Sudački Tamagochi razbjesnio je naše igrače i delegaciju, a navijačima uništio jedno od najboljih slavlja u životu. S druge strane, da Brazil nije pobijedio, atmosfera na ulici ne bi bila ni približno srdačna, ali Hrvati bi slavili 'do utorka'.

Ovako, Vila Madalena koja je večer ranije sjala u hrvatskim bojama, sada se pretvorila u žutu rijeku euforičnih Brazilaca s Hrvatima kao tihim, ali uspravnim dekorom. Inače, riječ je o raskrižju krcatom kafićima koji se protežu na sve četiri strane.

Cesta je odmah 'pala'. Brazilci su po njoj pjevali i plesali, a Hrvati pili i brojali bližu rodbinu očajnog suca koji im je ugasio svjetlo na stadionu. Uskoro je nastala tolika gužva da nije mogao ni bicikl proći. Pitanje je uopće bi li se mačka provukla. Gužva dugačka barem kilometar nije se puno smanjivala sve do (barem, tada smo otišli) tri sata ujutro.

Domaćini će vas tamo uljudno upozoriti da ste na teritoriju navijača Corinthiansa, no i pristalice drugih klubova danas nose istu žutu boju kao i oni pa fešta nesmetano buja.

'Obrigado Croacia, obrigado Croati', vikala je iz petnih žila omalena ljepotica s gotovo praznom polulitrenkom nekakve domaće žestice. Nije ni među prvima ni među zadnjima koji dolaze, tješe, govore nam da smo trebali dobiti i da žele novi meč s nama u finalu da vidimo tko je stvarno bolji.

Zove se Chichi. Domaća je cura, 20-ak joj je godina i nastavlja se zahvaljivati strancima oko sebe.

'Hvala vam što imate tako dobru momčad, što smo danas uživali u utakmici. Hvala što ste ovako dobri ljudi i uživajte u Brazilu', izrecitirala je u jednom dahu polupijana Chichi i u društvu prijateljice (također naoružane žestokim pićem) produžila niz cestu.

Smjenjivali su se Meksikanci, Ekvadorci, gomila Brazilaca, nekakav Australac... Tko bi ih sve popamtio, zaista su Hrvati nakon dobre partije svojih nogometnih predstavnika i sramotne sudačke pljačke po diktatu 'odozgo', u Sao Paulu bili prorazredna atrakcija.

I još jedan za Hrvatsku neobičan kontrast u brazilskom stilu. Ujutro, od aerodroma do stadiona, čovjek se osjećao kao u ratnoj zoni. Još kada je došla vijest da su gumeni meci ispaljivani u prosvjednike... Žalosno, ali to su Brazilci radili po diktatu stranih moćnika. Na Vila Madaleni, ni 15 sati kasnije, tisuće navijača bilo je bez ikakvog policijskog nadzora. Nula.

Bilo je tu klupskih skupina i iz Brazila i iz Hrvatske, raznoraznih veseljaka i pijanaca. Širio se miris lakih droga, sve je bilo apsolutno prepuno smeća jer ovdje kao da nisu čuli za mogućnost postavljanja javnih koševa na ulice. Oko dva ujutro odjednom su masovno počele letjeti i boce, ali bez ikakvih naznaka da će krenuti nekakva frka. Jednostavno, pijana posla...

Brazilcima je na dan dvoboja bio praznik. Ako sam dobro shvatio, nekakvo njihovo Valentinovo. Poklon bon dobili su iz Japana i Švicarske, ali oni su to prepoznali i koliko god slavili, bez ikakvog ustezanja će u pravilu reći - danas nismo bili bolji, trebali ste uzeti barem bod.

Kažu da je Rio de Janeiro po svim kriterijima 'jači' grad od Sao Paula. Svim osim jednom - noćnom zivotu. Ludi dan u ludom gradu, i došlo je vrijeme za pokret.