Nizozemska je devedesetih imala generaciju za naslov prvaka svijeta. Ajax Louisa van Gaala bio je europski prvak i gotovo savršen nogometni stroj, nogometna iluzija kako ih je nazvao legendarni Jorge Valdano, a kad su se toj jezgri dodali Bergkamp, Overmars, Stam, Cocu, Koeman i ostale zvijezde, Oranje je morao pucati na sve.

Umjesto krune, ostale su dvije mundijalske eliminacije od Brazila, poraz od Hrvatske za broncu i fotografija s Eura 1996. koja je otvorila najmračnije pitanje nizozemskog nogometa: Je li se jedna velika reprezentacija raspala iznutra, na rasi, novcu, egu i starim podjelama koje nitko nije znao zaustaviti?

Na fotografiji se ne vidi lopta, ne vidi se ni promašeni penal, ni brazilsko slavlje, ni hrvatska bronca, ni Bergkampov dodir genija koji je Argentinu poslao kući. Ne vidi se Kluivertov skok protiv Brazila, ni lice Clarencea Seedorfa nakon udarca s bijele točke, ni Edgar Davids kako leti prema Guusu Hiddinku nakon gola Jugoslaviji dvije godine kasnije.

Vidi se hotelska blagovaonica. I nekoliko stolova. Za jednim sjede tamnoputi nizozemski igrači. Za drugim bijeli. Ili je barem tako izgledalo kad su nizozemski mediji dobili sliku koja je u nekoliko sati postala puno više od običnog kadra s Eura 1996.

Postala je dokaz, presuda i simbol onoga o čemu se već šaptalo: Da se jedna od najtalentiranijih reprezentacija svijeta raspada po liniji koju nitko nije htio izgovoriti naglas.

Crni i bijeli. Mi i oni. Oranje koji više nije bio samo narančast. (Kontroverznu fotografiju možete vidjeti na OVOM linku)

Kasnije će se pokazati da fotografija nije bila tako jednostavna kako se tada tvrdilo. Nisu svi igrači koje su mediji svrstali u skupinu prozvanu 'De Kabel' sjedili zajedno. Za istim stolovima bili su i drugi igrači. Patrick Kluivert kasnije je govorio da se raspored sjedenja mijenjao iz dana u dan.

Ali u nogometu, kao i u politici, fotografija ne mora uvijek biti precizan dokaz da bi postala savršen simbol. A ova je bila savršen simbol.

Jer iza nje je zaista postojalo nešto.

Ne banalna priča o tome da se crni i bijeli igrači nisu podnosili. Ne jeftina karikatura svlačionice podijeljene na dvije boje. Nego puno dublja i opasnija istina: Nizozemska je imala generaciju koja je mogla osvojiti svijet, ali nije znala što učiniti s vlastitom snagom. Ni s vlastitim razlikama.

Ajax koji je izgledao kao budućnost

Da bi se razumjelo zašto je neuspjeh te nizozemske generacije ostao toliko bolan, treba se vratiti u Amsterdam.

Sredinom devedesetih Ajax Louisa van Gaala nije bio samo velika momčad. Bio je nogometni laboratorij budućnosti. Stroj koji se kretao kao jedno tijelo, disao u istom ritmu i napadao prostor prije nego što ga protivnik uopće vidi.

Edwin van der Sar na golu. Frank de Boer, Danny Blind, Michael Reiziger i Winston Bogarde u obrani. Edgar Davids kao pitbul u sredini. Clarence Seedorf kao tinejdžer koji igra kao veteran. Jari Litmanen kao mozak. Marc Overmars kao nož na krilu. Ronald de Boer, Finidi George, Nwankwo Kanu, Frank Rijkaard i Patrick Kluivert, dječak koji će u finalu Lige prvaka zabiti Milanu.

To nije bila momčad kupljena milijunima. To je bila momčad odgojena u sustavu. Autor ovog teksta nagledao se velikih utakmica, legendarnih igrača i moćnih nogometnih dinastija. Ipak, dojma sam da veće momčadi od ove nije bilo.

