Isle of Man TT je, kaže ovaj dečko iz Dubrave, vrhunac auto-moto sporta. Ništa veće, opasnije i izazovnije ne postoji na dva ili četiri kotača od ove 60.7 kilometara duge staze na otočiću između Irske i Velike Britanije. Majcan stazu zna napamet, svaki detalj i svih 248 zavoja.

Na TT ne može doći bilo tko niti se može prijaviti bilo tko. Mogu doći samo odabrani, za koje organizacijski odbor procijeni da imaju dovoljno dobre rezultate u cestovnom utrkivanju da bi se mogli okušati na Isle of Manu.

Za mnoge je to ples sa smrću ili izazivanje vraga. Nije to toliko ni čudno budući da je u 118 godina na TT-u poginulo 270 vozača. Tri ili četiri kruga (ovisno o klasi) vozi se po cesticama kroz lokalne gradiće i sela, bez ikakvih zaštitnih ograda. Vozači često pri brzinama preko 250 kilometara na sat prolaze par centimetara od zidova i jedan krivi korak može biti i posljednji.

Loris Majcan tek je drugi Hrvat u povijesti koji se okušao na TT-u. Prije njega je jedini na Manu bio Emil Mokrovčak i to već davne 1997. godine. U očima običnih promatrača obojici je najveći uspjeh što su i dalje živi, ali za Majcana je TT ispit svega onoga u što vjeruje i nešto što ga tjera da svake godine bude još bolji. U svemu što radi.

Zagrepčanin je ove godine sudjelovao u klasama Supersport (600) i Superstock (1000) i, s obzirom na uvjete i financije, ostvario jako dobar rezultat. U Supersportu je na Yamahi R6 osvojio 29., a u Superstock na Yamahi R1 37. mjesto. No, dobio je nagradu People's Challenger, odnosno proglašen je najzanimljivijim vozačem po izboru publike.

Prošle godine bio je proglašen najboljim debitantom, a dobio je i nagradu Star Of Tomorrow, koju bivši vozači na TT-u dodjeljuju onome kojeg smatraju najperspektivnijim.

Majcan o utrkivanju na najopasnijoj stazi na svijetu govori s nevjerojatnom mirnoćom. Izrazito je samouvjeren, ali ni to nije dovoljno njegovoj majci koja, kaže, teško proživljava njegove utrke. No, iako je na motoru jedan od najbržih ljudi na svijetu, nikad ga nećete vidjeti na gradskim ulicama.

Zašto? Loris ima jako dobre razloge. O njima i o iskustvu na TT-u te svemu onome što on nosi govorio je u velikom intervjuu za tportal nakon što se vratio s Isle Of Mana.

Jesu li se slegli dojmovi, kako je bilo ove godine na TT-u?

Dojmovi su podijeljeni. Za razliku od prošle godine, ove godine sam se natjecao u dvije klase s dva različita motora. U klasi 600 sam vozio Yamahu R6 koju jako dobro poznajem i s kojom sam jako zadovoljan. U prvoj utrci sam morao odustati jer su moji mehaničari malo zeznuli stvar.

Naime, jedan vijak nije bio dobro zategnut i ispao mi je mjenjač na pola staze u prvom krugu. No, u drugoj utrci je sve bilo super i na kraju sam bio 29. od 47, što je jako dobar rezultat. Ja sam na motoru imao standardnu, ‘stock’, mašinu, kakvu ima svatko tko kupi taj motor u dućanu. Jedina preinaka je bila na auspuhu, sve ostalo je bilo serijski tako da, kad to uzmete u obzir, rezultat je odličan.

U klasi 1000 s Yamahom R1 nisam bio zadovoljan. Jednostavno, taj motor je sjajan za normalne staze, ali za cestovno utrkivanje, a osobito za TT jednostavno nije dobar. TT je, ja kažem, neka druga životinja. To je obična cesta kroz sela, s grabama, uzbrdicama i nizbrdicama po kojima ideš 250-300 na sat. Strašno sam se borio s motorom konstantno, nisam mogao davati gas koliko sam htio i nisam mogao iskoristiti svoj potencijal.

