TAKTIČKA ANALIZA

Je li igra s trojicom u obrani rješenje za Hrvatsku?

11.09.2013 u 18:57

  • +6

Prijateljska nogometna utakmica J. Koreja-Hrvatska

Izvor: Promo fotografije / Autor: HNS

Bionic
Reading

Čini se da je izbornik Štimac sve skloniji prelasku na formaciju s trojicom igrača u obrambenoj liniji. No hoće li to riješiti probleme u igri koje reprezentacija već dugo vuče?

Hrvatska je protiv Južne Koreje prvi put zaigrala s trojicom u obrani. Doduše, ta je varijanta već donekle testirana kad smo u Walesu kroz krš i lom ganjali rezultat – iako je vrlo diskutabilno je li ono doista bila formacija s trojicom u obrani ili nešto drugo, ali sad to nije ni toliko bitno. Važnije je primijetiti to da u Koreji obrana nije izgledala ništa nesigurnije nego inače te da smo tom promjenom dobili dodatnog igrača u sredini terena. Sigurno je da smo to mogli i bolje iskoristiti, ali barem smo sada imali bolju ravnotežu u sredini, oduzimali dosta lopti i uspješnije kontrolirali igru.

Ne možemo izvlačiti bilo kakve ozbiljne zaključke iz te prijateljske utakmice u sasvim 'eksperimentalnom' sastavu, ali ona nam je mogla dati dodatnog materijala za razmišljanje o rješenjima za probleme koji su dosad postojali u našoj igri.

Kad gledamo samo obrambenu liniju, prelazak s četvorice na trojicu ne predstavlja poseban problem u hrvatskom slučaju. Srna ionako uvijek odlazi dosta visoko i probija stranu (osim protiv Srbije, gdje je bio prilično stisnut), dok nam je lijevi branič (koji god bio) dosad u pravilu igrao konzervativnije.


Kapetanu je praktično svejedno hoće li na papiru igrati beka ili nešto malo poviše, ono što Englezi zovu wingback – razlika bi bila samo u tome što bi još češće bio dosta udaljen od stopera, a to bi momčadi donijelo dva problema: Srna bi manje sudjelovao u obrambenim zadacima bliže našem golu, u čemu nije loš, a i on sam takav je igrač kojemu ofenzivno treba puno vertikalnog prostora i u pravilu je bolji kad ima veći 'zalet'. Kad igra poviše na terenu, onda se ili manje kreće ili ulazi u sredinu – a ni jedno ni drugo nije dobro.

Igra s trojicom u sredini obrane ne bi riješila gorući problem lijevog beka. Jer – nekoga uz aut-liniju na toj strani morate imati bilo u obrani bilo u vezi. Od svih alternativa koje su se dosad izredale nijedna se nije pokazala boljom od Strinića, što nam samo govori da možda i nije problem u njemu. Možda je, barem dijelom, problem u tome tko je i kako igrao ispred njega te što lijevi bek kod nas mora igrati dosta oprezno i stalno paziti da cijela obrana ne ispadne, jer u većini utakmica nije imala zaštitu pravog defenzivnog veznog, a desni bek (Srna) odlazi jako visoko.

U svakom slučaju, postavlja se pitanje tko bi onda igrao na lijevoj strani? Bi li Strinić (ili neka od njegovih dosadašnjih alternativa) bio bolji kao veznjak ili wingback? Imamo li u kadru još nekoga tko može uspješno odigrati tu poziciju? Izbornik je svojevremeno spomenuo da bi tu u budućnosti mogao doći Perišić, što u teoriji ne izgleda kao loša ideja – kad bi Hrvatska bila klub koji svakodnevno trenira zajedno. Za takvo nešto bio bi potreban dulji period uigravanja, a Perišić već neko vrijeme nije u pravoj formi...

Problem s trojicom u obrambenoj liniji je kako se postaviti protiv momčadi koje igraju s brzim i kvalitetnim krilima – primjerice, u sustavu 4-2-3-1 ili 4-3-3? Tko će ih i kako preuzimati – desni i lijevi stoper ili bočni igrači?


Problem s trojicom u obrambenoj liniji je kako se postaviti protiv momčadi koje igraju s brzim i kvalitetnim krilima – primjerice, u sustavu 4-2-3-1 ili 4-3-3? Tko će ih i kako preuzimati – desni i lijevi stoper ili bočni igrači?

Sustav 3-5-2 nastao je kao 'protuoružje' za klasični 4-4-2, kako bi se dobilo dodatnog čovjeka u sredini terena za što je 'žrtvovan' jedan branič. Međutim, kad suparnik igra s centarforom i krilima, onaj koji igra s trojicom stopera mora se zapravo braniti s petoricom, jer njegovi bočni igrači preuzimaju krila, a trojica u sredini obrane ostaju s jednim centarforom i višak u sredini se gubi. Ako se pak središnji braniči 'razvlače' da bi pokrili suparnička krila, obrambena bitka je tri na tri, što je vrlo riskantno i ostavlja puno prostora suparničkom ofenzivnom veznjaku da djeluje iz drugog plana.

Nikad se ne radi o tome da je neki sustav sam po sebi bolji, nego o tome kako funkcionira protiv nekog drugoga. U reprezentativnom nogometu, gdje je sustav 4-2-3-1 dominantan, pravi je raritet da se netko odvaži protiv njega igrati s trojicom u obrani. Sjetimo se i utakmice Italija-Hrvatska na Euru 2012: Vatreni su zaigrali neusporedivo bolje protiv Prandellijevih 3-5-2 kad je Slaven Bilić na poluvremenu sa 4-4-2 prešao na 4-2-3-1.