Nisu postali dinastija jer su trajali prekratko. Gotovo preko noći očerupali su ih bogati europski lešinari i priča je završila prije nego što je zapravo stigla početi. Ali ta razina dominacije... To je bilo nešto sasvim drugo.

Gledajući ih, imao si osjećaj da, kad bi stvarno htjeli, ne bi izgubili ni da odigraju tisuću utakmica.

Ajax je 1995. osvojio Ligu prvaka protiv Milana, tadašnjeg europskog diva. Kluivert je imao samo 18 godina kad je u Beču zabio gol za 1:0. Protiv Baresija, Maldinija, Desaillyja i Bobana. Protiv nogometne aristokracije koja je dotad izgledala nedodirljivo. Ajax je taj Milan te sezone dobio tri puta. Bez da je primio gol.

Van Gaalova momčad nije samo osvojila Europu. U nizozemskoj ligi nije izgubila nijednu utakmicu, a u Ligi prvaka također je otišla do kraja bez poraza. Cijela sezona izgledala je kao najava novog poretka.

Ajax je bio mlad, hrabar, brz, pametan i gotovo okrutan u svojoj sigurnosti. Ako bi protivnik krenuo visoko, razrezali bi ga u dva dodavanja. Ako bi se povukao, stisnuli bi ga u vlastiti kazneni prostor. Ako bi pokušao igrati, ugušili bi ga presingom.

Frank de Boer kasnije je govorio da je u toj momčadi postojala nevjerojatna kemija između mladih i starijih igrača. Nakon pobjede nad Milanom, rekao je, shvatili su da se više ne moraju bojati nikoga.

I tu počinje pravo pitanje ove priče: Ako se Ajax nije bojao nikoga, zašto se Nizozemska morala bojati same sebe?

Oranje je imao sve

Na papiru, reprezentacija je imala gotovo sve. Imala je Ajaxovu kičmu, ali nije bila samo Ajax. Imala je Dennisa Bergkampa, jednog od najinteligentnijih napadača svoje generacije. Imala je Overmarsa, brzinu koja je lomila bekove. Imala je Ronalda Koemana i Franka Rijkaarda u prvoj polovici devedesetih, kasnije Jaapa Stama, Philipa Cocua, Kluiverta, Seedorfa, Davidsa, braću De Boer i Van der Sara.

To nije bila reprezentacija koja smije slaviti polufinale kao povijesni uspjeh. To je bila reprezentacija koja se morala mjeriti finalima. Naslovima.

Američki novinar Phillip Harsh napisao je tijekom SP-a 1998. jednu od najpreciznijih rečenica o nizozemskom nogometu. Godinama, pisao je, Nizozemci mame svijet gozbom koju njihov stil može ponuditi, ali im hrane ponestane baš kad svi očekuju banket. To je bila sudbina Oranjea: Ljepota do ruba stola. A onda glad.

Prva velika rana devedesetih stigla je 1994. u Dallasu. Nizozemska protiv Brazila u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva. Brazil vodi 2:0, golovima Romarija i Bebeta. Bebeto ljulja zamišljenu bebu i stvara jednu od najpoznatijih proslava u povijesti SP-a. Nizozemska se vraća preko Bergkampa i Arona Wintera. Na 2:2 čini se da Brazil gubi kontrolu.

A onda Branco. Slobodan udarac. 81. minuta. Brazil 3, Nizozemska 2. Kraj.

To još nije bila priča o 'Kabelu'. Davids, Seedorf i Kluivert tek su ulazili u svoje veliko doba. Ali bio je to prvi veliki propušteni trenutak. Brazil je otišao do naslova, a Nizozemska kući s osjećajem da je bila dovoljno dobra da ostane dulje.

Dvije godine kasnije eksplodirat će nešto puno dublje.

Euro 1996: Kad je puklo

Engleska, Euro 1996. Nizozemska je stigla s osam igrača iz Ajaxove momčadi koja je godinu ranije osvojila Ligu prvaka. Te sezone, već dobrano očerupani Ajax, izgubio je finale na penale od Juventusa. Očekivanja su bila golema, ali ispod površine nešto je već gorjelo.