Žao mi je to jako, ali sve ovo je jedna škola. Da bih bio konkurentan u vrhu, a znam da sam sposoban za to, jednostavno moraš imati veći budžet. Prvih 15 ili 20 ekipa su svjetski nivo, a mi dođemo kao padobranci. Kod nas je to i dalje kao neki obiteljski biznis, što mi je jako drago jer smo oduvijek zajedno, ali jako smo ograničeni u odnosu na konkurenciju. Vrijeme je bilo jako loše pa je i to malo pokvarilo dojam jer su se utrke odgađale i otkazivale, ali tamo je to tako. Uglavnom, ove godine smo puno naučili u odnosu na prošlu godinu i sljedeće godine ćemo biti još bolji.

Kakvi su planovi za budućnost?

Sljedeće godine ću također voziti u dvije klase s time da ću promijeniti motor u klasi 1000. Bit će to Honda ili BMW, još ne znam, a postoji opcija da u toj klasi platim mjesto u nekoj drugoj, ozbiljnoj momčadi. Imam već neke kontakte sa stranim momčadima, ali to je tek u povojima, vidjet ćemo. U tom slučaj bih slabiju klasu vozio samostalno, a klasu 1000 za nekog drugog, ali to je onda bolji motor, bolji stručnjaci, gume, sve.

Financije su, jasno, uvijek problem. Da bih imao realnu šansu boriti se za vrh treba nam oko 200.000 eura budžeta za tu utrku. Sad smo na 85.000, za što se zahvaljujem svim sponzorima i ovim putem, ali jednostavno nije dovoljno za borbu s najjačima.

Jeste li 'pametniji' u odnosu na prošlu godinu?

Najbolje je bilo što uopće više nisam morao učiti stazu jer je znam napamet do detalja. Nisam se sekirao oko toga, samo sam razmišljao o tome kako da budem što brži. Samo sam jednom, kad smo došli, napravio krug po stazi s kombijem i to je to. Imam i to iskustvo iz klase 1000, iako stvarno u tome nisam uživao. Kao što sam rekao, bilo je situacija gdje sam se za život borio s tim motorom. To me fizički i psihički užasno trošilo i nisam uživao. No, iskustvo je neprocjenjivo.

Dobili ste čak tri nagrade u dvije godine...

Ne bih htio zvučati kao da hvalim sam sebe, ali te nagrade ipak nešto govore. Možda nisam imao neke bajne rezultate, no tamo svi znaju za mene. Znaju da vozim serijski motor, da smo mi jedan od rijetkih privatnih timova i da je to što radimo jedno malo čudo.

Tako da sam postao i marketinški zanimljiv i već malo interesantan nekim drugim momčadima. Drago mi je to jer znači da nešto dobro radim. Ljudi su mi prilazili, željeli su se fotografirati i tražili su autograme. Jedna gospođa mi je uvalila svojeg psa i zamolila me da se s njim slikam. Svašta sam u karijeri doživio, ali da se moram slikati s nečijim psom, to nisam, ha, ha.

Na Isle of Manu već imate reputaciju i znaju vas, osjećate li da vas se i u Hrvatskoj sve više prati?

Prošle godine možda manje, ali ove godine se nekako baš pročulo za mene i puno je veći interes. Bio sam nedavno na utrci u Križevcima i ponio sam iz zezancije 120 majica i sve sam ih prodao. Ljudi su stajali u redu da kupe moju majicu. Ljudi ti pruže ruku, čestitaju i znaš da si na nekom dobrom putu i da će biti još bolje. Ma, ja sam valjda neki simpatičan i normalan lik, mogu sa svima popričati i ljudi cijene kad si takav.

Ja radim ono što volim i ostvarujem svoje snove. Najveća sreća u životu mi je što znam da sam na pravom putu i da nisam negdje zalutao, a vjerujte mi da na Isle Of Man ne možete zalutati. To je mjesto samo za najbolje. Teškom mukom sam došao do svjetske razine i na meni je sad da napredujem.

Volio bih da ne budem jedini iz Hrvatske u ovom stoljeću i tek drugi u povijesti koji je otišao gore. Volio bih da budem neki putokaz drugim vozačima jer u Hrvatskoj stvarno ima jako dobrih vozača. Evo, recimo, Luka Nero, dečko iz Križevaca. Rekao sam mu da dođe u moju momčad, da vozimo skupa jer ima potencijal i bilo bi mi drago da ja nisam jedini.

Ovo vam je druga godina na TT-u. Kako se nosite s time da je riječ o toliko opasnom sportu?

