Četiri godine nakon Mundijala u Japanu i Koreji, gdje je Hrvatska ispala u skupini, reprezentacija dolazi u Njemačku s ambicijom proći skupinu, doći do nokaut faze, te s izbornikom Zlatkom Kranjčarom pokušati barem djelomično obnoviti sjaj generacije koja je 1998. uzela brončanu medalju.

U skupina F je Hrvatska tražila prolaz pored Brazila, Japana i Australije. Na papiru je Brazil izgledao strahovito jako. Ronaldo, Ronaldinho, Adriano, Kaka, Lucio, Dida, samo su neki od igrača izuzetno talentirane momčadi. Ostala tri mjesta bila su otvorena.

Australija se vratila na Mundijal nakon 32 godine pauze, s generacijom koja je uglavnom gradila karijere u europskim ligama. Tek su tri igrača na čitavom popisu dolazila iz australske lige. Nisu to bili amateri koji dolaze odati počast turniru. Bili su profesionalci čiji je cilj također proći skupinu.

Treća utakmica, 22. lipnja 2006. Stuttgart, Gottlieb-Daimler stadion. Hrvatska treba pobjedu da prođe dalje. Australiji je dovoljan remi. Sve je jasno. Ulozi su visoki. Sudac je Englez, Graham Poll, tada jedan od najprestižnijih sudaca u Premier ligi, čovjek kojemu je FIFA povjerila tri utakmice u grupnoj fazi.

U onoj posljednjoj će mu se dogoditi greška koja će mu okončati karijeru.

Čovjek koji je trebao suditi finale

Poll nije bio prosječni sudac. Nije bio netko kojemu FIFA daje utakmicu na Mundijalu da popuni kvotu. Bio je jedan od najcjenjenijih sudaca svoje generacije. Dugogodišnji sudac engleske Premier lige, čovjek koji je vodio važne europske utakmice, koji je bio na popisu za suđenje u finalu Svjetskog prvenstva 2006. Bio je, u stručnim krugovima, sudac za visoke uloge.

Suđenje na Mundijalu je, za profesionalne suce, vrhunac karijere na isti način na koji je Mundijal vrhunac za igrače. Poll je bio tu. Imao je iskustvo, reputaciju, povjerenje institucije. I onda je došla utakmica Hrvatske i Australije.

Napetost koja se rezala nožem

Hrvatska je povela golom Darija Srne već u 2. minuti. Sa skoro 30 metara Srna je izveo slobodni udarac i pogodio za vodstvo. Australci su u 38. minuti stigli do izjednačenja. Brett Emerton je poslao centaršut u šesnaesterac, a Stjepan Tomas podigao ruku u zrak, dotaknuo loptu, zbog čega je Poll pokazao na bijelu točku. Craig Moore pogađa za 1:1.

U 56. minuti se Hrvatska vratila u vodstvo. Niko Kovač je pucao iz daljine, lopta je nezgodno odskočila ispred golmana Australije i ušla u gol. Hrvatska je povela 2:1, no Australija se opet vratila. U 79. minuti Harry Kewell zabija za 2:2.

Utakmica se igrala na nož. Fizički intenzivna, emocionalno napeta, s igračima i klupama na granici. Poll je imao pune ruke posla. Još u 62. minuti Josip Šimunić dobiva žuti karton zbog prekršaja nad Harryjem Kewellom tik izvan kaznenog prostora. Rutinska opomena, ništa neobično.

Ili jest?

Problem koji se rađa u bilježnici

Ono što Poll nije rekao nikome na terenu, a nije znao ni sam, u tom trenutku, jest da je u svojoj bilježnici napravio grešku koja će definirati ostatak večeri i ostatak njegove karijere.

Kada je zapisivao Šimunićevu opomenu, Poll je, prema vlastitom kasnijem objašnjenju, zapisao broj dresa, ali krivo ime. Umjesto Šimunića, u njegovu je bilježnicu ušao Craig Moore, australski igrač s brojem tri. Za Polla, u tom trenutku, Šimunić još nije bio opomenut.

Ovo je detalj koji se čini sitnim, gotovo nevjerojatnim u svojoj jednostavnosti. Jedan krivi upis u bilježnicu. Jedno pogrešno ime uz broj dresa. Jer ta jedna greška u bilježnici znači da će Poll, kada Šimunić napravi sljedeći prekršaj, prema svojoj bilježnici misliti da mu daje prvu opomenu, a ne drugu.

Drugi žuti koji nije bio drugi

Utakmica je ušla u nadoknadu. Šimunić je počinio još jedan prekršaj, grub, u sredini terena. Poll je opet posegnuo za žutim kartonom.

Na tribinama, pred televizijskim ekranima diljem svijeta, svi su znali što dolazi. Drugi žuti karton znači crveni karton. Šimunić je svjestan da mora izaći s terena.

Poll je pokazao žuti karton. I vratio ga u džep. Bez crvenog. Bez isključenja.

