Italija, proljeće 1980. Televizijske kamere prate policajce koji ulaze u svlačionice, hodnicima klupskih stadiona, i izvode nogometaše. Neke u trenirkama, neke u odijelima, ali sve s rukama u lisicama. Dok fotoaparati bljeskaju i kamere snimaju, Italija gleda u nevjerici.

Trinaest igrača i predsjednik Milana Felice Colombo uhićeni su odmah nakon posljednjeg sučevog zvižduka u tom kolu, i to u koordiniranoj akciji koja je otkrila mrežu namještenih utakmica koja se godinama razvijala kroz talijanski nogomet. Totonero. To je bilo ime skandalu koji je istoga dana srušio karijere, uništio ugovore i otrovao cijelu sezonu Serie A retroaktivnom sumnjom.

Među imenima koja su izašla na vidjelo bilo je i ono od 23-godišnjeg napadača koji je dvije godine ranije zabijao na Svjetskom prvenstvu u Argentini. Koji je u dvije sezone u Vicenzi zabio 39 golova u Serie A, a koji je potom prešao u Perugiju gdje je u sezoni u kojoj se dogodio skandal zabio 13 golova. Bio je jedan od najskupljih i najperspektivnijih igrača na kontinentu. On je Paolo Rossi, i u tom trenutku se počelo rušiti sve što je do tada izgradio.

Vicenza, Perugia i put prema provaliji

U Italiji je u to vrijeme jedina legalna forma sportskog klađenja bila Totocalcio. Državna kladionica u kojoj su igrači morali pogoditi ishode 13 utakmica. Format je to koji će zaživjeti kasnije i u Hrvatskoj u obliku igre Toto 13.

Budući da je kombinacija bila gotovo nesavladiva, novčana nagrada je znala rasti, što je stvaralo ogromne iznose. Takav novac je u kombinaciji s talijanskom nogometnom strašću, privlačio i organizirani kriminal.

Pronašli su rješenje za zaradu tako da ne treba pogoditi sve utakmice, već treba fiksirati rezultat nekoliko ključnih. I to je ono što je Totonero bio u suštini. Mreža unutar koje su određene utakmice unaprijed imale dogovoreni ishod. Prva takva bila je prijateljska između Lazija i Palerma 1979.

Dva rimska poslovnjaka, vlasnik restorana Alvaro Trinca i mesar Massimo Cruciani, bili su organizatori. Kontaktirali su igrače, nudeći gotovinu za suradnju, odnosno za namještanje određenih utakmica ili dijelova utakmica. Iznosi su bili dovoljno privlačni da je mreža rasla, tiho i neprimijećeno, sve dok nije postala prevelika da se sakrije.

Rossi je u to doba bio poslan na posudbu u Perugiju jer je Vicenza ispala u Serie B i više si nije mogla priuštiti njegovu plaću. Perugia je bila klub koji je imao ambicije, ali i klub koji je, kako se pokazalo, bio upleten u Totonero.

Tužiteljstvo je tvrdilo da je Rossi primio mito za sudjelovanje u namještanju utakmice između Perugie i Avellina u travnju 1979. Rossi je negirao sve. Nastavio je negirati do kraja života te je uvijek tvrdio da je upravo on bio žrtva nepravde. Nikada bijesan ili dramatičan, samo nepopustljivo siguran u vlastitu nedužnost.

Talijanskim vlastima to nije bilo dovoljno. Rossi je dobio trogodišnju zabranu igranja.

Godine tišine

Trogodišnja zabrana je bila najteži mogući udarac po karijeru napadača. Gubitak instinkta, izostanak ritma utakmica i samim time ispadanje iz automatizma koji se gradi godinama, pad fizičku forme iz dana u dan. Sve je to morilo Rossija.

Italija je 1980. domaćin Europskog prvenstava. Rossija nema. Utakmice gleda kod kuće s kauča. Njegova je reprezentativna karijera, koja je počinjala cvjetati 1978. u Argentini gdje je zabijao važne golove, stavljena na čekanje bez datuma povratka.

Juventus, koji je imao oči za talent dugo prije nego je Rossi pao u nemilost, čekao je strpljivo. Mogao je za Juventus Rossi biti važan i ranije, jer bio mu je to prvi profesionalni klub. No, na početku karijere je imao velike probleme s ozljedama te čak tri operacije koljena. Najtrofejniji klub Italije tada nije mogao čekati, no sada ga je želio vratiti.