Puno više nego prošle godine sam u miru sa sobom da postoji šansa da sam, kad krenem na tu stazu, možda zadnji put u životu na motoru. Svjestan sam da se tamo ni najmanja greška ne oprašta, da ti svaka može biti zadnja. Svi vozači koji voze TT su toga itekako svjesni. Ja znam da nekome ja zvučim kao luđak što to radim.

No, ja se za tu utrku pripremam čitavu godinu, vjerujem u svoju pripremu i jednostavno obožavam to utrkivanje. Prve godine je ipak dosta toga bilo nepoznanica. Stazu sam znao napamet, ali dok je ne vidiš uživo ipak ne znaš što te čeka, a sad sve znam. Nisam imao praktički nikakvih pogrešaka, ali i dalje ima puno faktora na koje ne možeš utjecati.

Na primjer, ja sam ove godine ubio tri životinje; jedna je bila ptica, druga neka koju uopće nisam ni vidio, a treća je bio fazan. Ptica mi se doslovno razletjela o prsa pri 150 na sat. Ta druga životinja mi je razbila donji dio oklopa i morao sam odustati u prvoj utrci, a fazan je bio, da se našalim, baš glup!

Dolazio sam iz zavoja s 250 na sat, a on hoda po cesti, stane na isprekidanu liniju i okrene se prema meni i gleda me. Nažalost, samo sam prošao kroz njega. Tog fazana je bilo po vilici, diskovima, kombinezonu, perje posvuda. Pukao mi je čak i karbonski blatobran od tog udarca. U sva tri slučaja sam imao sreće i svjestan sam da je moglo drukčije završiti.

Svi smo mi svjesni rizika da ne bi bilo da smo neke budale. Svjestan si, ali ne razmišljaš samo o tome koliko je opasno nego kako da budeš što brži. A ja sam morao razmišljati i o tome kako da smirim taj R1 jer me ubijao. Nisam imao nijedan trenutak na stazi gdje sam se mogao malo odmoriti na nekoj ravnici jer je motor stalno poskakivao. Ruke su mi otpale. Došao sam nakon dva kruga u boks i zamolio mamu da mi skine rukavice jer ja nisam mogao. Skinuli su mi ih, izmasirali ruke 30 sekundi, sjedaj na R6 i vozi dalje.

Kako majka podnosi vaše utrke?

Užasno. Ona to meni ne pokazuje jer me ne želi uznemiravati, ali poslije kaže da joj nema ničega goreg u životu od toga. Bila je i sad u Križevcima na utrci i bila je mama od jednog drugog vozača. I žena isto sva u strahu, a moja mama kaže ‘Samo molite boga da vam dijete nikad ne kaže da ide na TT. Ovo je sve u uredu’. Svima u obitelji je teško, ali oni znaju koliko sam ja tome posvećen i koliko se studiozno pripremam tako da smo već uhodani.

Je li bilo kritičnih trenutaka na TT-u?

Prošle godine dva, a ove godine tri, četiri, ali samo na R1. Stresao me motor par puta, bilo je zeznuto, ali sam se izvukao. Iskreno, nisam se toga uopće ni sjetio dok mi netko nije pokazao video. Jednostavno se ne stigneš sekirati oko toga, a ako te to muči onda ti nije mjesto na TT-u.

Ne možeš se utrkivati u strahu. Na utrci u Križevcima sam isto mogao ozbiljno nastradati. Iz čistog mira, na ravnici mi je zablokirao kotač i skoro sam se ubio. Jedva sam se izvukao, tko zna što bi bilo. Prošao sam kraj stupa, semafora… Vratio sam se na stazu, svi su me prestigli, ali sam uspio doći do drugog mjesta. Nisam uspio proći pobjednika, nevjerojatno, nikad nisam pobijedio u tim Križevcima, kao da je ukleto. Nakon te zadnje utrke tamo sam čuo da nemam hrabrosti i slične priče, ali sam se na to samo nasmijao. Ljudi, probajte TT…

Kad kreću pripreme za novu sezonu?

Počele su prije tjedan dana, čim je završila ovogodišnja utrka. Izgubio sam četiri i pol kile od stresa i napora tako da sam sad u fazi vraćanja tih kilograma, a i za sljedeću godinu ću morati malo nabiti kilažu jer sam malo prelagan za klasu 1000. Za utrkivanje po stazama moraš biti što lakši, a za ove cestovne utrke moraš biti što jači. Sad malo na more, kratak odmor i onda pripreme za sljedeću godinu.