Prva utakmica protiv Škotske završila je 0:0. Druga protiv Švicarske završila je pobjedom 2:0. Rezultatski, stvar je još izgledala pod kontrolom. Svlačionica nije.

Guus Hiddink je protiv Švicarske izvadio Clarencea Seedorfa već u 26. minuti. Seedorf je igrao na neugodnoj poziciji libera, Švicarci su ga uvlačili u situacije koje mu nisu odgovarale, dobio je žuti karton i Hiddink je presjekao.

Na klupi je sjedio Edgar Davids. I ključao.

Nakon utakmice izgovorio je rečenicu koja je zauvijek ušla u povijest nizozemskog nogometa. Optužio je Hiddinka da previše sluša određene igrače, prije svega Dannyja Blinda i Ronalda de Boera, pa je rekao da izbornik mora 'izvući glavu iz guzica nekih bijelih igrača' kako bi bolje vidio.

To je bila rečenica iz svlačionice izbačena pred cijelu naciju. Hiddink ga je poslao kući. Jednim potezom, problem koji je dotad živio u hodnicima, razgovorima i pogledima postao je javna drama.

Nizozemski mediji odmah su osjetili krv. 'De Telegraaf' je slučaj sveo na odlazak Davidsa kući. 'Algemeen Dagblad' pisao je o kampovima Oranjea i o tome da se u reprezentaciji puno toga slomilo. 'NRC Handelsblad' skupinu je opisivao kao 'black four'. 'De Volkskrant' je u jednom trenutku pisao gotovo o 'sekti', 'De Stem' o mitskom kabelu, a 'Het Parool' o zatvorenom krugu tamnoputih nositelja novog Oranjea.

U nekoliko dana prijateljstvo je postalo frakcija. Frakcija je postala prijetnja. Prijetnja je postala nacionalna rasprava.

Godinama poslije Hiddink će priznati da je nešto već tinjalo u pozadini. Ajaxovi igrači imali su goleme uspjehe u klubu, ali i frustracije oko ugovora. Kad je Davids završio na klupi, rekao je Hiddink, taj se proces samo ubrzao.

Drugim riječima: Davidsova rečenica nije stvorila požar. Samo je otvorila vrata sobe koja je već gorjela.

'De Kabel' nije bio samo grupa prijatelja

Naziv 'De Kabel' počeo se lijepiti za skupinu mladih tamnoputih igrača surinamskog podrijetla: Davidsa, Seedorfa, Kluiverta, Reizigera i Bogardea.

Mediji su u toj skupini vidjeli klan. Oni su u njoj vidjeli nešto drugo: Ljude koji se razumiju.

Michael Reiziger jednom je njihovu bliskost opisao jednostavno. Rekao je da lako razgovaraju jedni s drugima jer razmišljaju slično, dolaze iz iste kulture i imaju iste šale.

To samo po sebi nije bilo problematično. Svaka svlačionica ima svoje grupe. Generacijske, klupske, jezične, prijateljske. Netko sjedi s onima s kojima je odrastao, netko s onima s kojima igra u klubu, netko s onima koji slušaju istu glazbu, pričaju istim ritmom i razumiju iste šutnje.

Problem nastaje kad grupa postane simbol nečega čega se većina boji. A Nizozemska se u tom trenutku počela bojati vlastite slike.

Surinam nije bio usputna riječ u toj priči. Bio je dio nizozemske kolonijalne prošlosti, zemlja iz koje su u Nizozemsku došle tisuće obitelji, ljudi čija su djeca odrastala između dvaju identiteta. Davids, Seedorf, Kluivert, Reiziger i Bogarde nisu bili samo nogometaši. Bili su i dio Nizozemske koju stariji, bijeliji i samouvjereniji nogometni sustav nije uvijek znao čuti.

