Jada se kućanica gostima: 'Nismo trebali dizati još jedan nenamjenski kredit, snašli bismo se nekako i bez toga. Rate su ogromne, kamate lihvarske i uz otplatu stambenog kredita nam je to veliki problem.' A suprug će na to, kao pravi pater familias: 'Draga, ne zamaraj svoju lijepu glavicu financijama, to je moj posao. Volio bih da manje brineš o tome i posvetiš se ispunjavanju svojih zadaća s djecom i u kućanstvu.'

Kako će žena reagirati? Ako je pokorna i bespogovorno vjeruje svom dragom, onda će pognuti glavu i prihvatiti takvo objašnjenje. No ako je emancipirana, vjerojatno će joj doći da na licu mjesta zadavi supruga ili ga udari nogom u muževno međunožje. Vjerojatno neće napraviti scenu pred gostima, ali će se u najmanju ruku osjetiti povrijeđenom i omalovaženom. Gosti, pred čijim se očima i ušima odvija taj razgovor, u oba će slučaja osjetiti nelagodu.

Nije ovo nikakav vic ni anegdota, nego usporedba sa situacijom koja se pred utakmicu Hrvatske s Belgijom razvila između izbornika Štimca i zvijezde momčadi, Luke Modrića. Nakon što su novinari podsjetili Štimca na Modrićevu izjavu kako je Hrvatska u Beogradu igrala s 'previše igrača izvan svojih idealnih pozicija', izbornik je odbrusio: 'Neka se igrači manje brinu o taktičkim zamislima stožera i neka se posvete ispunjavanju svojih zadaća.'

U redu, situacije nisu baš sasvim usporedive jer izbornik doista jest i formalno i realno jedini odgovoran za taktička rješenja, dok bi supružnici barem trebali o tome ravnopravno odlučivati. Međutim, je li izbornik postupio pametno kad je igračima javno poručio da 'ne zamaraju svoje lijepe glavice taktikom'?

Po nekoliko igrača Barcelone i Bayerna zadnjih je godina izjavljivalo da im Pep Guardiola objašnjava ne samo što trebaju raditi, nego i zašto. On u potpunosti prenosi svoje taktičke zamisli na igrače i oni mu zbog toga vjeruju – ako u početku možda i nije tako, rezultati im ubrzo dokazuju da trener jako dobro zna što radi. 'Jedini autoritet koji mi je potreban je autoritet znanja', govorio je prethodni hrvatski izbornik Slaven Bilić – a njega su igrači voljeli i vjerovali mu čak i kad se većina javnosti okrenula protiv njega.

Štimac, s druge strane, od samog početka ima potrebu dokazivati svoj autoritet nekome i na nekome; poslije svakog neuspjeha sklon je krivnju prebacivati na igrače, a svoju ne priznavati ili umanjivati. Ova izjava još jedna je u nizu onih 'old school', pomalo vojničkih tipa 'nije vaše da mislite, nego da ispunjavate naredbe'. Nažalost, Štimac nema iza sebe rezultate koji bi opravdali takvu samouvjerenost na granici arogancije, pa i preko nje – htio to priznati ili ne, griješio je puno i često, a vremenska usporedba javnih istupa pokazat će da u pravilu i gotovo bez iznimke skače sebi u usta.

Nerealno je očekivati da će mu se igrači bespogovorno pokoravati ako se pokazalo da se stalno 'zadužuje' i očigledno ne vodi 'kućne financije' na optimalan način. Uostalom, hrvatski reprezentativci radili su ili rade s nekima od najboljih svjetskih trenera (Ancelotti, Mourinho, Guardiola, Lucescu...), naučili su od njih puno o taktici i analizi učinka te moraju vidjeti ogromnu razliku između njih i Igora Štimca.

