Suparnici u ovim pripremama teško mogu biti bolji. Brazil tek predstoji, a Kolumbija je maksimalno ozbiljna reprezentacija. Radi se o finalistu Copa Americe, momčadi koja devet uzastopnih utakmica nije znala za poraz i koja je puna individualne kvalitete.

Ne samo da je kvalitetna, već Kolumbija ima ono što Hrvatska nema: brzinu, okomitost i volumen driblinga. Protiv takvih je igrača iznimno teško braniti dubinu, pogotovo u floridskim uvjetima na koje su oni prirodno naviknutiji. Upravo je zato prilagodba bila jedan od ključnih izazova za Vatrene.

Hrvatska, generalno govoreći, ima tehnički fenomenalne igrače kojima je prednost kombinatorika, igra na sitnom prostoru, kreacija i slično. U kadru, primjerice, ne postoji nitko približno sličan Luisu Díazu. Kada se uzme u obzir da su hrvatski igrači u prosjeku znatno sporiji, postaje jasno koliko je važno nadomjestiti sve te faktore taktičkim pristupom. Igra s trojicom u zadnjoj liniji bila je jako važna iz tog razloga, ali i zbog činjenice da Vatrenima profilno takva postavka najviše odgovara.

Hrvatska se branila s petoricom u zadnjoj liniji

Jednostavno rečeno, to je sustav koji najveći broj reprezentativaca dovodi u njima omiljene uloge. Toga je itekako svjestan i izbornik koji je to naglasio na konferenciji za medije: 'Definitivno ćemo krenuti s trojicom u zadnjoj liniji. Imamo profil igrača za takav sustav i želimo vidjeti što možemo unaprijediti protiv Kolumbije. Želimo biti i malo drugačiji, isprobati neke nove stvari i dati priliku igračima da dobiju minutažu na ovom, možemo reći, malom turniru uoči Svjetskog prvenstva'.

Stoperima to savršeno odgovara. Luka Vušković briljira u takvoj strukturi i statistički je najbolji stoper u zračnim duelima u ligama Petice; s njim kao središnjim braničem, Hrvatska ima ogromnu sigurnost. Martin Erlić i Marin Pongračić mogu odraditi posao kao bočni stoperi u oba smjera, a spuštanje bekova u zadnju liniju dopušta branjenje s petoricom u niskom bloku koje može biti itekako korisno protiv kolumbijskih ofenzivaca. Uz to vrijedi napomenuti da bi takva struktura izgledala kudikamo ozbiljnije na papiru s Josipom Stanišićem i Joškom Gvardiolom u ulozi bočnih stopera.

Hrvatska se s petoricom mogla lakše braniti u niskom bloku, a po potrebi je jedan igrač uvijek mogao iskakati iz linije i izlaziti na suparnike koji primaju loptu leđima okrenuti od gola. S druge strane, takav pristup znači i prihvaćanje podređene i pomalo pasivne uloge u obrambenoj fazi. Jedan igrač više u zadnjoj liniji znači da naprijed fali jedna figura koja bi mogla pomoći u pritisku i kvalitetno izaći na Kolumbijce. Suparnici su mogli relativno mirno graditi napad, a Vatreni bi se 'aktivirali' u srednjem i niskom bloku. Neki problemi nastajali su zbog prevelike distance od suparnika i nešto slabije koordinacije između linija, no to je apsolutno normalno za period uigravanja.

Izgradnja igre u nekim je trenucima obećavala

Upravo su te kolumbijske sekvence posjeda 'ubijale' ritam Vatrenih koji onda često po osvojenoj lopti u svojoj trećini ne bi imali dovoljno igrača za tranziciju. S druge strane, teško je vidjeti da bi Hrvatska u postavci s četvoricom dopustila manje prilika od ovoga; Kolumbija je jednostavno kvalitetna momčad koja će prije ili poslije stvoriti svoje šanse, a najbolje što se može napraviti je prevenirati ih od dolazaka u opasne situacije.