Kluivert je tada rekao: 'Ne želim da me se gleda kao juniora, nego kao pravog reprezentativca.' To je bila ključna rečenica. Nije tražio milost. Tražio je poštovanje.

Fotografija koja je bila netočna i istinita u isto vrijeme

Onda se pojavila fotografija. ONA fotografija.

Hotelska blagovaonica. Odvojeni stolovi. Tamnoputi igrači na jednoj strani, bijeli na drugoj. Barem u verziji koju su mediji tada prodali javnosti.

Nizozemski novinar Tom Egbers kasnije će reći da je Euro 1996. svima pokazao da momčad nije narančasta, nego crno-bijela: 'Mi i oni.'

To je bila rečenica za naslovnice.

No s vremenom je priča postala složenija. NOS je u jednoj retrospektivi objasnio da ono što je izgledalo kao segregacija nije bilo tako jednostavno. Nije svaki igrač iz 'Kabela' sjedio ondje gdje je javnost mislila. Nisu ti stolovi bili trajni zid. Nije fotografija bila rendgenska snimka istine.

Detalj koji je promijenio cijeli smisao slike bio je gotovo komičan u svojoj običnosti: Radilo se i o hrani. O ukusu. O tome da je za stolom sa surinamskom hranom sjedio i Richard Witschge, bijeli igrač kojeg kadar i priča nisu uklopili u savršeni medijski narativ.

Ali baš zato je fotografija bila opasna.

Nije morala biti potpuno točna da bi pogodila živac. Nizozemska je vidjela ono čega se bojala. I onda je počela vjerovati da je slika sve objasnila.

Novac, moć i pitanje tko govori u svlačionici

Priča o 'Kabelu' često se svodila na rasu. Ali u njoj je bilo i nešto puno prizemnije: Novac, moć i hijerarhija.

U Ajaxu su postojale velike razlike u plaćama. Mlađi igrači, posebno oni koji su nosili novi Ajaxov uspon, osjećali su da nemaju glas kakav su zaslužili. Patrick Kluivert zabio je pobjednički gol u finalu Lige prvaka, ali u klupskoj strukturi nije imao status kakav je osjećao da mu pripada.

Veterani poput Blinda i braće De Boer imali su utjecaj, bliskost s upravom, pristup razgovorima i težinu u svlačionici. Winston Bogarde kasnije je govorio da ga je upravo ta neravnoteža moći izluđivala.

Ronald de Boer tvrdio je da su oni zagovarali bolje ugovore za mlađe igrače, ali je priznao da je problem bio u tome što su neki igrači imali velik utjecaj na ostatak momčadi. Još je važnije ono što je rekao o Seedorfu i Davidsu: Da su u toj dobi već prošli više nego on i da ih se moralo ozbiljno shvatiti, dati im glas i uključiti ih.

Hiddink je godinama poslije pokušao skinuti rasnu etiketu s cijele priče. Rekao je da se sugeriralo kako je riječ o problemu boje kože, ali da se, po njemu, zapravo radilo o ugovorima koje su ti igrači imali u Ajaxu i osjećaju da su podcijenjeni. Dodao je i da su tamnoputi igrači imali dominantan stav, da njemu to osobno nije smetalo, ali da nekim drugim igračima možda jest.

Ta rečenica ne zatvara slučaj. Ona ga otvara.

Jer ako su ugovori bili problem, tko je odlučivao o vrijednosti? Ako je poštovanje bilo problem, tko ga nije davao? Ako je stav bio problem, zašto se samopouzdanje jednih tumačilo kao prijetnja, a autoritet drugih kao normalan poredak?

To je bila eksplozivna smjesa: Mladi crni igrači koji osjećaju da ih se podcjenjuje, bijeli veterani koji imaju glas u sustavu, izbornik koji razgovara s jednim dijelom svlačionice, mediji koji čekaju sliku podjele i zemlja koja ne zna razlikovati kulturu, dob, novac, rasu, ego i stvarnu nepravdu.

Kad je fotografija iz blagovaonice izašla u javnost, sve se pojednostavilo. Nije više bilo važno tko je gdje stvarno sjedio. Važno je bilo što je fotografija značila.