Još niste položili vozački ispit za motocikl?

Nisam. Evo sad me cura nagovara da zajedno idemo polagati jer ona želi polagati za motor. Pristao sam, ali je onda moja mama poludjela i rekla ‘Nema šanse’. Naime, imamo dogovor da nikad neću voziti motor po gradu nego samo utrke, to je bio jedini uvjet da me pusti da se time bavim. Odmah je nastala svađa tako da bojim se da će cura morati sama ići u autoškolu.

Iskreno, uopće me ne privlači. Više me strah vožnje motora po gradu nego TT-a, to vam najiskrenije kažem. Na TT-u kontroliram sve ili barem skoro sve. Staza je opasna, ali se osjećaš da si u kontroli. Može ti naletjeti životinja, možeš imati kvar, možeš pogriješiti, ali većinu toga kontroliraš. Na cesti? Netko ide u rikverc, netko pijan izađe iz birtije u dva popodne, biciklisti, dostavljači, nagla prestrojavanja. U tim situacijama si mrtav da se sudariš s 50 na sat.

Ja priznajem da se na motoru ne bih mogao ‘normalno’ voziti po gradu. Prva, druga, ti si na 200 na sat za pet sekundi? I što onda? Ubiješ sebe ili, još gore, nekog drugog. Čemu? Motori i jurnjava su za staze, nikad za grad. Možeš ti sto puta biti Valentino Rossi, ništa te u gradu neće spasiti. Uopće se ne želim dovoditi u tu situaciju. Oni, ‘ajmo reći, sporiji motori me ne zanimaju. Zanimaju me samo jurilice, a njima i meni je mjesto na stazi.

Imate školu sigurne vožnje motocikla, kako ide?

U tome uživam. Puno je veći odaziv nakon što sam dvaput bio na TT-u i to mi je jako drago. Školu sigurne vožnje držim jedno šest, sedam godina i mislim da je kroz nju prošlo više od tisuću ljudi. Učim ih kako reagirati na motoru u kritičnim situacijama, kako se spasiti i mislim da bi takvo nešto svaki motociklist morao proći. Ljudi su zadovoljni, a najsretniji sam kad mi kažu da im je nešto što sam ih naučio spasilo život na cesti.

To mi je glavni izvor prihoda, a ideja je da imamo mobilnu školu vožnje po europskim stazama. Zakupimo staze, ukrcamo motore u kombije i putujemo. No, za to treba puno novca, koji trenutačno nemam jer sve ulažem u utrkivanje. Ideja je da kroz par godina budem dio nekog tima i utrkujem se financijski neovisno, a da novac od sponzora usmjerim u svoj biznis. O tome ćemo nakon karijere…

Do kad ćete se utrkivati?

Ove godine ću napuniti 30 godina. John McGinnis ima 52 godine, stalno je u top 10 na TT-u i ima 23 pobjede. Čovjek ima 89 tisuća kilometara utrkivanja na stazi na Isle of Manu. U prijevodu napravio je dva kruga oko svijeta samo na toj stazi. Ja imam 1500 kilometara i tamo se natječem s najboljim ljudima u povijesti tog sporta. Tu su još Hickman, Dunlop… Ako ikad pobijedim u nekoj TT utrci, u tom trenutku staje moja karijera. To sam svima obećao. Nadam se da neću još pobijediti jer se obožavam tamo utrkivati.

Koliko ste blizu najvećih i najbržih?

Već sam rekao da će trebati dosta vremena i novaca, ali potencijal imam. Zašto u to vjerujem? Postoji jedan sektor staze, zove se The Mountain, gdje je sve ravno i otvoreno, obožavam ga. Na tom sektoru sam ja sa serijskim motorom samo sedam sekundi sporiji od njih. Ako znamo da je krug oko 18 minuta, to je jako malo i dostižno je.

Na ostalim sektorima, gdje do izražaja dolaze postavke motocikla i sve ono što ja nemam, zaostajem oko 30 sekundi. Siguran sam da imam potencijala da dođem u top 10 i to je moj cilj. Sretan sam jer sam napredovao. Na Yamahi R6 sam bio brži 30 sekundi po krugu nego prošle godine, a to je jako puno. Zadnji krug na zadnjoj utrci i ove i prošle godine mi je bio najbrži te godine. To je znak da dobro radim.

