Harry Kane u četvrtak bi na Wembleyju trebao ispisati povijest engleskog nogometa. Nastupi li protiv Hrvatske, kapetan Gordog Albiona postat će igrač s najviše nastupa u povijesti engleske muške reprezentacije. Velik trenutak za jednog od najboljih napadača svoje generacije, ali i povod za prilično neugodno pitanje koje je otvorio ugledni The Times. Kako je moguće da nogometna velesila poput Engleske nikada nije imala igrača s više od 125 reprezentativnih nastupa?
Odgovor postaje još zanimljiviji kada se pogled usmjeri prema suprotnoj strani Wembleyja. Ondje bi trebao biti Luka Modrić, 41-godišnji hrvatski kapetan koji je za reprezentaciju već odigrao nevjerojatnih 206 utakmica.
vezane vijesti
I upravo je Modrića The Times izdvojio kao jedan od primjera nogometaša čija dugovječnost otvara pitanje zašto su brojne engleske zvijezde tako rano završavale reprezentativne karijere.
Kane trenutačno ima 125 nastupa, jednako kao legendarni vratar Peter Shilton, čiji rekord stoji još od 1990. godine. Protiv Hrvatske mogao bi ga konačno srušiti i postati samostalni rekorder.
No ono što bi za Engleze trebalo biti razlog za veliko slavlje njihov kapetan promatra i iz nešto drukčije perspektive.
'Zašto naši velikani nisu stigli do 160, 170 ili 180 nastupa?'
Kane je još u rujnu, razgovarajući s engleskim novinarima, priznao da ga pomalo iznenađuje činjenica da je rekord njegove reprezentacije toliko nizak u usporedbi s drugim velikim nogometnim nacijama.
Zapitao se zašto Engleska, unatoč brojnim svjetskim zvijezdama koje je imala tijekom desetljeća, nije uspjela stvoriti reprezentativca sa 160, 170 ili 180 nastupa.
'Je li stvar u kulturi, mentalitetu ili možda pritisku izvana?', zapitao se Kane.
Upravo je to pitanje The Times uzeo kao polazište velike analize uoči utakmice s Hrvatskom.
Engleski list podsjeća da je Engleska svojedobno bila predvodnik kada je riječ o dugovječnosti reprezentativaca. Billy Wright bio je prvi nogometaš u povijesti koji je dosegnuo 100 nastupa za nacionalnu momčad, a velikani poput Bobbyja Charltona, Bobbyja Moorea i Petera Shiltona desetljećima su bili simboli reprezentativnog kontinuiteta.
No u modernom nogometu nešto se promijenilo.
The Times iznosi zanimljivu tezu prema kojoj je engleski nogomet tradicionalno previše vrednovao fizičke sposobnosti, a nedovoljno nogometnu inteligenciju i tehničku kvalitetu. Zbog toga su pojedini veliki igrači gubili mjesto u reprezentaciji čim bi njihove fizičke mogućnosti počele slabjeti, premda su iskustvom i razumijevanjem igre još uvijek mogli mnogo ponuditi.
Kao primjere navodi Waynea Rooneyja, koji je posljednju značajnu reprezentativnu utakmicu odigrao s 31 godinom, Stevena Gerrarda, čija je reprezentativna karijera završila s 34, te Rija Ferdinanda, koji se od Engleske oprostio s 32 godine.
Posebno je zanimljiv slučaj Paula Scholesa. Legendarni veznjak Manchester Uniteda povukao se iz reprezentacije već s 29 godina, iako je za klub nastavio igrati još gotovo desetljeće.
A onda su Englezi izdvojili Modrića
Upravo na tom mjestu The Times povlači usporedbu s nogometašima koji su pokazali da godine ne moraju nužno značiti i kraj vrhunskog nogometa.
Među njima posebno izdvaja Luku Modrića.
Hrvatski kapetan s 41 godinom i dalje igra na najvišoj razini, nastupa za Milan i ostaje važan dio hrvatske reprezentacije. Iako više nema fizičke mogućnosti kakve je imao prije desetak godina, njegov osjećaj za prostor, ritam utakmice i donošenje odluka omogućuju mu da i dalje bude iznimno važan igrač.
Modrić je za Hrvatsku dosad upisao 206 nastupa. U četvrtak protiv Engleske mogao bi doći do 207., a nastupi li potom i protiv Češke u Osijeku, izjednačio bi se s Lionelom Messijem s 208 utakmica.
Ispred njih ostao bi samo Cristiano Ronaldo s 234 reprezentativna nastupa.
The Times uz Modrića navodi i Sergija Ramosa, Roberta Lewandowskog, Lothara Matthäusa i druge velikane koji su dokazali da se vrhunska reprezentativna karijera može protegnuti duboko u tridesete godine.
Engleski list pritom otvara još jedno pitanje - jesu li pritisak javnosti, stalne kritike i narušeni odnosi unutar reprezentacije također pridonijeli tome da su engleski nogometaši prerano odustajali od nacionalnog dresa?
Posebno se osvrće na takozvanu zlatnu generaciju engleskog nogometa, u kojoj su igrali Gerrard, Lampard, Beckham, Rooney i Ferdinand. Premda su pojedinačno bili među najboljim igračima svijeta, kao reprezentacija nisu ostvarili uspjehe koji su se od njih očekivali.
The Times smatra da su klupske podjele, veliki pritisak i razočaranja na velikim natjecanjima mogli utjecati i na duljinu njihovih reprezentativnih karijera.
Kane želi puno više od 126 nastupa
Engleski kapetan, međutim, ne namjerava stati na rekordu koji bi mogao postaviti protiv Hrvatske.
Kane ima 33 godine, igra u izvrsnoj formi i vjeruje da pred njim ima još nekoliko sezona na najvišoj razini. Njegova je ambicija podignuti engleski rekord na brojke kakve su godinama ostvarivali velikani drugih reprezentacija.
A mogao bi dobiti i nasljednike.
The Times posebno izdvaja Declana Ricea i Judea Bellinghama. Rice s 27 godina već ima 80 reprezentativnih nastupa, dok je 23-godišnji Bellingham stigao do 60. Engleski list čak otvara mogućnost da upravo Bellingham jednog dana postane prvi engleski reprezentativac s 200 nastupa.
No do tada će proći još mnogo godina.
Za Kanea bi utakmica protiv Hrvatske mogla označiti početak novog poglavlja engleske nogometne povijesti. Za Modrića će to biti još jedna utakmica u reprezentativnoj karijeri koja traje više od dva desetljeća.
A usporedba koju je otvorio The Times pokazuje koliko su njihovi putovi različiti. Kane će tek sada postati engleski rekorder, dok Modrić već godinama pomiče granice koje su za mnoge nogometne velikane ostale nedostižne.
