Vjerojatno je postojao i neki normalniji način da se uguram na Wembley. Zahtjev za akreditaciju je možda mogao upaliti, iako iz novinarskih krugova čujem da je UEFA podijelila više od 1.000 odbijenica. Možda sam se mogao pozvati i na vezu i ishoditi ulaznicu, ali s vezama je stvar takva da usluga veže protuuslugu, a ova druga za novinara može biti znatno skuplja, iako ne nužno mjerena u novcima. Bilo kako bilo, isprva nisam planirao na finale Lige prvaka, niti uopće u London ovaj vikend, kad se ispostavilo da trebam doći zbog važnog poslovnog sastanka dan ranije, bilo je već prekasno za ijednu opciju.

Kad sam u četvrtak stigao, atmosfera u gradu bila je prilično napeta, a policije neuobičajeno puno na ulicama. Ne zbog utakmice: dan ranije u Woolwichu je brutalno mačetom ubijen britanski vojnik. Svi mediji brujali su o tome, a kako se pojavila informacija koja za ubojstvo okrivljuje dvojicu islamskih ekstremista, počela su okupljanja ultradesničara i pokušaji napada na džamije. Sjedeći na kavi i listajući novine, još sav ukočen od neudobnog leta avionom niskotarifne kompanije, pogledao sam kroz prozor kafića u Hammersmithu i na ulici ugledao pet djevojčica u školskim uniformama: svaka druge nijanse kože, kao da su okupljene na casting za Benettonovu reklamu, držale su se za ruke i smijale... To je London koji poznajem i volim.

Ljudi u Bayernovim i Borussijinim dresovima bili su posvuda po gradu. Viđao sam ih po pubovima, knjižarama, samoposluživanjima... Mahom su se držali podalje jedni od drugih, ali nikakvih vidljivih znakova animoziteta, niti pokazatelja mogućih problema nije bilo - izuzevši prezrive poglede jedne grupe žuto-crnih prema nekolicini crvenih koji su međusobno pričali na engleskom i pozirali za zajedničke fotografije. Jedan od prvih bez riječi je prema bayernovcima dizao šal s natpisom 'Echte Liebe', vjerojatno misleći da ovi 'pozeri' sigurno ni ne znaju što to znači.

Izbjegavao sam presice, UEFA-in kongres i tzv. Champions League Festival na kojem se moglo sresti neke slavne bivše nogometaše. Umjesto toga, u petak sam svratio na događaj u organizaciji Borussijinih navijača: uz punk rock, pivo i govore fanzinasa koje ujedinjuje stav 'protiv modernog nogometa', hardcore pristaše kluba okupirali su podrum puba The Albany u Great Portland Streetu i ondje navijali kao da su već na tribini.

Kasnije tog dana, na zajedničkoj večeri i druženju s novinarima, kolumnistima i blogerima koje je organizirao kultni nogometni magazin The Blizzard, shvatio sam da je i dobar dio tih uzvanika bez akreditacije ili karte. Nekima to nije ni smetalo, jer nisu zbog toga ni došli: zanimljivo, za istim stolom u Le Cafe Anglais našao se i glasoviti bosansko-američki književnik Aleksandar Hemon, koji se priprema okušati u pisanju o nogometu... Izašavši na cigaretu ispred restorana, našao sam se u srdačnom razgovoru sa šeficom komunikacija u Bundesligi, Susanne Jahrreiss.

'Samo ne pitaj za ulaznice', rekla je. 'Imam šalove, naljepnice i kojekakve korporativne gluposti, ali ulaznice više ne daju...'

No dobro, ionako sam se već unaprijed bio pripremio na to da do Wembleyja neću stići i aktivno tražio alternative. Najprivlačnija od njih bila je gledanje finala u Bavarian Beerhouseu, autentičnoj bavarskoj pivnici s puno mjesta i velikim izborom piva (njemačkog, naravno). Postoje dva takva mjesta u Londonu i oba su toliko popularna da je za večer finala trebalo rezervirati stol najmanje mjesec dana unaprijed... Srećom, jedan od urednika magazina FourFourTwo javio mi je da je netko od njihove ekipe otkazao i da se otvorilo jedno mjesto za mene: prošli sam put tako upao na nogometni pub kviz i pobijedio s njima (ponosno donijevši možda presudni bod odgovorom na pitanje o Prosinečkome!), pa se zatim slikao s legendarnim Mattom Le Tissierom i peharom FA cupa.

I kad sam već, isto kao i mnoštvo navijača i neutralaca, stigao u tu pivnicu, stigao je SMS. 'I have an extra ticket. Fancy it?' Kako, molim?

Čovjeka koji mi je poslao poruku prvi put sam vidio tog dana u Camden Townu, kad smo se kroz rijeku ljudi (mahom alternativci pomiješani s navijačima) probijali do nekog mirnijeg mjesta za popiti kavu. Ranije smo nekoliko puta surađivali i znao sam da povremeno radi za UEFA-u na nekim projektima, ali ništa nije spominjao kad smo se našli. Ulaznice je bilo već gotovo nemoguće pronaći; novine su tog dana objavile priču da je neki tip na crnom tržištu platio 14.000 funti za dvije karte!

Ispostavilo se da je moj kontakt imao dvije ulaznice, koje je dobio kao bonus za dobro obavljen posao s UEFA-om. Njegov prijatelj morao je u zadnji tren odustati i pozvao je mene - od svih ljudi. Besplatno.

'Bilo mi je žao da nogometni novinar iz Zagreba dođe u London i onda ne može na utakmicu', rekao mi je nakon što sam mu se jedno desetak puta zahvalio, platio večeru, pivo...

Eto vidite - u ultrakomercijaliziranom svijetu elitnog nogometa ipak još postoje idealisti i čista ljudska dobrota. Ostao sam potpuno zatečen. Gledali smo utakmicu zajedno s najskupljih mjesta na zapadnoj tribini Wembleyja - ulaznica za njih stajala je 330 funti, odnosno 3.000 kuna. Taj je sektor stadiona toliko fancy da nas nitko nije ni zaustavio ni pretražio na ulazu. Sjedim, gledam i ne vjerujem - još uvijek mi se čini kao da je sve bilo samo san.