Kada je zabrana reducirana na dvije godine na žalbi, što je bila tiha gesta talijanskih vlasti koje su možda i same bile svjesne da je kazna neproporcionalna, Juventus je odmah djelovao. Za igrača koji nije igrao nogomet neko vrijeme, Juventus je platio ozbiljan novac. Bilo je jasno da s njime razmišljaju dugoročno.

Enzo Bearzot, izbornik talijanske reprezentacije, pratio je sve. I već je u glavi imao plan. Povratak Rossija na popis reprezentacije.

Povratak koji je izgledao kao potop

Rossi se vratio klupskog nogometu u proljeće 1982., samo nekoliko tjedana prije početka Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. Odigrao je svega nekoliko utakmica. Bio je daleko od ičega. Spor, trom, s kilogramima viška koji su se akumulirali tijekom dvije godine neaktivnosti, s koljenima koja su ionako od početka karijere bila problematična, a koja sad nisu bila navikla na kompetitivni intenzitet.

Talijanski mediji bili su glasni: Bearzot je pogriješio što ga je pozvao. Rossi nije spreman. Rossi je bivši igrač. Rossi je simbol skandala koji je Italiju osramotio pred Europom i svijetom. No, Bearzot je bio čvrst. Rossi je bio na popisu.

U grupnoj fazi Mundijala 1982. Italija je u Skupini 1 s Poljskom, Peruom i Kamerunom. Tri utakmice, tri remija. Italija prolazi skupinu kao jedina momčad u povijesti Mundijala koja je prošla bez pobjede. Rossi ne zabija. Rossi gotovo da ni ne trči. Rossi je, prema jednom talijanskom komentatorskom opisu koji je ostao zabilježen, duh koji luta po terenu.

Pritisak na Bearzota je enorman. U Italiji, mediji traže da Rossi više ne igra. Traže nova lica, mlađe igrače, nekoga tko je u ritmu. Talijanska javnost okrenula se od svog nekadašnjeg miljenika, razočarana njime, ali i igrom Italije općenito na prvenstvu. Izgledali su kao da ne zaslužuju biti u idućoj fazi natjecanja.

Neponovljiva vjera

Bearzot je napravio nešto što bi danas bilo vjerojatno nemoguće. Uveo je medijski embargo. Njegova momčad neće razgovarati s novinarima. Nema intervjua, nema pristupa, nema informacija iz kampa. Italija se zatvorila u sebe, Bearzot je od medija napravio neprijatelje, unificirao tako svoju momčad, a ispostavit će se najbitnije, nastavio je vjerovati u Rossija.

U prvoj utakmici drugog dijela grupne faze, ta vjera mu još neće dati rezultat. Italija je slavila protiv Argentine s 2:1, no Rossi je i dalje ostao bez gola te je izašao iz igre u 80. minuti. Međutim, dolazi ključna utakmica. Italija treba pobjedu nad Brazilom da prođe u polufinale. Naime, Brazil je istu tu Argentinu svladao s 3:1. Italija je znala što to znači. Remi ih eliminira. Poraz ih eliminira. Samo pobjeda igra.

Brazil je pak tada bio momčad koja je igrala najljepša nogomet na turniru. Zico, Sócrates, Falcão, Éder, Serginho. Igrači koji su redefinirali što nogomet može biti u svojoj estetici. Kombinirali su tehničko savršenstvo s fizičkom snagom i taktičkom slobodom na način koji je gledateljima oduzimao dah. Brazilcima je bio dovoljan remi, mogli su igrati kontrolirano. Međutim, to ne bi bio onda Brazil.

U komentatorskoj kabini, legendarni engleski igrač Bobby Charlton sjedio je pred mikrofonom. Charlton je vidio mnogo utakmica. Vidio je sve što je nogomet uopće imao za ponuditi. Nije bio čovjek koji se lako dojmio. Ono što je vidio te večeri — rasplakalo ga je.

Hat-trick koji je ispisao povijest

Peta je minuta. Antonio Cabrini šalje centaršut, Rossi čeka loptu i glavom pogađa za 1:0 Italije.

Samo sedam minuta kasnije Sócrates je izjednačio. Bila je to sjajna akcija koja je tada izgledala kao da Brazil preuzima kontrolu i da ćemo gledati rapsodiju u nastavku.

U 25. minuti Cerezo šalje loptu paralelno sa svojim golom pri vrhu kaznenog prostora. Rossi neumoljivo sječe to dodavanje i pogađa snažno za 2:1 Italije.

Talijani su se hrabro branili, Dino Zoff je bio siguran, no u 65. minuti ništa nije moglo spriječiti projektil koji šalje Falcão za 2:2. Brazil s bodom prolazi, Italija odlazi kući. Logika situacije bila je jasna.

