Rođena 1960. godine, afirmirala se u zagrebačkoj Lokomotivi, a već s 22 godine osvojila je brončanu medalju s reprezentacijom Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1982. u Mađarskoj.

Igrala je na poziciji kružne napadačice, tada poznatijoj kao pivot, i pripadala generaciji u kojoj su bile Mirjana Ognjenović, Biserka Višnjić, Jasna Kolar-Merdan, Jasna Ptujec i druge velike igračice. Bila je dovoljno snažna, borbena i nepopustljiva da na terenu dobije nadimak 'Sjekira'.

Dvije godine nakon svjetske bronce Jugoslavija je u Los Angelesu postala olimpijski prvak, ali Jež nije bilo u momčadi. Izostavljanje iz sastava u najboljim igračkim godinama doživjela je kao veliku nepravdu, nakon koje se ubrzo oprostila od reprezentacije Jugoslavije i započela novi dio karijere pod austrijskom zastavom.

U Austriji je postala igračica moćnog Hypa Niederösterreich, s kojim je 1992. osvojila tadašnji Kup europskih prvakinja. Za austrijsku reprezentaciju odigrala je 189 utakmica, a iste je godine nastupila na Olimpijskim igrama u Barceloni, na kojima je Austrija zauzela peto mjesto.

To je sportska priča Jadranke Jež. Priča puna medalja, velikih utakmica i europskog trofeja. No njezin život nakon rukometa krenuo je putem koji bi teško osmislio i scenarist sklon najdramatičnijim obratima.

Desetljećima nakon što se borila s najboljim rukometašicama svijeta, Jež svakoga dana više od deset sati radi na štandu s voćem u Zagrebu.

Velika rukometna karijera skrivena iza zagrebačkog štanda

Na njezinu je priču novinare Večernjeg lista uputio poznati košarkaški trener Vlado Vanjak, jedan od rijetkih hrvatskih stručnjaka koji je vodio Cibonu, Zadar i Split. Ispričao im je da na štandu s voćem u njegovu kvartu radi bivša rukometašica koja je ostvarila veliku sportsku karijeru, ali u životu nije uvijek imala sreće.

'Gospođa Jadranka Jež veliki je borac', kazao je Vanjak.

Nakon završetka njezina radnog dana našli su se s Ježicom, kako je zovu prijatelji, i poslušali priču o usponima i padovima koji su se nizali od rukometnih dvorana preko vlastite tvrtke i borbe za nekretnine sve do zagrebačkog štanda.

Jež se prisjetila Svjetskog prvenstva 1982. godine, na kojem je osvojila broncu.

'Bila sam startni pivot u reprezentaciji koju su činile Ognjenović, Višnjić, Anastasovski, Kolar-Merdan, Ptujec...', ispričala je.

Samo dvije godine poslije, kada je bila na vrhuncu igračkih mogućnosti, nije se našla među putnicama za Olimpijske igre u Los Angelesu. Jugoslavija je ondje osvojila zlato, a Jež nikada nije dobila objašnjenje zbog čega je izostavljena.

'Tadašnji izbornik Josip Samaržija nikad mi nije objasnio zašto je umjesto mene uzeo Emiliju Erčić i Svetlanu Mugošu, a u tom sam trenutku bila najbolji pivot u zemlji', kazala je.

Postojala je mogućnost da je odluka bila povezana s takozvanim republičkim ključem, nepisanim pravilom prema kojem se pri odabiru reprezentativaca vodilo računa i o zastupljenosti pojedinih republika tadašnje države. Jež, međutim, nikada nije dobila konkretan odgovor.

Izbornik joj je nakon Los Angelesa poručio da i dalje računa na nju. Otišla je na još jedan međunarodni turnir, ali osjećaj nepravde nije nestao.

'Nakon toga sam se, zbog sportske nepravde, zahvalila na igranju za reprezentaciju Jugoslavije', rekla je.

Pod austrijskom zastavom stigla do Olimpijskih igara

Njezina reprezentativna karijera time nije bila završena. Ubrzo je dobila austrijsko državljanstvo i počela nastupati za Austriju, premda je jednu sezonu na klupskoj razini i dalje igrala za Lokomotivu u jugoslavenskom prvenstvu.

Potom je, na želju trenera Vinka Kandije, prešla u bečki Hypo, klub koji se sustavno pojačavao i stvarao jednu od najmoćnijih ženskih rukometnih momčadi u Europi.

'Hypo je neprestano dovodio nove igračice, a nakon nekoliko godina postale smo i prvakinje Europe', prisjetila se Jež.

Vrhunac njezine karijere u austrijskom dresu bile su Olimpijske igre 1992. godine. Austrija je u Barceloni osvojila peto mjesto, što je i dalje jedan od najvećih rezultata te zemlje u ženskom rukometu.

Činilo se da je nakon bolnog rastanka s jugoslavenskom reprezentacijom pronašla novu sportsku sredinu u kojoj će njezin rad i kvaliteta biti prepoznati. No najveće životne bitke tek su slijedile.

Vratila se u Zagreb zbog bolesnog supruga

U Zagreb se vratila 1995. godine. Njezin sin tada je imao četiri godine, a suprug joj je teško obolio.Zaigrala je za Karbon iz Zaprešića i pomogla mu izboriti ulazak u Prvu ligu. Nakon kratkog povratka u Lokomotivu ponovno je otišla u Zaprešić, a ondje su joj nakon nekog vremena poručili da bi prostor trebalo prepustiti mlađim igračicama.

