Prema navodima južnokorejskih medija, državna televizija KCTV prikazivala je snimke utakmica Svjetskog prvenstva, iako za turnir navodno nema osigurana prava prijenosa. Sumnja se da se u Pjongjangu koriste strani satelitski signali iz susjednih zemalja, među njima i Kine, a potom se utakmice emitiraju u sjevernokorejskoj režiji.

Snimke koje su se pojavile na društvenim mrežama dodatno su podgrijale priču. Na njima se vide grafike prilagođene sjevernokorejskom izričaju, nazivi država ispisani na njihov način i oznake utakmica grupne faze Svjetskog prvenstva. Sve to upućuje na to da se sadržaj ne prikazuje kao obična strana snimka, nego kao program prilagođen domaćoj publici.

Prijenosi su odgođeni, skraćeni i potpuno prilagođeni režimu

Sjeverna Koreja i ranije je bila poznata po neobičnom načinu prikazivanja velikih sportskih događaja. Utakmice se često ne prenose uživo, nego s odgodom, ponekad i danima nakon što su odigrane. Umjesto punih 90 minuta, susreti se znaju skraćivati na otprilike sat vremena, uz lokalni komentar i grafike preko originalnih oznaka.

Takav model nije nov. KCTV je i prije emitirao utakmice Premier lige, Lige prvaka i Svjetskog prvenstva, ali uz strogu kontrolu sadržaja. Engleske grafike prekrivale su se korejskim oznakama, logotipi stranih televizija često su se skrivali, a politički osjetljivi detalji izbacivali su se iz programa.

Posebno je zanimljivo da se izbor utakmica u Sjevernoj Koreji često ne vodi samo sportskom logikom. U ranijim prijenosima izbjegavali su se susreti u kojima nastupaju južnokorejski nogometaši ili reprezentacija Južne Koreje, a tamošnji mediji znali su koristiti i politički obojene nazive za susjednu zemlju.

Zato optužbe oko ovog Svjetskog prvenstva nisu došle niotkuda. One se uklapaju u širi obrazac načina na koji Sjeverna Koreja godinama prikazuje međunarodni nogomet: Kasno, selektivno, montirano i pod potpunom kontrolom državne televizije.

Detalj s reklamama posebno je iznenadio

Ipak, ovaj put najviše pažnje nije privukla samo optužba da se utakmice emitiraju bez prava. Još bizarniji detalj odnosi se na reklame koje su se vidjele u prijenosu.

Na snimkama iz sjevernokorejskog programa navodno su se jasno vidjele reklame američkih brendova, među njima Coca-Cole i McDonald'sa. U državi koja desetljećima Sjedinjene Američke Države prikazuje kao glavnog neprijatelja, takav detalj djeluje gotovo nadrealno.

Upravo zato priča ima dodatnu težinu. S jedne strane, Sjeverna Koreja pokušava zadržati potpunu kontrolu nad informacijama koje dolaze do njezinih građana. S druge strane, nogometni prijenosi velikih turnira otvaraju pukotine kroz koje u program ipak ulaze slike globalnog svijeta - stadioni, reklame, brendovi, navijači i atmosfera koju je teško potpuno izolirati.

Korejski mediji navode da FIFA i sjevernokorejske vlasti zasad nisu javno komentirali ove optužbe. Ako se pokaže da su utakmice doista emitirane bez odobrenja nositelja prava, slučaj bi mogao otvoriti novo pitanje kršenja autorskih i televizijskih prava.

No izvan pravnog dijela, ova priča otkriva nešto još zanimljivije: Čak ni jedna od najzatvorenijih država svijeta ne može potpuno odoljeti Svjetskom prvenstvu. Nogomet je dovoljno velik da pronađe put i ondje gdje gotovo sve drugo prolazi kroz najstrožu kontrolu.