U 74. minuti Brazil slabo čisti situacija nakon kornera Talijani. Lopta dolazi do 6-7 metara gdje čekaju Rossi i Francesco Graziani. Obojica gađaju loptu na isti način, a Rossijev dodir je ipak onaj ključni. Italija ima 3:2. U samom završetku utakmice Zoff brani čudesno udarac Oscara čime Talijani odlaze u polufinale

Bobby Charlton je u komentatorskoj kabini plakao od ljepote. Utakmica kakvu je, prema vlastitim riječima, opisao kao najljepšu koju je ikad vidio.

Godina kakvu nije imao nitko u povijesti nogometa

Rossi nije stao. Protiv Poljske u polufinalu zabija dva gola nakon dva centaršuta. Italija pobjeđuje 2:0. Stvari već sada izgledaju rutinski.

Finale protiv Zapadne Njemačke. Prvo poluvrijeme završava bez golova. Štoviše, Antonio Cabrini je promašio čitavi gol s bijele točke. No, u drugom poluvremenu se opet ukazao on. Claudio Gentile je nabacio, a Rossi glavom loptu šalje u tlo i ona se odbija u gol. Italija vodi 1:0. U nastavku Marco Tardelli povećava na 2:0 uz proslavu koja će se pamtiti i dan danas, dok Alessandro Altobelli zabija treći gol za Talijane u 81. minuti. Tada je bilo jasno, Italija je svjetski prvak. Zapadna Njemačka će zabiti gol, no bit će to tek utjeha.

Rossi će završiti turnir sa šest golova na turniru. Dobio je Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac, ali i Zlatnu loptu za najboljeg igrača turnira. Iste te godine, osvaja i Ballon d'Or čime postaje prvi i jedini nogometaš u povijesti koji je u istoj godini osvoji te tri individualne nagrade i Svjetsko prvenstvo.

U godini u kojoj se vratio s dvogodišnje zabrane, u kojoj je igrao katastrofalno na početku Svjetskog prvenstva, u kojoj su talijanski mediji tražili da bude izostavljen iz reprezentacije, Paolo Rossi je osvojio sve najbitnije što je mogao na reprezentativnoj i individualnoj razini.

Krivnja će uvijek biti upitna, uspjeh će uvijek biti stvaran

Priča o povratniku je uvijek najzanimljivija u svijetu sporta. Bilo da se radi o igraču koji se vrati nakon ozljede ili o ekipi koja preokrene nemoguće. Ali Rossijeva priča ima dimenziju koja je čini jedinstvenom. Ponajviše zato što je kontekst koji je okruživao svaki njegov gol bio takav kao da je sam čin zabijanja bio čin govora.

Svaki gol protiv Brazila kao da je bio odgovor na godine zabrane. Svaki gol u polufinalu kao da je bio šamar medijima koji su ga htjeli izbaciti iz ekipe. A kada je Zoff digao pehar, i kada je Rossi stajao pored njega s medaljom oko vrata i nagradom za najboljeg igrača turnira, bio je to finalni prikaz prkosa i samopouzdanja.

Hoće li se ikada znati je li Rossi bio potpuno nevin ili ne, pitanje je na koje nećemo nikada dobiti odgovor. Rossi je do smrti sve negirao. Dokumenti govore samo toliko koliko govore. Istina Totonera zakopana je u talijanskim sudskim arhivima i u sjećanjima onih koji su bili ondje.

Ali Španjolska 1982., to je ono što je ostalo stvarno. Šest golova. Suze Bobbyja Charltona. Zlatna kopačka, Zlatna lopta, Ballon d'Or i trofej Julesa Rimeta su stvarni. I priča o čovjeku koji se srušio do dna i vratio na sami vrh, ta je priča stvarna i neponovljiva.

Nogometna literatura

Paolo Rossi umro je 9. prosinca 2020., u 64. godini, od bolesti pluća. Vijest je stigla dva tjedna nakon Maradonine smrti u jednom od tužnijih perioda u povijesti svjetskog nogometa. Dva čovjeka koja su obilježila povijest najvećeg sportskog turnira na svijetu otišla su gotovo jedan za drugim.

Italija je stala. Isti mediji koji su ga pratili od skandala do trijumfa, koji su bili svjedoci pada i uspona, ispisivali su stranice i stranice. Sve kolumne imale su isti zaključak. Nije bilo igrača koji je u jednom turniru napravio toliki zaokret, koji je iz ničega, iz sumnje, iz medijskog pritiska, nakon neigranja dvije godine, napravio sve što je mogao.

Jer šest golova u jednom Mundijalu može biti statistika. Ali šest golova s takvom pozadinom, to je literatura.