Prihvatila je odluku. U međuvremenu joj je preminuo suprug pa je ostala sama s malim djetetom i tvrtkom koju je već vodila.

'Bili smo uvoznici dijelova za Renaultove automobile', ispričala je.

Posao joj je jedno vrijeme išao dobro. U Beču je uspjela zaraditi za stan, koji je poslije bez problema prodala. Međutim, drugi stan u Zagrebu postao je središte financijske i pravne drame koja će joj obilježiti godine života.

Riječ je o nekretnini u Ulici Bernarda Vukasa, koju je sredinom osamdesetih dobila od Grada Zagreba kao zaslužna sportašica, a potom ju je i otkupila.

Jež je tim stanom jamčila za kredit prijateljske tvrtke.

'Nažalost, nisam znala da su oni godinu prije podigli kredite u više banaka i da su već bili u velikim financijskim problemima', ispričala je za Večernji list.

Tvrtka je prestala podmirivati kreditne obveze, a banka se naplatila prodajom nekretnine kojom je Jež jamčila za dug. Uslijedila je deložacija iz stana koji je nekoć dobila zbog svojih sportskih uspjeha.

Policijska traka, deložacija i Živi zid

Jež se prisjetila da je policija dan prije deložacije trakom označila prostor oko zgrade. Na dan deložacije medijima je, prema njezinim riječima, bio onemogućen pristup ulazu.

Ipak je uspjela pronaći način da javno ispriča što joj se događa.

'Izašla sam na balkon susjede s druge strane zgrade i dala izjavu', kazala je.

Deložaciju su pokušali spriječiti aktivisti Živog zida koji su stigli iz različitih dijelova Hrvatske. Jež tvrdi da je dio njih priveden, a da je dvoje nakon intervencije završilo na hitnoj pomoći.

Bio je to samo jedan dio njezinih problema s nekretninama. U sporu se našao i stan u zagrebačkim Dugavama, za koji je Jež kazala da je završio na javnoj dražbi u okolnostima koje povezuje s pozajmicama i visokim kamatama.

U vrijeme razgovora za Večernji list tvrdila je da se oko stana u Dugavama vodi postupak na Županijskom sudu, a da je zbog deložacije iz prvog stana pravdu potražila i pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.

Jež danas priznaje da je možda previše vjerovala ljudima.

'Kad me Austrijanac nije prevario, tko bi očekivao da će to učiniti netko domaći? Uzdala sam se u vlastito poštenje', rekla je.

Njezina verzija događaja prepuna je ugovora, kredita, jamstava, dugova, dražbi i sudskih postupaka. Toliko je zamršena da su i novinari Večernjeg lista zaključili kako bi je teško razmrsio i Sherlock Holmes.

Sama Jež, međutim, ne govori poput osobe koja se predala.

'Od mene su ti ljudi dobili previše novca, a još bi htjeli. Nema veze, život ide dalje i borba se nastavlja. Pravda će pobijediti', poručila je.

'Da nisam trenirala poput specijalca, ne bih izdržala'

U jednom trenutku, ispričala je, ušla je u restoran čovjeka kojem je dugovala novac i poručila mu da više nema što dati.

Rekla mu je neka je izvede iz restorana i 'skrati joj muke'.

Takve trenutke, uvjerena je, ne bi preživjela da se godinama nije bavila vrhunskim sportom.

'Da se nisam bavila sportom i trenirala u takvom režimu, a u Austriji su me trenirali poput specijalca, vjerojatno ne bih uspjela. Nisu me uzalud na terenu zvali Sjekira', kazala je.

Sport ju je naučio da podnosi bol, nastavi kada više nema snage i ne čeka da joj netko drugi riješi problem. Ono što je nekada koristila u duelima na crti šest metara poslije joj je trebalo u puno težim životnim okolnostima.

Novi udarac doživjela je u automobilskom servisu koji je vodila na Kajzerici. Ondje je pronašla mrtvog zaposlenika. Službeno je bila riječ o samoubojstvu, ali Jež je u razgovoru kazala da ni danas nije uvjerena u takav rasplet događaja.

Nakon toga zaključila je da više nema snage ni razloga nastavljati s poslom.

'Vidjela sam da to nema smisla i zatvorila sam tvrtku', rekla je.

Rukomet je igrala do 53. godine

Od rukometa se nije lako odvajala. Igračku karijeru završila je tek s 53 godine, dok je pomagala trećeligašu iz Velike Gorice. Bila je trenerica, ali bi prema potrebi ponovno obula tenisice i ušla na teren.

Posljednjih desetak godina radi na štandu s voćem u Zagrebu. Smjene joj traju više od deset sati, ali ljude i dalje dočekuje vedra, razgovorljiva i puna energije.

Na prvi pogled teško je pogoditi da je žena koja važe jabuke, mandarine i banane bila jedna od najboljih kružnih napadačica svoje generacije, osvajačica svjetske bronce, europska klupska prvakinja i olimpijka.

Još je teže zamisliti kroz što je sve prošla nakon završetka velike sportske karijere.

Priča Jadranke Jež zato nije samo priča o tome kako društvo pamti ili zaboravlja svoje sportske velikane. Nije ni jednostavna priča o usponu, padu i životu nakon reflektora.

To je prije svega priča o ženi koja je izgubila supruga, posao i nekretninu, prolazila kroz deložacije i sudske postupke, ali nije izgubila sposobnost da se nasmije, radi i vjeruje da borba još nije završena.