allegri često ističe da njegov Milan trenutačno nije u rangu Intera i Napolija, što je razumljivo kada se pogleda kontinuitet projekata i razina ulaganja kod konkurenata. U nogometu pobjede rijetko dolaze slučajno – najčešće su rezultat dugoročnog rada – ali navijačima je sve teže prihvatiti činjenicu da se bodovi iznova prosipaju protiv objektivno slabijih suparnika, kako piše Calciomercato.
Isti problemi iz kola u kolo
Iako postoje određena opravdanja, poput povremenog fizičkog pada momčadi, poraz od Genoe samo je potvrdio obrazac koji se ponavlja ove sezone. Ključni problem leži u Allegrijevim odlukama i izostanku stvarnih alternativa, ponajprije u veznoj liniji.
Dok se nositelji igre poput Modrića vidljivo troše, igrači s klupe mogli bi promijeniti ritam i donijeti element iznenađenja. Kada su potpuno spremni, Rabiot, Modrić i Fofana idealno se uklapaju u Allegrijevu koncepciju, no jasno je da dugoročno ta trojica ne mogu sama iznijeti sezonu.
Tijekom ljeta Milan je doveo Ardona Jasharija i Samuelea Riccija, uz ulaganje od oko 60 milijuna eura, ali je od početka bilo vidljivo da se teško uklapaju u trenerove taktičke zamisli.
Za stratega Rossonera riječ je o centralnim veznjacima sličnog profila kao Modrić, no s karakteristikama koje ne odgovaraju njegovoj filozofiji. Allegri od svojih unutarnjih veznjaka traži snagu, trku i kretanje bez lopte, zbog čega Fofana, unatoč tehničkim manama, ima prednost, dok se Loftus-Cheek cijeni kao svojevrsni “joker” zahvaljujući atletskim sposobnostima.
Logično se nameće pitanje zašto je Milan uložio toliki novac u igrače čiji profili očito nisu po mjeri trenera. Dojam je da te odluke nisu bile u potpunosti usklađene s Allegrijevim zahtjevima, s obzirom na to da godinama inzistira na vrlo specifičnom tipu igre i igračima određenih karakteristika.
Kako standardni prvotimci ne mogu stalno igrati na maksimumu, ostaje nejasno zašto se ne razmišlja o “planu B”, osobito protiv čvrsto postavljenih suparnika poput De Rossijeve Genoe. U takvom pristupu Milan riskira da postane predvidljiv, oslanjajući se isključivo na jedan model igre, bez prostora za rotaciju i predah ključnih nogometaša.
