Sjajan tekst uoči oproštaja Edina Džeke napisao je Omar Tipura, autor koji se i ranije proslavio fantastičnim tekstovima objavljenima u bosanskohercegovačkim i hrvatskim medijima.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

Boljeg nogometaša nismo imali i vjerojatno nećemo ni imati. Ako se nekad i rodi, većina nas ga neće ni dočekati.

Ali nemoguće je promatrati Edina Džeku samo kao nogometaša, jer kad se u obzir uzme cijeli kontekst, onda shvatiš da takvu priču povijest piše samo jednom.

Možda se pojavi netko s boljom statistikom, s više titula, koji Bosnu i Hercegovinu vodi na 10 svjetskih i europskih prvenstava, ali u njegovim rečenicama neće biti granata, snajpera i borbe na život i smrt.

Ovo je previše duboko i široko, svemirskim koracima nadilazi okvire zelenog terena i sporta uopće. Iako je uglavnom prva pomisao na Edina Džeku onaj gol u Genku ili nebeski skok u Cardiffu, Dijamant je neizmjerno daleko više od toga.

On je nada. On je simbol vremena u kojem smo se učili kako napadati, umjesto braniti. Kako se nametati, umjesto spuštati glavu. Kako krenuti iz ratnog podruma, dok se vani 'umire da bi se živjelo', pa onda osvojiti svijet i otići u legendu koju slave i u Rimu i u Istanbulu. Kako vikati 'naprijed Bosno', umjesto 'ne daj se Bosno'. Kako debitirati u reprezentaciji koja se ruši i čiji je Nogometni savez pred suspenzijom pa je odvesti na dva svjetska i ostaviti iza sebe generaciju koju sada svi vide na narednom Europskom prvenstvu. Kako pružiti ruke onome koji ih najviše treba.

Na zemlji koja se otprilike svakih 30 godina natapala krvlju, u kojoj su nam prva sjećanja suze naših najbližih za najbližima kojih više nema među nama, bili smo žedni lokomotive koja nas vodi naprijed, u bolje sutra, u borbu s podignutim gardom, spremnim za udarac.

A Džeko nas je vodio 20 godina. Sasvim dovoljno da se generacije odgajaju uz suze radosnice i uzore koji nam pokazuju da možemo i pritom ne zaboravimo tko smo, što smo i što je bilo.

Uloga Edina Džeke u bosanskohercegovačkoj stvarnosti nema cijenu. Bez njega ni mediji, ni navijači, ni Savez, ni naraštaji ne bi imali putokaz. Bez Džeke ne bi bilo ni Brazila ni Kanade i Amerike, ni onih baraža, ni našeg Wolfsburga, ni našeg Manchester Cityja, ni naše Rome, ni Fenerbahčea, ni Schalkea, kao ni mnogih njihovih pobjeda i titula.

Manje klikova, manji broj prodanih novina, manje novca od UEFA-e i FIFA-e, manje sponzora, manje reklama, samim time manji interes, a veća monotonija. Za neke MasterCard, za nas Edin Džeko.

Ne mogu pronaći nekog sportaša, nijednu javnu osobu, koja se toliko trudila gledati samo svoja posla, a da su joj drugi toliko obilazili 'oko kuće'. Nijednu osobu kojom se toliko puta ljubomorno, zavidno i očajno brisao pod pa onda besramno uzimale mrvice sa slavljeničke torte. Nikoga tko je tako hrabro, samouvjereno i nepokolebljivo 'furao sredinom' znajući da ima nešto u onom 'Bog te čuva, ti pazi ljude pa što bude, neka bude'. A bilo je i kritika i zvižduka, ali nije bilo stajanja, odustajanja i zaustavljanja. Velika je to pouka.

Odlazak je, u suštini, teška riječ. Kao i kraj. Kao i prosta rečenica: 'Nikad više'. Nekad, onako, same te riječi bole. Ovaj put kad ih povežemo s Edinom Džekom i reprezentacijom Bosne i Hercegovine, kao da kidamo nešto od sebe.

Čovječe, pa okupljali smo se kao za blagdane kad si debitirao u Cityju, davali imena po tebi, radovali se onim kultnim golovima Tottenhamu kao da smo ih mi osobno zabijali. Uz tebe smo stvarali uspomene. Tvoji golovi bude sjećanja na trenutke u kojima smo ih doživljavali, na ljude s kojima smo bili, na prostorije u kojima smo te gledali, na radost koja nam je tako pakleno trebala.

Koliko si nas puta raspametio golovima koje si zabijao Belgiji, Turskoj, Italiji, Njemačkoj... ili kako ti jednom reče: 'Kome nisam?'. Spašavao si nas i protiv Francuske, a Boga mi i protiv San Marina.

Rodila je ova zemlja još velikih sinova bosanskih, ali nitko tako jako i tako dugo nije blistao na našem nebu. Možeš se oprostiti, Dijamante, ali taj sjaj nikad neće otići. Da ljiljan crtamo u ljudskom obliku, imao bi lik Edina Džeke.

Već je emotivno, teško je zamisliti kako će sutra biti. Valjda ćemo se znati zahvaliti, kao što je naša nova generacija Zmajeva kada si pao protiv Italije i morao izaći, a oni onako simbolično poručili: 'Sad je naše da potegnemo.'

Hvala ti što si nas digao iz četvrtog jakosnog šešira i nisi dopustio da ikad više padnemo tako nisko. A to je bio preduvjet da se domognemo svih baraža i oba plasmana na Svjetsko prvenstvo.

Hvala za sve golove, hvala što si svojom veličinom pomogao da kući vratimo našu djecu rasutu po svijetu, koja su u stranim dvorištima šutirala loptu noseći broj 11. Hvala za svu podršku bolesnim i iznemoglim.

Hvala za onaj gol Walesu, kada si uhvatio još jednu slamku spasa, a i svi mi zajedno s tobom. Pa onda otišli preko oceana da svijet vidi i čuje za Bosnu i Halida.

I baš. Netko krade milijune od svog naroda da bi lagao po Americi.

Zbog nekih, ipak, Bosni i Hercegovini plate da ode u Ameriku, razvije zastavu i ljiljane i pjeva po američkim stadionima, a cijeli svijet vidi istinu, vidi Bosance i Hercegovce s rukama na srcu. Vidi da postojimo, da hoćemo, da možemo, da smo snažni.

Ostaje nam samo jedno, a to smo valjda naučili tijekom ovih 20 godina obojenih sjajem Dijamanta - Ma koliko god bilo teško, nema stajanja ni odustajanja! Idemo dalje.