A značila je ovo: Reprezentacija koja je trebala biti simbol jedinstva izgledala je kao zemlja koja sjedi za odvojenim stolovima.

Wembley kao javno poniženje

Nakon Davidsova izbacivanja, Nizozemska je morala igrati protiv Engleske na Wembleyu. To je bila utakmica u kojoj je unutarnji raspad dobio rezultat.

Engleska je pobijedila 4:1. Shearer, Sheringham, valovi napada, Wembley u deliriju, Nizozemska bez glave. Bio je to jedan od onih poraza u kojima momčad ne izgubi samo utakmicu, nego i masku.

Engleski mediji slavili su kao da se dogodilo oslobođenje. 'The Guardian' je kasnije pisao da je ta utakmica ušla u folklor kao jedna od najvećih engleskih predstava. 'Daily Mail' ju je uspoređivao s 1966. 'The Independent' je prenio duh turnira kroz rečenicu jednog člana legendarnog trip-hop sastava iz Bristola Massive Attack nakon engleskog razbijanja Nizozemske: 'Čini se da budućnost ipak nije narančasta.'

To je boljelo jer je bilo duhovito. A još više jer je bilo točno.

Ronald de Boer kasnije je priznao da ih je Engleska potpuno otpuhala. Rekao je da je Nizozemska imala sreće što je zabila jedan gol, jer bi 5:0 ili 6:0 bilo logičnije. Dodao je da je to bio jedan od najsramotnijih poraza u njegovoj karijeri.

Jedini nizozemski gol zabio je Kluivert.

I baš je taj kasni gol spasio Oranje od ispadanja već u skupini. Nizozemska je prošla dalje ispred Škotske zbog gola više. Apsurd je bio savršen: Jedan od igrača iz skupine koju su mediji prikazivali kao problem spasio je reprezentaciju od još veće sramote. Samo nakratko.

U četvrtfinalu protiv Francuske utakmica je otišla u penale. Clarence Seedorf je promašio. Francuska je prošla. Nizozemska ispala.

I tada se dogodilo ono što se često događa kad društvo ne želi razgovarati o složenosti. Pronašlo je sliku i krivce.

Fotografija stolova postala je dokaz. Davidsova rečenica postala je simbol bahatosti. Seedorfov promašeni penal postao je kazna. Mladi crni igrači koji su godinu ranije bili lice Ajaxove budućnosti sada su za dio javnosti postali problem koji prijeti reprezentaciji. A prava istina bila je puno zamršenija.

1998: Pomirenje koje je moglo donijeti naslov

Hiddink je mogao sve raznijeti do kraja. Nije. Davids se vratio u reprezentaciju. Uoči SP-a 1998. razgovaralo se, postavila su se pravila i pokušalo se zakrpati ono što je 1996. puklo pred svima.

Hiddink je godinama kasnije rekao da je prvi razgovor s Davidsom propao jer je Davids želio i povratak i mjesto u prvih 11, što izbornik nije mogao prihvatiti. Kasnije su opet razgovarali, Davids je prihvatio uvjete i, prema Hiddinku, poslije se držao dogovora.

Davids je tu istu priču opisao svojim rječnikom. Rekao je da je nakon 1996. među njima bilo razlike u kulturi i dobi, ali da su 1998. naučili lekciju. Odlučili su, govorio je, ostaviti ego pred vratima i ići jako za momčad i jedni za druge. Dodao je da bi i danas nešto rekao da se našao u istoj situaciji, ali da bi to rekao drukčije.

To je možda najpošteniji epilog sukoba: Ne potpuno kajanje, ne potpuno povlačenje, nego zrelost.

Važno je reći: Nizozemska 1998. više nije bila ista svlačionica kao 1996.

Atmosfera je bila bolja. Momčad je izgledala povezanije. Slavlje golova više nije izgledalo kao ritual nekoliko odvojenih grupa, nego kao eksplozija jedne reprezentacije.

