MLADE NADE za tportal

Mladi nogometaš Filip Braut, koji je ispisao povijest Rijeke, ima jako koristan savjet za one koji dolaze: Uvijek sve dođe na svoje, ali...

  • Autor: Vlado Radičević
  • Zadnja izmjena 16.03.2020 10:32
  • Objavljeno 16.03.2020 u 10:29
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HNK Rijeka

Mladi nogometaš HNK Rijeka i mladi hrvatski reprezentativac Filip Braut upisao se u povijest ovog kluba kao najmlađi igrač koji je ikada zaigrao za prvu momčad kluba s Kvarnera. Za tportal je rekao puno zanimljiv stvari vezanih za trening, školu i planove za budućnost

Bivši trener HNK Rijeka Igor Bišćan pred kraj prošle sezone, na gostovanju kod Slaven Belupa Koprivnici, od prve minute u momčad je uvrstio Filipa Brauta koji je tada imao nepunih 17 godina čime je postao najmlađi igrač koji je ikada zaigrao za prvu momčad (prijašnji rekord držao je Dario Smoje sa 17 godina i jednim mjesecom starosti).

U rubrici posvećenoj mladima, koji govore o svom putu do uspjeha, ali i problemima na koje nailaze zbog izbivanja iz škole, Filip Braut koji je s otoka Krka – gdje je odrastao i pohađao osnovnu školu - prije nekoliko godina preselio u Rijeku iskreno je progovorio. Kako je sve počelo…

'Bio sam stalno na igralištu ili u dvorištu s bratom, napucavao loptu, a uz nas je uvijek bio netko od obitelji - ili mama, ili tata, ili ujak. Aktivno sam se sportom počeo baviti s nekih 5 ili 6 godina i to prvo atletikom koja mi je uvelike pomogla u razvoju nekih motoričkih i fizičkih sposobnosti koje su mi sada uvelike potrebne. Nogomet sam počeo igrati sa šest godina i u to prvo vrijeme gurao sam ambiciozno i nogomet i judo, ha, ha, ha. Međutim, nakon jako kratkog vremena i sam sam shvatio da judo nije za mene i uz atletiku - opredijelio sam se za nogomet u kojem sam i sretno ostao', na početku razgovora rekao je 17-godišnji Filip Braut, učenik trećeg razreda Salezijanske gimnazije.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HNK Rijeka

Kada je morao donijeti odluku kojim sportom će se ozbiljnije baviti te se odlučiti između atletike, juda i nogometa jedna osoba je odigrala važnu ulogu u svemu tome.

'Iskreno, ne mogu se bas točno sjetiti tko je presudio, ali mogu napomenuti da, naravno uz roditelje koji su me već od osme godine vozili u Rijeku na treninge i na brojna atletska natjecanja po Sloveniji i diljem Hrvatske, je važnu ulogu imao i moj ujak. On me potaknuo da se upišem Omladinsku školu HNK Rijeka i općenito je probudio u meni neku ljubav prema lopti. S mojim bratom Renatom i sa mnom provodio je dosta vremena na igralištu. Često bi bilo da bi on branio, a nas dvojica bismo igrali jedan na jedan. Redovito sam ga pobjeđivao, neka se zna i to, ha, ha, ha.'

Da se nekako može vratiti vrijeme unazad, kada si imao 10-12 godina, što bi promijenio u vezi odnosa prema sportu?

'Kada bih se s današnjim iskustvom morao obratiti sam sebi s 10 ili 12 godina rekao bih si da budem miran i staložen u svim situacijama jer će sve doći na svoje. Dosta puta često mi se znalo dešavati da me 'pere trema' prije utakmice ili treninga. Bilo je razdoblja u kojima sam možda bio i malo potišten zbog loše odigrane utakmice, ili zbog nedobivanja poziva za reprezentaciju, ili takvih, u našem poslu uobičajenih situacija. U takvim trenucima sam imao veliku podršku svoje obitelji i onog dragocjenog kruga najboljih prijatelja, tj. od ljudi koji bi me gledali apsolutno istim očima da uspijem u nogometu ili da se, primjerice, posvetim zanatu svoga oca, ili nečem trećemu. S vremenom se naučiš nositi i s takvim izazovima te bih u tom smislu svima koji žele uspjeti u nekom sportu poručio da budu strpljivi, ali da uz to budu i pozitivno inatljivi, da rade još jače. Jer, kao što sam spomenuo, sve dođe na svoje.'

Kada si bio klinac, što ti je bila najveća želja kada je sport u pitanju, u ovom slučaju naravno nogomet?

'Pa tipično je u ovome poslu sanjati da budeš poput svog nekog nogometnog idola: da igram u velikom klubu, da osvajam Ligu prvaka, da igram za svoju zemlju... Jednostavno rečeno, te emocije koje vidiš u sportašima tog ranga i u tebi samome bude želju da ih i ti osobno doživiš. To je ujedno i najbolja motivacija.'

Kakvu bi poruku poslao klincima koji se tek počinju baviti sportom i koji bi im savjet dao?

'Ono što i svi govore, a to je da uživaju dok su mladi. Drugačije je u nekog zrelijoj i odraslijoj dobi. Tu ima puno više obveza i odgovornosti, pritisaka, htio ti to ili ne. Mladi neka to shvate i prožive prvo kroz igru, smijeh i stjecanje novih prijateljstava, a onda ima vremena za ozbiljnije pristupe.'

Mnoge koji se ne bave sportom na ovako visokoj razini ne shvaćaju koliko je teško ići u školu i svaki dan trenirati. Kako si to uspio uskladiti? Koliko ti je škola zapravo bila važna i jesi li razmišljao o nastavku školovanja?

'Zaista nije lako. Kao što sam rekao, što si stariji puno je više obaveza i odgovornosti. Tu onda treba biti dobro organiziran, marljiv i treba znati postaviti prioritete. Trebaš se jasno odrediti je li važnija škola od, na primjer, PlayStationa ili utakmica od noćnog izlaska. I kad se sve to posloži u glavi, sve je lakše, a rezultati su bolji. Vjerujem da je tako i sa svime s čime želimo uspjeti u životu.'

Filip Braut, najmlađi debitant u prvoj momčadi HNK Rijeka

Filip Braut, najmlađi debitant u prvoj momčadi HNK Rijeka

Izvor: Pixsell / Autor: Marko Prpic/PIXSELL

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!