Na tribinama, zbunjenost. Na terenu, zbunjenost. Australski igrači su se okrenuli prema Pollu s izrazom koji je pitao: 'Nije li to trebao biti crveni?'. Šimunić je stajao na terenu, ni sam potpuno siguran što se događa, ali dovoljno pametan da ne pita previše pitanja.

Poll je nastavio utakmicu. Šimunić je ostao na terenu. Dobio je dva žuta, ali samo je jedan bio upisan u Pollovoj bilježnici.

Treći žuti, napokon crveni

Nadoknada je trajala. Napetost je bila fizički opipljiva. Hrvatska treba gol koji ne uspjeva zabiti, Australija brani remi koji joj je dovoljan.

A tada, u 93. minuti, Šimunić opet zarađuje žuti karton. Ovaj put ne faulom, nego verbalnim napadom na suca, nakon što je dosuđen prekršaj u napadu. Poll je izvadio bilježnicu. Izvadio je žuti karton. I ovaj put, konačno, i crveni.

Nije to bio kraj drame. U samom finišu, dok je Šimunić bio u tunelu, Australija je zabila. Lopta je prešla gol-liniju, australski su igrači počeli slaviti, tribine su eksplodirale, no rezultat se nije mijenjao. Poll je svirao kraj točno prije udarca Johna Aloisija čija je lopta ušla u gol.

U prostoru od nekoliko minuta, Poll je uspješno zbunio obje momčadi.

Australski naglasak

U danima koji su uslijedili, Poll je dao detaljan i iskren intervju u kojemu je objasnio mehaniku greške.

Naveo je i jedan detalj koji je prošao gotovo neprimijećeno u prvotnom izvještavanju, ali koji, kada se razumije, daje cijelom incidentu jednu dodatnu dimenziju. Šimunić je rođen u Canberri od roditelja koji su emigrirali, odrastao je u Australiji i govori engleski s australskim naglaskom. Kada je Poll čuo Šimunića kako komunicira na terenu, čuo je australski naglasak, i u nekoj razini kognitivne konfuzije, moguće je da je taj naglasak doveo do pogrešne mentalne asocijacije igrača s australskom, a ne hrvatskom momčadi.

Poll ovo nije koristio kao ispriku. Naprotiv, eksplicitno je prihvatio punu odgovornost: 'Ono što sam napravio bila je greška. Nema rasprave o tome. Nije bila uzrokovana FIFA-inom direktivom, nije bila uzrokovana time što su me tražili da sudim drukčije nego u Premier ligi. Pravila igre su jasna. Sudac preuzima odgovornost za svoje akcije na terenu. Ja sam bio sudac te večeri.'

Polla je to priznanje možda i rehabilitiralo kao čovjeka, ali nije moglo rehabilitirati ono što se dogodilo.

Incident koji je uzrokovao odlazak u mirovinu

FIFA je reagirala brzo. Poll je uklonjen s popisa sudaca za daljnje utakmice turnira. Umjesto da sudi finale za kojim je možda čeznuo, on je morao pakirati torbe i otići kući.

Karijera međunarodnog suđenja, praktički, završila je u Stuttgartu. Poll je nastavio suditi u Premier ligi još neko vrijeme, ali aura čovjeka koji je trebao opravdati status sudačkog velikana se nije potpuno obnovila. Svaki put kada bi njegovo ime ušlo u raspravu, uz njega je dolazio Stuttgart, Šimunić i broj tri. Ubrzo nakon toga je otišao u mirovinu, a naglasio je kako je upravo taj incident jedan od razloga.

Josip Šimunić je pak ispao akter u jednoj od najvećih sudačkih grešaka u povijesti Mundijala, a da nije napravio ništa da istu prouzroči. Nije ni na koji način prevario suca, već je jednostavno bio na terenu, a sudio mu je čovjek koji je u bilježnicu upisao pogrešno ime.

Šimunić se s odmakom vremena znao nasmijati incidentu u intervjuima. Nije tražio simpatije, nije napadao Polla. 'Nije bila moja greška,' rekao bi jednostavno, i imao je potpuno pravo.

Priroda greške u sportu

Rekord koji je Josip Šimunić postavio 22. lipnja 2006. u Stuttgartu se vrlo vjerojatno nikada neće ponoviti. Barem ne na takvoj razini natjecanja.

Ono što je ostalo važnije od rekorda jest ono što incident govori o prirodi greške u sportu. Poll nije bio loš sudac. Bio je, po svim mjerilima, jedan od boljih sudaca svoje generacije. I ipak je napravio grešku koja je toliko banalna da se gotovo ne može vjerovati.

I iz tog jednog krivog upisa uslijedio je žuti karton koji nije bio isključenje, isključenje koje je kasnilo nekoliko minuta, treći žuti karton u jednoj utakmici, poništeni australski gol, Pollovo uklanjanje s turnira i priča koja se prepričava i dvadeset godina kasnije.

U nogometu, kao i u životu, najmanji propusti nekad imaju naviku rasti do neslućenih razmjera. Poll je to naučio na najgorem mogućem mjestu, na najvećoj pozornici.

A Josip Šimunić je, bez ikakvog napora, ušao u nogometne knjige rekorda, ma kakav god da taj rekord bio.