Hiddink je kod kuće kasnije držao fotografiju trenutka nakon Davidsova gola Jugoslaviji, kada su mu Davids i on poletjeli jedan drugome u zagrljaj. Rekao je da je to ljepota sporta: Ljudi se sudare, udalje, pa opet završe u istom zagrljaju.

Ali povijest ne pamti samo ono što se popravi. Pamti ono što se ne osvoji. A Nizozemska je 1998. imala sve za naslov.

Bergkampov trenutak savršenstva

Ako je ova generacija ikad imala trenutak u kojem je izgledalo da je sve moguće, dogodio se protiv Argentine u Marseilleu. Frank de Boer poslao je loptu preko pola terena. Dennis Bergkamp ju je primio kao čovjek koji zaustavlja vrijeme. Prvi dodir: Kontrola. Drugi: Ayala nestaje. Treći: Lopta ide u mrežu. Nizozemska 2, Argentina 1. Jedan od najljepših golova u povijesti svjetskih prvenstava.

Bergkamp će godinama poslije reći da mu je to najdraži gol karijere. Ne samo zato što je bio lijep, nego zato što je značio nešto. Odveo je Nizozemsku u polufinale Svjetskog prvenstva. Objasnio je da je nakon drugog dodira znao da stvar više ne može poći krivo. Rekao je da u takvom trenutku daješ sve, kao da te cijeli život vodio baš do te sekunde.

Hiddink je gol opisao jednom riječju: Fantastičan.

To je bila Nizozemska kakva je trebala biti: De Boerova lopta, Bergkampova inteligencija, Davidsova energija, Kluivertova snaga, Van der Sarova hladnoća, Stamova brutalnost, Cocuova ravnoteža, Overmarsova brzina, Hiddinkova struktura, Ajaxova škola, Arsenalova elegancija, Juventusov cinizam i Milanova klasa u istom dresu.

A onda Brazil.

Ronaldo je zabio početkom drugog poluvremena. Kluivert je izjednačio u 87. minuti. Nizozemska je bila živa. Možda i bolja. Ma, puno bolja. Možda na pragu finala koje je čekala od 1978. A onda su stigli penali. Brazil je pogodio četiri. Nizozemska dva. Cocu je promašio. Ronald de Boer je promašio. Brazil je otišao u finale.

Tri dana kasnije Hrvatska je pobijedila Nizozemsku 2:1 u utakmici za treće mjesto. Prosinečki, Zenden, Šuker. Hrvatska bronca. Nizozemska četvrta. Za mnoge reprezentacije četvrto mjesto na svijetu bilo bi dovoljno za slavlje.

Za ovu Nizozemsku bilo je premalo.

'Nismo shvatili da imamo zlato u rukama'

Dvadeset godina kasnije Frank i Ronald de Boer govorili su o SP-u 1998. gotovo kao o izgubljenom blagu.

Ronald je rekao da su mogli stajati među najvećima da su postali svjetski prvaci, jer su imali momčad za to i gotovo svi igrali u europskom vrhu. Frank je otkrio da mu je Marcel Desailly jednom rekao da ih je Francuska poštovala i da ih se bojala. Ronald je dodao da mu je Christian Karembeu rekao kako su Francuzi radije željeli Brazil u finalu.

To je možda najgori dio. Nisu samo Nizozemci mislili da mogu biti prvaci. To su mislili i oni koji su postali prvaci.

Frank de Boer kasnije je izgovorio rečenicu koja zvuči kao epitaf cijeloj generaciji: 'Nismo dovoljno shvaćali da imamo zlato u rukama.'

Dodao je da su 1998. imali bolju momčad nego Nizozemska 2010. i 2014., ali da im je nedostajalo pravo uvjerenje da mogu postati svjetski prvaci.

Nije više samo rasna napetost. Nije samo Hiddink. Nije samo fotografija. Nije samo Davidsova psovka. Nije samo Seedorfov penal. Nije samo Brazil. Nije samo Hrvatska.

