Kada je Luis de la Fuente krajem 2022. naslijedio Luisa Enriquea, njegovo imenovanje nije izazvalo veliko uzbuđenje. Španjolska je upravo ispala od Maroka u osmini finala Svjetskog prvenstva, a vođenje reprezentacije povjereno je čovjeku koji nikada nije trenirao veliki europski klub.
Manje od četiri godine kasnije De la Fuente ima rezultate kakvima se teško može približiti bilo koji aktivni izbornik.
Otkako je u ožujku 2023. prvi put poveo Španjolsku kao stalni izbornik, odradio je 49 utakmica. Pobijedio je u njih 37, deset puta remizirao i doživio samo dva poraza.
Pritom je svoju reprezentaciju u četiri uzastopne godine odveo do četiri velika finala.
– osvojio Ligu nacija
– osvojio Europsko prvenstvo
– završio drugi u Ligi nacija
– osvojio Svjetsko prvenstvo
Samo dva prava poraza
Španjolsku su pod njegovim vodstvom u regularnom vremenu pobijedile samo Škotska u kvalifikacijama za Euro 2023. godine i Kolumbija u prijateljskoj utakmici u ožujku 2024.
Od tog poraza protiv Kolumbije Španjolci su povezali 38 utakmica bez poraza u regularnom vremenu i produžecima, čime su srušili europski rekord koji je držala Italija.
U taj niz ulazi i finale Lige nacija protiv Portugala iz 2025. godine. Utakmica je završila 2:2, a Portugal je trofej osvojio boljim izvođenjem jedanaesteraca. Statistički se takav rezultat vodi kao remi, zbog čega De la Fuente u svojoj evidenciji i dalje ima samo dva poraza.
Ako se njegovu učinku pribroji i utakmica protiv Litve iz 2021., kada je kao izbornik mlade reprezentacije privremeno vodio seniorsku momčad zbog izolacije stručnog stožera, finale protiv Argentine bilo mu je 50. na klupi Španjolske. Ukupan omjer tada iznosi 38 pobjeda, deset remija i dva poraza.
Čovjek koji je godinama pripremao ovu generaciju
De la Fuenteov uspjeh nije nastao preko noći. U sustav Španjolskog nogometnog saveza stigao je još 2013. godine, a mnoge današnje prvake vodio je u mlađim kategorijama.
S reprezentacijom do 19 godina osvojio je Europsko prvenstvo 2015., četiri godine kasnije bio je europski prvak s U-21 momčadi, a španjolsku olimpijsku reprezentaciju odveo je do srebra u Tokiju.
Dani Olmo, Mikel Merino, Mikel Oyarzabal, Fabián Ruiz i Unai Simón prošli su njegove mlađe selekcije prije nego što su pod njegovim vodstvom postali europski i svjetski prvaci.
Zbog toga De la Fuente nije morao iz temelja graditi odnose unutar momčadi. Poznavao je karakter igrača, vjerovao im je prije nego što su postali velike zvijezde i u seniorsku reprezentaciju prenio sustav koji su godinama zajedno razvijali.
U finalu protiv Argentine ponovno se pokazao i njegov osjećaj za izmjene. Ferran Torres i Nico Williams ušli su s klupe, a upravo je Williams u 106. minuti spustio loptu Torresu za pogodak vrijedan naslova.
De la Fuente je sa 65 godina postao najstariji izbornik koji je osvojio Svjetsko prvenstvo. U četiri godine osvojio je tri velika trofeja, izgubio samo dvije od 49 utakmica i Španjolsku pretvorio u prvu reprezentaciju koja istodobno drži naslov europskog te muškog i ženskog svjetskog prvaka.