Što se tiče napada, Hrvatska je otvarala igru s trojicom stopera i nerijetko u prvu fazu uključivala golmana Dominika Livakovića. Bočni igrači stajali su široko uz aut-liniju, a na duplom pivotu operirali su Nikola Moro i Petar Sučić, igrači koji itekako znaju igrati u ovakvoj strukturi i koji su otporni na pritisak. To je bitno jer je Kolumbija brojčano izjednačila Hrvatsku u svom pritisku. Trojica ofenzivaca stajala su iznad obrambene linije, a dvojica veznjaka pritiskala su Moru i Sučića. Rotacije i kretnje su zato bile jako važne, kao i pozicija bekova koji su konstantno nudili široku opciju.

Dalićevi izabranici složili su nekoliko obećavajućih izlazaka u takvom build-upu, a posebno bi bilo opasno kada bi dvije desetke (Nikola Vlašić i Mario Pašalić) primile loptu na brisanom prostoru. Zbog svog profila koristan je bio i Igor Matanović koji svojim ubacivanjima iza zadnje linije remeti suparničku strukturu i otvara opcije.

Pašalić kao taktički kuriozitet

Iz taktičke perspektive, najzanimljivije je bilo rješenje s Marcom Pašalićem na desnoj wingback poziciji. Ljevaku kojem je najveći forte ulazak u sredinu i udarac nije prirodno držati širinu na desnoj strani tako da se tom problemu doskočilo rotacijama. Pašalić je učestalo ulazio u sredinu, a onda bi njegovo mjesto na desnom krilu zauzimao prezimenjak Mario ili Luka Sučić.

Time bi Pašalić dobio toliko mu omiljeni 'međuprostor' iz kojeg je mogao izravno prijetiti ili kreirati. Upravo nakon takve situacije nastala je opasna prilika kada je nakon Pašalićeva ubačaja Petar Musa zatresao vratnicu. S druge strane, takva je odluka donosila mnoštvo problema u obrambenom dijelu. Bivši Rijekin as jednostavno se nije mogao nositi s Díazom i družinom kao bočni igrač u zadnjoj liniji i takva postavka s njim i Martinom Erlićem ne ulijeva pouzdanje za one najjače momčadi.

Ovakav sustav ima logiku

S druge strane, stoperima ovaj sustav odgovara, Luka Modrić sada igra u sličnom sustavu u Milanu, a Sučić u Interu, Moro je navikao igrati s duplim pivotom, Ivan Perišić još uvijek može iznijeti zahtjevnu ulogu wingbacka, a formacija s dvije 'desetke' ostavlja najviše izbora za poziciju na kojoj su Vatreni najbrojniji. Za to mjesto se ipak natječu Pašalić, Vlašić, Sučić, Baturina, Fruk, Majer, a u klubu je puno dublje navikao igrati i Andrej Kramarić.

Utisak nakon Kolumbije prilično je jasan; Dalić je protiv ovako ozbiljnog suparnika dobio odgovor koji je dugo tražio. Hrvatska u sustavu s trojicom u zadnjoj liniji nije savršena, ali trenutačno djeluje logičnije nego u klasičnoj četvorci kada igra protiv najjačih reprezentacija. Takva struktura bolje štiti stopere, otvara prostor za wingbackove i kompenzira nedostatak probojnih krila, daje smisao duplom pivotu i ostavlja najviše mjesta na pozicijama na kojima Hrvatska ima najveću konkurenciju. Slabosti postoje, ali teško je ignorirati koliko ovaj sustav odgovara kadru.

Zato pobjeda nad Kolumbijom nije bila važna samo zbog rezultata, nego i zato što je sugerirala da je izbornik možda pronašao okvir koji Hrvatskoj dugoročno ima najviše smisla, možda čak i za najveće utakmice na Mundijalu.