Što je najgore, izbornik ovakvim izjavama stvara sebi alibi i unaprijed krivnju za eventualni neuspjeh prebacuje na igrače. Ako stvari krenu neželjenim tijekom, reći će da nije bila kriva taktika stručnog stožera, odnosno njegova, nego da igrači nisu kvalitetno ispunjavali svoje zadaće. Moći će čak i podsjetiti kako je na to upozoravao uoči utakmice.

Zanimljiv je i Štimčev odnos prema medijima. Iako će svaku kritiku iz tih krugova doživljavati kao napad ne samo na sebe osobno, nego i na Hrvatsku te prozivati novinare da ruše atmosferu oko momčadi, s vremenom će prihvatiti neke sugestije koje mu se opetovano serviraju. Uoči Srbije, najavio je da razmišlja o korištenju 'pravog' defenzivnog veznog – nečega o čemu mu je barem pola komentatora tupilo mjesecima. I Vukojević je zaigrao.

Sada kaže kako su 'analize pokazale' da u formaciji 4-4-2 ne možemo ostvariti željenu dominaciju i posjed lopte, iako je većinu svog mandata tvrdio upravo suprotno. Tu još i nije toliko važno što su mu istu stvar mnogi govorili barem toliko dugo koliko i onu o defenzivnom veznom, nego činjenica da sustav 4-4-2 po svojoj samoj prirodi nije pogodan za takvu igru (jer većina današnjih suparnika igra takav sustav da ima igrača više u sredini) – to su naprosto osnove koje će vam reći svatko tko imalo zna o nogometnoj taktici. Morao je to puno ranije znati i Štimac, kao i to da hrvatska, uska varijanta 4-4-2 bez pravih krila samo u specifičnim okolnostima može donijeti rezultat. Spomenimo da je Hrvatska u onoj antologijskoj utakmici u Istanbulu, jednoj od naših najboljih, rasturila Turke iako je imala manje od 30 posto posjeda lopte – ali nikad više nismo imali takvu probojnost po bokovima i tako fanatičnu defenzivnu igru napadača.

Štimac svoju nesigurnost skriva mačo vanjštinom i boksačkim gardom, ali je – doduše, uvijek s debelim zakašnjenjem – prihvaćao potrebu za nekim promjenama u taktici. No nikad nije prošlo bez dodavanja vlastitog 'pečata' svemu, što potiče pitanje je li to bilo zbog vlastitih fiks ideja ili naprosto ega – a teško je reći što bi od toga bilo gore. U Beogradu je Hrvatska kompenzirala 'nužno zlo' u liku Vukojevića nastupom u nakaznom rasporedu s trojicom napadača, u kojem je previše igrača igralo izvan svojih idealnih pozicija, i zabila iz jedinog udarca na gol.

Sad kad je konačno prepoznao da prava snaga momčadi leži u kreativnom potencijalu veznog reda i da je njega potrebno brojčano pojačati, Štimac će – po svemu sudeći – i to pokušati kroz prilično radikalno rješenje: igru s trojicom u obrani.

Daleko od toga da je ta ideja loša i neizvediva. Možda je posebno aktulna sad kad nema kapetana Darija Srne, a njegova najlogičnija zamjena Šime Vrsaljko se preporodio odlaskom iz Dinama. On u Genoi igra na boku u sustavu s trojicom otraga i mogao bi biti ugodno iznenađenje za našu momčad.

Međutim, obrambena linija je temelj svega i prelazak na drugačiji raspored donosi sa sobom gomilu novih problema: od toga može li se zaista takvo nešto uvježbati u ograničenom vremenu koje je na raspolaganju, preko konkretnih pitanja tipa tko će preuzimati suparnička krila pa do toga hoćemo li time doista, s obzirom na profil igrača, realno pojačati vezu ili samo dobiti igrača više u obrani. O svemu tome već smo naširoko pisali.

No prepustimo te dvojbe Štimcu – to je njegov posao i njegova odgovornost. Pa nećemo valjda zamarati svoje glavice taktikom.