VEĆ ZNA PROCEDURU

Kao beba '91. morao iz Vukovara; sad je pred njim nova velika bitka

  • Autor: Borut Šips
  • Zadnja izmjena 07.11.2016 10:05
  • Objavljeno 07.11.2016 u 10:05
Toni Brnas

Toni Brnas

Izvor: Cropix / Autor: Igor Soban / CROPIX

Uoči 25. obljetnice vukovarske kalvarije tportal.hr vam nudi feljton sa sportskim pričama iz obnovljenog grada koji sugerira to da na krajnjem istoku Hrvatske i dalje funkcionira rasadnik vrhunskih sportaša. Vukovar je tijekom ljeta 1991. klizio prema užasu rata, a upravo tada je na svijet došao danas 25-godišnji košarkaš Toni Brnas. Bivši omladinski reprezentativac, igrač čiji je rast prekinuo niz pehova i tema današnje epizode feljtona o vukovarskom sportu

SPORTSKI FELJTON

Uoči 25. obljetnice vukovarske kalvarije tportal.hr vam nudi feljton sa sportskim pričama iz obnovljenog grada koji sugerira to da na krajnjem istoku Hrvatske i dalje funkcionira rasadnik vrhunskih sportaša te klubova koji preživljavaju i čekaju bolje dane. Sve priče pročitajte OVDJE.

Ako ste rođeni 30. srpnja 1991. u Vukovaru, jasno je da je to velik peh. Tonija su deset dana nakon rođenja uspjeli osposobiti za put na Kvarner i izišao je u jednom od posljednjih autobusa koje su lokalni pobunjenici pustili van. Rat tom Vukovarcu nije dozvolio da odrasta u svome gradu, sudbina mu je namijenila putanju Crikvenica – Njemačka – Zagreb.

Košarkom se počeo baviti u Zrinjevcu početkom osnovne škole, a usmjerio ga je otac Damir, branitelj i logoraš koji je sinu ime dao po svom omiljenom košarkašu Toniju Kukoču. Mogao se zvati još samo Dino.

'Tata je obožavao košarku i splitske klubove. Kao mlađi ju je i sam igrao te me poslao na trening da probam. Tri godine u Zrinjevcu, pa pet u Kaptolu i Brođanin Dražen Orešković, koji danas radi u Khimikiju, me je pozvao u Cibonu. On i Danko Miholić zaslužni su za taj ključan korak u mojoj karijeri', priča Brnas za tportal.

'U Ciboni sam ostao pet godina i osvajao sam naslove prvaka u svim kategorijama. Nakon kadetskog i juniorskog trofeja došao sam u seniore pod trenerom Perasovićem koji me puno naučio, no konkurencija je bila strašna, a klub grcao u dugovima. Igrali smo ono ludo finale (Kecmanova trica odluke) lige ABA protiv Partizana i okrenuli Zadar u finalu prvenstva, ali nije bilo puno minuta za mene. Iduće godine kod Zdravka Radulovića zaigrao sam i u Euroligi, no odlučio sam da želim punu minutažu.'

Uslijedila je posudba u Zabok, pa turbulentna sezona u Zadru, epizode u Osijeku i Brodu; te dolazak u KK Zagreb gdje je potvrdio kvalitetu i izborio se za inozemni transfer. Nekada nije shvaćao poteze trenera koji su testirali njegovo strpljenje, no barem je bio zdrav.

'Jedina ozljeda do tog razdoblja je došla uoči EP-a U20 koje mi je trebalo biti treće omladinsko natjecanje za reprezentaciju. I onda sam nakon Trnskog otišao u Bugarsku, da vidim gdje mogu doogurati u međunarodnim okvirima.'

Za razliku od hrvatskih klubova u tri inozemne etape nije imao nikakvih financijskih problema. Svi su plaćali na vrijeme, ali došao je puno veći problem. Ozljede koje su mu obilježile posljednje godine života.

'U bugarskom Yambu sam zaigrao odlično, no morao sam na manji zahvat na desnom koljenu. Izdržao sam sezonu do kraja, počistio koljeno i odlučio se za odlazak u Lugano. Švicarska je donijela uvjete iz snova, ali na pripremnom ogledu s Cantuom raspalo mi se lijevo koljeno. Ni prekršaj, niti kontakt... Bio sam vrhunski spreman, ali sve se pokidalo unutra. Danas imam osjećaj da sam genetski slabije predodređen po tom pitanju. Operacija, štake, mirovanje... Sezona je propala. Klub se ponio gospodski, ali nisu željeli novi ugovor i odlučio sam se za Slovačku.'

Koljeno je sanirao i spremio se za novi uzlet u slovačkoj Prievidzi.

'Odlično je krenulo, koljeno je na početku slušalo, i onda u pripremnom dvoboju sa Splitom prije tri mjeseca opet isto. U bezazlenoj akciji opet koljeno, još gore nego prvi put. Cijeli život mi je prošao pred očima u toj sekundi. Znao sam što me čeka i već sam se pomirio sa sudbinom. Gotovo je. Ali onda sam nazvao tatu koji me umirio i vratio mi nadu. Sada sam izišao iz te apatije i spreman sam za novu operaciju i borbu. Znam proceduru: mjesec dana štaka, trčanje nakon tri mjeseca, lopta i namještanje ruke. Ako bude sve u redu, bit ću spreman za iduću sezonu. Želim u neki hrvatski klub pa da vidim gdje sam nakon ove dvije godine. Imam 25 godina, još mogu košarkaški rasti ako to dozvole ozljede.'

Kao najveću potporu ističe roditelje Damira i Almu te baku i djeda Ivana i Slavicu. Oni su se vratili u Borovo gdje Toni dolazi svakoga ljeta.

'Volim otići u rodni grad iako tamo slabo koga poznajem. Dođem nakon svake sezone na tjedan dana vidjeti obitelj i to je to', priča Vukovarac kojeg je sudbina učinila Zagrepčaninom. Žilav je poput rodnog mjesta i spreman za novu borbu. Najbolje godine na terenu tek su pred njim, optimizam ga ne napušta, samo da se koljeno stabilizira i pusti ga da opet počne marljivo puniti statističke kolone.

Svjetsko prvenstvo u Kataru

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!