Otkud vam toliko samopouzdanja?

Znam koliko vrijedim, znam koliko se dajem u to i znam što sam sve žrtvovao. Zaista mislim da vrijedim. U dvije godine na TT-u sam dobio tri nagrade. One se ne dodjeljuju bezveze nego su u žiriju bivši trkači i ljudi iz organizacije. Oni su procijenili da ja zaslužujem nagradu Star Of Tomorrow, a to valjda ipak nešto znači. Oduvijek imam samopouzdanja, a malo sam genetski lud i hrabar na svojeg oca. Ja to ne smatram ludim i strašnim koliko god drugi ljudi mislili da sam ja potpuni luđak koji se igra sa smrću.

Ja to ne vidim tako, mene toga nije strah iako i meni prođe kroz glavu da je to možda kraj, zadnja utrka. Moraš razmišljati o tome, moraš s bliskim ljudima o tome razgovarati i biti svjestan svega. Na kraju krajeva, na ulaznici na TT piše ‘Motorsport can be dangerous’. Evo, zadnje dvije godine se prvi put u 118-godišnjoj povijesti utrke dogodilo da dvije godine zaredom nitko nije poginuo, baš kad sam ja krenuo. Neka tako i ostane.

Koliko se plaća kotizacija na TT-u?

Nula eura. To je valjda jedina utrka na svijetu na kojoj se ne plaća kotizacija nego tebi plaćaju da voziš. Ove godine sam vozio ukupno tri klase s dva motora i dobio sam 1200 funti i još 750 funti od fondacije Mike Halewood. Oni svake godine biraju najtalentiranije vozače na TT-u i ja sam ove godine bio jedan od sedam odabranih. I to je još jedna potvrda da nešto dobro radim, a za taj novac smo napravili jedan dobar roštilj i počastili se.

Kako to da nikad niste ni pokušali krenuti prema MotoGP-ju?

Naravno da je to od malih nogu bio san, da budem europski ili svjetski prvak. No, nikad nismo imali novaca za to. Nismo ga imali ni u hrvatskom prvenstvu. Prvih pet godina ja sam vozio stare gume i zbog toga sam stalno padao. Stalno sam se lomio, non stop sam bio u bolnici i propustio sam najbolje godine za trkača; od 20. do 25. godine. U tim godinama se probijaš i radiš nešto veliko, ali čak i da sam bio zdrav, jednostavno nismo to mogli financirati. Sezona svjetskog prvenstva u klasi Supersport 600 je oko pola milijuna eura. Odakle mi to? Kako ću to zaraditi? Tko će mi donirati?

Odavno sam se pomirio da od toga neće biti ništa, ali sam želio bilo kako doći na svjetsku scenu. Saznao sam za TT, počeo sam se interesirati i shvatio sam da je to ono što želim. To je svjetska razina od koje nema ništa jače. U svijetu auto-moto sporta ne postoji ekstremnija stvar, to je vrh piramide. Nikakva Formula 1, MotoGP, Dakar, WRC… Mi smo moderni gladijatori. Ti moraš biti u 50 najvećih frajera na svijetu. To je činjenica, sviđala se nekome ili ne.

Ima jedna stvar koja mi je posebno draga. Nisam tip koji se hvali okolo i priča bajke, ali do kraja života kad uđem u neku birtiju i krene rasprava o motorima, ja ću imati uvijek najjaču kartu. To me jako veseli, ha, ha. Iskreno, jako mi je to zabavno.

Zna se da na motoru i na kacigi imate Dinamov grb. Što ako vam neka strana momčad to ne dozvoli u budućnosti?

Dat će, bilo da je na motoru ili na kacigi. Dinamo uvijek ide sa mnom. Ove godine sam predstavljao svoju momčad za TT i došao je Dinamov izaslanik i poklonio mi dres s mojim imenom i brojem te potpisima svih igrača. To mi je strašno drago bilo, stavio sam ga na zid kod kuće. Slikali su me i za Dinamovu reviju tako da sam i s motorom bio na stadionu, bio je to prvi trkaći motor na Maksimiru. Nadam se i zadnji jer će se stadion srušiti.