Nego ono najgore za veliku generaciju: Imali su sve, ali nisu do kraja vjerovali da im sve pripada.

Ronald de Boer rekao je i da je momčad iz 1998. bila dinamičnija od onih koje su 2010. i 2014. došle do finala i trećeg mjesta. U toj reprezentaciji, govorio je, bilo je puno inteligencije, savršena dobna mješavina i igrači u najboljim godinama.

Ali nogomet ne nagrađuje potencijal. Nagrađuje ono što preživi zadnji penal.

Seedorfova rana

Ako postoji igrač koji najbolje simbolizira tu nizozemsku nepravdu, onda je to Clarence Seedorf.

Na klupskoj razini osvojio je gotovo sve. Jedini je nogometaš koji je Ligu prvaka osvajao s tri različita kluba. Ajax, Real Madrid, Milan. Četiri europske krune. Inteligencija, snaga, tehnika, karijera za muzej.

A u reprezentaciji?

Polufinala. Promašeni penali. Nepovjerenje. Vječna rasprava o njegovoj ulozi. Osjećaj da nikad nije bio voljen onako kako je morao biti voljen igrač takve veličine.

Euro 1996. ga je obilježio. Fotografija ga je obilježila. Promašeni penal ga je obilježio. 'De Kabel' ga je obilježio. Čak i kad je kasnije igrao, čak i kad je bio svjetska klasa, uz njega je uvijek stajala neka sjena.

To je možda najveća tragedija cijele priče. Nizozemska je imala igrače koji su u klubovima znali pobjeđivati najveće utakmice Europe. Ali kad bi obukli narančasto, sve bi odjednom postalo teže.

Epilog: Momčad koja je ostala bez krune jer nije znala što je

Nizozemska devedesetih nije bila propala generacija. To bi bilo nepravedno.

Bila je briljantna generacija. Donijela je nogometne trenutke koji su ostali u pamćenju: Bergkampov gol Argentini, Davidsovu energiju, Kluivertovu glavu protiv Brazila, Van der Sara, Stama, de Boere, Overmarsa, Cocua, Seedorfa, Zendena, brzinu, inteligenciju i stil.

Ali nije osvojila ništa.

A kod ovakve generacije, ništa nije samo ništa. Ništa je presuda.

Brazil ih je 1994. izbacio kad su se vratili iz mrtvih. Brazil ih je 1998. zaustavio kad su bili jednu seriju penala od finala. Hrvatska ih je dotukla kad više nisu imali snage glumiti da bronca može zaliječiti propušteni naslov. Euro 2000. donijet će novu ranu, nove penale, novu Italiju i još jedan dokaz da se nizozemska ljepota često zaustavlja pred najokrutnijim dijelom nogometa.

Ali priča o devedesetima ostaje posebna zbog fotografije. Zbog 'Kabela'.

Zbog pitanja koje je ostalo visjeti nad narančastim dresom: Što se dogodi kad zemlja koja se ponosi tolerancijom ne zna razgovarati s vlastitim tamnoputim zvijezdama? Što se dogodi kad mladi igrači traže poštovanje, a sustav ih vidi kao djecu? Što se dogodi kad novac, moć i rasa sjednu za isti stol, a mediji fotografiraju samo boju kože?

Najlakše je reći da je jedna fotografija razotkrila nizozemski nogomet.

Ali možda je istina još bolnija. Fotografija nije razotkrila sve. Samo je pokazala kamo treba gledati.

A kad se tamo pogledalo, vidjelo se da Nizozemska nije izgubila svjetski naslov samo na penalima, ni samo od Brazila, ni samo od Hrvatske. Izgubila ga je godinama ranije, u svlačionicama, hotelskim blagovaonicama, pregovorima o plaćama, razgovorima koji se nisu vodili i pogledima koji su govorili: Ti još nisi jedan od nas.

Imali su momčad za vrh svijeta. Ali nisu imali zajedničku priču dovoljno snažnu da ih ondje odvede. Šteta, velika šteta jer su bili najbolja momčad posljednje romantične ere nogometa.