U Italiji, zapravo jedinoj nogometnoj kulturi u kojoj su sustavi s trojicom u obrani vrlo česti, ta se trojica najčešće bore s dvojicom suparničkih napadača. Za slučajeve kad igraju protiv trojice (ili jedne špice, uz podršku vrlo ofenzivnih krila) potrebna je jako visoka razina koordinacije među linijama da bi sve funkcioniralo. Kod moderne obrane s trojicom, jedan od njih (ili dvojica, naizmjenično) koristi svaku priliku da izađe iz linije kako bi blokirao suparničke ulaske iz drugog plana, oduzimao lopte i davao kvalitetna dodavanja za početak napada. To je posebno važno kod onih momčadi koje nemaju klasičnog holdera (defenzivnog veznog), nego povučenog playmakera (regista), često zaštićenog dvojicom više fizičkih nego kreativnih veznjaka (mediano). Primjer za to je Juventus s Pirlom, Vidalom i Marchisiom.

Da bi se uspješno igralo s trojicom u obrani, potrebno je imati barem jednog igrača koji je svojevrsni 'hibrid' između stopera i defenzivnog veznog; igrača koji može izaći, blokirati, oduzeti loptu i dati je. Ako takvog nema, stvara se problem u povezanosti između obrane i sredine. Šimunić, Lovren pa ni Ćorluka ili Vida nisu takvi igrači. Našim središnjim braničima pozicioniranje je kudikamo jača strana od brzine i dodavanja. Jest Tin Jedvaj koji je, naravno, završio u Italiji. Odnosno – vjerojatno će biti u skoroj budućnosti. Treba vidjeti koliko je još maloljetni Tin sada spreman preuzeti takvu odgovornost.

Drugo moguće rješenje je Ognjen Vukojević. Ogi bi komotno mogao zaigrati u obrambenoj liniji i biti taj koji će stalno iz nje izlaziti: on nema ekstrakvalitetnu 'dugu loptu', ali prednost mu je vrlo čvrsta igra i težnja jednostavnim rješenjima. No onda se opet vraćamo na isto: umjesto sustava s četvoricom u obrani plus klasičnim defenzivnim veznim, imali bismo trojicu u obrani plus dvojicu bočnih. Sve to izgleda kao jako puno nepotrebnog kompliciranja i rada za rezultat koji u praksi vjerojatno ne bi bio znatno drugačiji od onoga što dobivamo kad vezni red ojačamo pravim defenzivnim veznim (Vukojević, Ademi, Radošević).


Stvar je zapravo u tome da obrana nije naš ključni problem. Dilema između trojice ili četvorice u obrani je lažna, proizašla iz toga što u većini utakmica nismo imali defenzivnog veznog koji bi štitio obranu; kad jesmo, protiv Srbije, onda smo umjesto čovjeka više u sredini imali Eduarda na poziciji veznjaka – da ni ne spominjemo ostala loša i besmislena taktička 'rješenja' u toj utakmici...

Mit je da je napad najjači dio hrvatske momčadi. Najjači dio hrvatske momčadi su kreativni veznjaci, a upravo njih najslabije koristimo. Dok gotovo sve reprezentacije u sredini imaju trokut igrača, mi smo s formacijom 4-4-2 tu konstantno imali manjak, bez obzira na to koliko Rakitić s desna ulazio u sredinu i pokušavao biti link između sredine i napada koji je nedostajao. Ponajviše zbog toga događalo se da 'nemamo igru', kako su gotovo svi primjećivali – da imamo problema s građenjem napada i da nam napadači često nedovoljno sudjeluju u igri. Štimac je to morao uvidjeti i u tome leži njegova težnja za trojicom u obrani – kako bi vezni red osnažio dodatnim igračem.

Izbornik je u početku kvalifikacija pokušavao replicirati Bilićev 4-4-2 'blueprint' iz one antologijske utakmice s Turskom. S ograničenim uspjehom: ono što se zaboravlja je da smo mi u Istanbulu imali nevjerojatno niskih 29 posto posjeda lopte, ali smo Turke uništili strašnim visokim presingom napadača i prodorima preko bokova. Kod Štimca, napadači nisu mogli održati potrebnu razinu visokog presinga, a nismo imali ni veliku probojnost preko bokova. No kad je izbornik kasnije povjerovao da može i sam, bez Bilićevih 'zabilješki', stvari su krenule na još gore.


Prije nego što ozbiljno pokuša s radikalnim i vrlo vjerojatno pacerskim rješenjima s trojicom u obrani, možda bi prvo trebao probati uklopiti naše najkreativnije igrače – Modrića, Kovačića i Rakitića (a ne treba zaboraviti ni Badelja) – u smislenu cjelinu. Naravno, s jednim defenzivnim veznim kao osiguračem koji bi im dao više slobode i prostora. Nije li lakše i smislenije dobiti prijeko potrebnog igrača više u sredini dodavanjem još jednog veznjaka (umjesto napadača) nego kompletnom rošadom obrane? A drugi napadač može se ubacivati i s krila – pogotovo ako se radi, primjerice, o Anti Rebiću.

Hrvatska treba dodatnog igrača u sredini veznog reda. Umjesto da to bude 'spuštena' špica (Eduardo protiv Srbije) ili 'podignuti' stoper (što bi bilo potrebno u sustavu s trojicom u obrani), evo sasvim lude ideje: zašto u vezni red jednostavno ne staviti veznjaka?