OBARANJE RUKU U ZAGREBU

Luda atmosfera znoja, testosterona i navijačke halabuke

  • Autor: Marko Stričević
  • Zadnja izmjena 29.11.2010 19:28
  • Objavljeno 29.11.2010 u 14:38
Natjecanje u obaranju ruke (4)

Natjecanje u obaranju ruke (4)

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Neobična klijentela napunila je u nedjelju poznato okupljalište zagrebačkih šminkera i više klase, lounge bar Hemingway
Lucija Bušić

Lucija Bušić

Izvor: tportal.hr / Autor: Lucija Bušić

Nervozni trokrilni snagatori u trenirkama i klupskim majicama, izbrijane ćele, hulkovski vratovi, tetovaže na bicepsima veličine dinje, smiješali se s brkatim Mađarima, crnomanjastim Makedoncima nalik na dizače utega, galamljivim kibicerima u kožnjacima i šiltericama, te ponekom vitkom ljepoticom koja je došla bodriti svog dragog na međunarodni otvoreni turnir u obaranju ruke...

Ako ćemo pravo, ta macho atmosfera znoja, testosterona i navijačke halabuke više ima s imenom Ernesta Hemingwaya od uobičajene 'fensi-šmensi' paradigme lokala koji eksploatira ime velikog pisca. Sjećate li se ekranizacije romana 'Starac i more', u kojem se sjedokosi Santiago, loveći udicom sabljarku veću od života, prisjeća herojstva iz mladosti, kada je u nekoj lučkoj krčmi Havane cijelu noć obarao ručerdu nepobjedivog Kubanca kojeg su njegovi sekundanti do jutra tankali rumom - ali to ga je samo ojačavalo?

Obaranje ruku (po engleski 'arm wrestling') drevna je metoda odmjeravanja snage i na ovim prostorima. Teško ćete naći muškarca koji se nije okušao, barem kao dječak na osnovnoškolskoj klupi. Djelovanjem satelita, interneta i ugostiteljskog biznisa stvorene su međunarodne natjecateljske organizacije, a stotine - možda i tisuće arm wrestlera danas pristupaju toj disciplini kao sportu. Standardiziraju se pravila, razvijaju tehnike treninga i taktičke varijante. No šira je javnost uvijek sklona prezreti obaranje ruke kao 'primitivnu birtijašku igru', a njihove turnire kao festivale steroida i drugih vidova dopinga.

U Hrvatskoj organizirano obaranje ruku tek postavlja temelje zahvaljujući nekolicini entuzijasta. Registrirano je manje od deset klubova - mahom iz sjeverozapadnih krajeva, ali uskoro će i jug Hrvatske dobiti svoje predstavnike. 'Najjaču tradiciju u regiji imaju Bugari, koji već 15-20 godina treniraju, a organizirali su i europska prvenstva. No oni su, nažalost, poznati i po radu sa steroidima', priča 31-godišnji natjecatelj Dragan Stojčevski iz Tetova, inače po zanimanju policijski inspektor za narkotike.


Antidopinška je kontrola skupa, pa se provodi samo na većim natjecanjima, i to svega na nekolicini odabranih. Naši sugovornici nisu mogli poreći da se nekim momcima u Hemingway baru oči vjerojatno ne cakle samo 'od izotopskih napitaka'. No isto tako ne može se poreći da je turnir postavljen izvorno sportski - bez novčanih nagrada, samo medalje!

Ovdje dolazimo do još jednog argumenta pogodnog za razgradnju predrasuda o obaranju ruke i sportskom duhu ovakvih priredbi. Naime, ako u jedan lokal natiskate 150-ak napaljenih, od brda odvaljenih mišićavaca (a među njima i potencijalne steroidaše), obarača ruku-amatera raznih provenijencija i provincija Hrvatske, Srbije, BiH, Makedonije, Bugarske, Slovenije i Mađarske, ne čini li vam se da je posrijedi - blago rečeno - 'skup visokog rizika'?

'I mi smo u početku strahovali, ali pokazalo se da momci uopće nemaju takvih namjera. Dapače, razvijaju kontakte, druže se... Ponekad čak odlaze jedni k drugima da zajedno treniraju', priča potpredsjednica hrvatskog saveza Jolanda Jurjević.

Turnir je bio otvorenog tipa: s ulice je mogao uletjeti bilo koji 'krkan' s pajdašima, prijaviti se i pretvoriti mjesto u kafanu iz Dragojevićevog filma 'Rane'. No uz nekoliko redara (koje nismo ni primijetili), čini se da atmosferu čuva jedan već dobro upoznati, multinacionalni krug sportski odgojenih natjecatelja, nerijetko zastrašujućih fizionomija. To valjda ograničava mogućnosti za eventualnog autsajdera koji bi imao hrabrosti praviti incidente.

Obarači ruke ljudi su različitih profila: nađe se tu elektrotehničara, DIF-ovaca, policajaca, konobara, pa čak i frizera. Vidi se da mnogi provode enormne količine vremena u teretani. Neki razvijaju vrlo studiozne programe treninga, proučavaju anatomiju, kinetiku, prehranu, tehničko-taktičke varijante... Prave znanost od cijele priče.


No ako ste zbog nekog razloga u svemu tome tražili Hemingwaya i starog Santiaga, s Tuškanca ste se zamalo vratili prazni. Zamalo, kažemo, jer jedan je šampion ipak pobjeđivao drukčije od drugih: Josip Beloš, najjača lijeva ruka do stotinu kilograma.

Iz vreve nabubrenih ćelavaca i nervoznih mladića koji pred stolom za obaranje sijevaju manijakalnim pogledima, kretnjama i reakcijama nalik na američke kečere, sa strane je stršao vitki dvometraš skromna pogleda i kretnji, ali dugih koščatih ručerdi i ogromnih, radničkih šaka. Odmah je bilo jasno da taj tip nije stvoren u teretani, nego je odvaljen od neke dinarske planine i isklesan u teškom radu. Nalakćen na šank, umjesto Red Bulla cuclao je malo pivce... Prema stolu se penjao skromno i bez glumatanja, a na njemu je, usprkos pretrpanom rasporedu, bacao sve redom, kao nekom višom silom, kao čovjek koji je negdje u sebi doista spreman na herojstvo.

'Šta je to za bauštelu', dobacio je netko u publici dok je Beloš rutinski složio gorostasa protiv kojeg se činilo da nema šanse. Od svih natjecatelja u Hemingway baru, ovo je bio lik s kojim biste otišli u onu lučku krčmu u Havani.

Divno je bilo saznati da je Beloš doista autentični dalmatinski talent: građevinac iz Trilja kod junačkog Sinja, tek je nedavno, sa 34 godine, počeo pohoditi turnire. Za obaranje ruke nije se zainteresirao gledajući Eurosport, nego, kako sam kaže, na seoskim dernecima. No za njega to valjda i nije sport, jer tvrdi da u životu nije trenirao 'ni minute'! Na turnire će ići dok mu se bude dalo - tu ga ionako ne privlači lova koje nema. 'U ovome je važna samo snaga', jednostavno će reći, premda nije jasno odakle je izvlači toliku da može nanizati poluprofesionalce.

Sport ili ne? Obarači ruku morat će na ovim prostorima još dugo odgovarati na to pitanje. Ali duh je zasad definitivno sportski (doping na stranu - ima ga, nažalost, i u priznatim sportovima). Stavite 150 nabrijanih tipova od Vardara do Triglava i šire u jednu omanju prostoriju, pa ih pustite da između sebe riješe tko je najjači. Pa ako prođe dan, da ne padne ni kap krvi - što je onda to?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi