Prekaljena novinarka

Zrinka Grancarić: 'Žena treba biti ženstvena, ali ako je ženstvena, to ne znači da je manje sposobna'

17.05.2020 u 08:03

Bionic
Reading

Plavokosa Zadranka jedan je od najvrjednijih kotačića mašinerije informativnog programa HTV-a. Profesionalna, britka, uporna urednica i voditeljica HTV-ovih emisija 'Tema dana' i 'Otvoreno' otkrila nam je kako se sprema za sučeljavanje s političarima, kakva su njezina iskustva sa stresnim situacijama poput one kad je gledatelje neposredno nakon potresa u Zagrebu od jutra do mraka izvještavala s terena i govorila o poziciji žena u društvu. Doznali smo i poneke detalje iz njezina života koji se ne tiču posla

Dugogodišnju HRT-ovu novinarku javnost percipira kao voditeljicu emisije 'Teme dana', a publika ju je zapazila i tijekom Olimpijskih igara koje je strastvena jedriličarka i novinarka unutarnjopolitičke redakcije sjajno komentirala, ali i po velikim izbornim emisijama poput sučeljavanja. Njezina novinarska priča počela je 1994., kad je kao 19-godišnja studentica dobila priliku raditi na Hrvatskom radiju - Radiju Zadar. U jesen 2013. godine na poziv Brune Kovačevića, tadašnjeg urednika sportske redakcije, preselila se u Zagreb, no adrenalin ju je vratio u informativu pa se u listopadu 2015. prebacila u redakciju unutarnje politike. Neustrašivost i staloženost nagrađivane novinarke i voditeljice ulijevaju povjerenje i optimizam čak i u ovim teškim vremenima.

Svi su vas već pitali o potresu i izvještavanju nakon njega, kad ste odradili lavovski posao. Jeste li poslije osjetili paniku, jer djelovali ste vrlo pribrano?

Vrlo sam smirena u izazovnim situacijama, nikad ne paničarim, nego razmišljam o potencijalnim rješenjima - kad je oko mene kaos, tad sam najsmirenija i najracionalnija. Navečer na dan potresa, kad sam došla doma, preplavio me samo umor, uz osjećaj praznine. Sjela sam na kauč, a sve što je popadalo u potresu po stanu, onako kako sam ostavila kad sam ujutro izjurila, samo se spustilo na mene. Znate ono, kad odvalite nešto veliko, čovjek se samo isprazni. Čudan osjećaj.

Kako danas s odmakom gledate na to, je li vam to usporedivo s ičim što ste dosad radili?

Srećom, u novinarskoj karijeri nisam se dosad previše susretala sa situacijama u kojima su ljudski životi u pitanju, svakako ne na ovakvoj razini, ali bilo je pojedinačnih slučajeva, izvještavanja o požarima ili prometnim nesrećama, no to nije usporedivo. Često se kaže da su intenziteti isti s obje strane emotivne skale, pa bih to možda jedino usporedila s izvještavanjem s Olimpijskih igara uz osjećaj pozitive koji preplavljuje, koji moraš svladati da bi odradio posao od jutra do sutra dok spadaš s nogu i ne smiješ stati, jer ako staneš, gotov si. Ali potres zaista ne bih mogla usporediti ni s čime što sam dosad radila.

U zadnje vrijeme gledamo vas u studiju. Koliko vam nedostaje li terenski rad?

Jako! Kad god dobijem neki teren, uživam u tome, pogotovo kad je frka i kad je visok adrenalin. S druge strane privilegija je, izazov i zahtjevno je raditi prime time političke emisije. Jedno i drugo su za mene novinarski vrhunci.

U srpnju su izgledni parlamentarni izbori. Što kažete na to da vas čeka radno ljeto?

Sve u rok službe. Bilo bi mi draže da u pitanju nije ljeto, čisto iz sebičnih, sitnih razloga - godišnji i kupanje - ali kako ne mogu utjecati na datum izbora, ni ne razmišljam previše o tome. S profesionalne strane parlamentarni izbori uvijek su vrlo zanimljivi i uzbudljivi.

Je li vam i dalje stresno raditi u ovakvim okolnostima ili ste se naviknuli?

Samo na početku krize zbog koronavirusa osjećao se stres, dok se nismo snašli u danim okolnostima, ali to je kratko trajalo. Vrlo brzo smo ušli u kolotečinu, zapravo čak mi je na trenutke nedostajalo adrenalina i strke koji naš posao inače nosi. Svi smo se fokusirali isključivo na jedno: koronavirus, a srećom je to u Hrvatskoj, što se tiče zdravstvenog aspekta, prošlo, barem zasad, prilično bezbolno, tako da nije bilo nekog velikog stresa. Nadam se da će tako i ostati.

Koliko vam pak stresa donose live emisije, osobito sučeljavanja političara? S kim to najradije radite u paru?

Sve emisije koje radim idu uživo i draže mi je da je tako, puno sam koncentriranija, mozak mi bolje radi. Kad nešto snimam, mogu pogriješiti sto puta na istoj stvari, a uživo se to ne događa. Velike izborne emisije poput sučeljavanja su vrlo izazovne, ali ja ne osjećam stres, nisam taj tip. Desetak minuta prije početka znam osjećati lagani grč nervoze u želucu, no one sekunde kad krene špica sve nestaje, unutra sam i nema mjesta za greške. Koncentracija je maksimalna. Najviše volim raditi u paru s Mislavom Togonalom, on je naš broj jedan što se tiče politike - užitak mi je raditi s njim, odličan je kolega i s obzirom na to da ima ipak puno više utakmica tog tipa u nogama od mene, od njega u svakoj emisiji koju odradimo i puno naučim.

Kako se uopće pripremate za sučeljavanje?

Za svako sučeljavanje imamo mini kolegij, trust mozgova, to je uvijek zajednički projekt. Svatko prati kampanju za sebe, slaže svoje misli i ideje, nađemo se na nekoliko sastanaka, brusimo format i pitanja, svatko predlaže svoje, zajedno odlučujemo u kojem smjeru ćemo ići i na što ćemo staviti naglaske. Na zadnjim predsjedničkim izborima sučeljavanje je pripremalo nas petero, a uz Mislava i mene, koji smo bili istureni kao voditelji, bili su naši urednici Ana Jelinić i Branko Nađvinski te glavna urednica IMS-a HTV-a Katarina Periša Čakarun.

Sjećate li se trenutka u kojem ste odlučili da će novinarstvo biti ono čime ćete se baviti u životu?

Pisanje me oduvijek zanimalo, ali što se tiče karijere, moj put je prema želji mojih roditelja bio trasiran prema turizmu ili školi, a studirala sam engleski i njemački jezik. U gimnaziji sam bila jedan od urednika školskog časopisa Spužva i u njemu su bili moji prvi novinarski koraci. Imala sam u četvrtom razredu sjajnog nastavnika, Antu Mihića, koji nam je držao vjeronauk, ali bilo je tada puno više drugih tema. Jednom nam je kao gosta na sat doveo Mladena Stubljara. Postavila sam pitanje: 'Kako se radi Dnevnik?' U tom trenutku nisam ni sanjala da ću jednog dana zaista biti dio Dnevnika HTV-a. Kad sam upisala studij, u prvom semestru, prijateljica mi je rekla da je čula da Hrvatski radio Radio Zadar ima audiciju i rekla: 'Idemo se javiti.' Bila sam, naravno, za. Audiciju sam prošla, iako jedva, jer nisu bili impresionirani mojim izgovorom. Momentalno sam se zaljubila u radijski eter i novinarstvo i za mene nije bilo dvojbe da je to posao za mene. Nije to bila svjesna odluka. I novinarstvo spada u kategoriju zanimanja koja su poziv.

Vjerujete u moć, ali i odgovornost novinarstva, medija i novinara. Koliko smo stvarno moćni i kako to na najbolji mogući način iskoristiti, dakako u onom pozitivnom smislu?

Mediji imaju moć utjecati na društvene tokove i na javno mnijenje. Manje nego nekoć, ali i dalje je utjecaj velik. Ta moć se može itekako zloupotrijebiti, što je jedna od najvećih opasnosti u spregama kapitala i politike. Odgovornost prema javnosti ono je što svaki novinar prije svega treba imati na umu. Očuvanje ljudskih prava, demokratskog procesa, promocija edukacije i vladavine prava... neke su od poruka koje trebamo sustavno slati kako bismo svi živjeli u uređenom društvu.

Što biste istaknuli kao najvažnije u svojoj dugoj novinarskoj karijeri?

Uh, to je teško pitanje s obzirom na to da je riječ o sad već 26 godina mog života. Možda u prvom redu ljude koje sam upoznala te situacije koje su me izgradile kao osobu. Ustvari... ono najvažnije je da sam privilegirana da radim posao koji volim.

Imate li neke osobne preferencije koje možda trenutno ne upražnjavate, a imate namjeru i željeli biste?

Vaš portal nema toliko prostora koliko je duga lista mojih želja. (smijeh) Putovanja pod broj jedan. Vrata mog hladnjaka su solidno popunjena magnetićima, ali na vrhu ima jedan na kojem piše 'I haven't been everywhere, but it is on my list'. Mislim da je to najbolji odgovor na vaše pitanje. Ta su putovanja isprepletena s adrenalinskim izazovima, idejama o putopisnim dokumentarcima, možda jednog dana knjiga...

Žena ste ugodnog izgleda, visokoobrazovana, kolege vas vole i cijene. Jeste li se ikad susreli s neukusnim šalama muških kolega? Smatrate li da je pozicija žena u društvu još uvijek lošija?

Sve što sam zacrtala u životu i realizirala sam. Mislim da žena koja je odlučna, svjesna svojih kvaliteta, znanja i vještina može ostvariti svoje ciljeve. Kad se tako postaviš, nema toga što ti može stati na put. No postoje stakleni stropovi, nevidljive barijere. Naše društvo je u mnogočemu još uvijek prilično konzervativno te se ženama ne pružaju iste prilike i mogućnosti kao muškarcima. Puno toga je i na nama samima, neke stvari su ženama biološki i odgojno usađene, tako da smo same sebi ponekad prepreka. Što se tiče neukusnih šala na radnom mjestu, mislim da nijedna od nas nije pošteđena toga i čini mi se da je najveći problem to što su neki neprimjereni komentari društveno prihvatljivi, a ne bi trebali biti jer previše zadiru u intimni prostor. Treba se znati postaviti, biti jasan i zadržati integritet kao dama. Žena treba biti ženstvena, ali ako je ženstvena, to ne znači da je manje sposobna.

Koliko ste često nalijetali na cenzuru?

Jedini 'cenzor' kojeg priznajem je zdrav i educiran um. Sve ostalo nije mi prihvatljivo i to je jedini moto kojim se vodim.

Što biste preporučili mladim novinarima? Kako da postignu afirmaciju i postanu profesionalci s čvrstim stavom te se bore za javnost i demokratičnost?

Prvo što moraju znati je da je novinarski posao ozbiljna šljaka. Dok si mlad, imaš romantične vizije toga kako ćeš spašavati svijet i ispravljati svjetske nepravde. Rijetki dođu do tog svetog grala. Za većinu će karijera ipak biti prosječna. Moraju se spremiti na duge smjene, zaboraviti na radno vrijeme, blagdane, praznike, slobodne vikende. To je prvo što moraju prihvatiti ako se žele baviti ovim poslom. Za pozicije višeg ranga trebaju znati da to nosi veliku odgovornost i pritisak s kojim se treba znati nositi. Do afirmacije vodi jako puno rada, nešto malo sreće da ti se otvore prava vrata te čvrsta misao vodilja da se postulati struke i općeg obrazovanja nikad ne smiju zaboraviti.

Mnoge kolege su se 'brendirale' preko društvenih mreža. Kakav je vaš odnos prema tome?

Društvene mreže promijenile su svijet u globalu, pa tako i novinarstvo i mogućnosti samopromocije. Kao alat, društvene mreže su vrlo korisne, samo pritom ne smijemo zaboraviti svoju ulogu. Javno od privatnog treba jasno ograničiti, iako se pratitelji ponajviše kače na to privatno. Osobno imam samo profil na Facebooku, odavno, i ograničavam ga na privatnu komunikaciju te ne prihvaćam nijedan zahtjev za prijateljstvo nekoga koga osobno ne poznam. Online promociju radije bih usmjerila na neku službenu stranicu, a privatno ipak želim zadržati za sebe.

Bi li vam bilo teško jednog dana, primjerice, otići iz novinarstva?

Ne razmišljam o tome. Naravno da kao u svakom poslu ima trenutaka kad dođe do zasićenja, ali imam još ambicija i izazova, tako da zasad ne idem nikamo. Bilo je trenutaka u kojima sam bila jednom nogom profesionalno u jedrenju, a drugom u novinarstvu, baš sam bila na vagi, jer jedno i drugo mi je velika strast i kad bih se više približila jedrenju, nedostajalo mi je novinarstvo i obrnuto. Neke stvari su se onda složile same od sebe, novinarstvo mi je profesionalno sad broj jedan, ali nedostaje šušur parka brodova na olimpijskoj regati s ljudima iz cijelog svijeta. Mislim da nikad, štogod se dogodilo, neću u potpunosti biti izvan svijeta novinarstva.

Kakvim ocjenjujete stanje u novinarstvu danas?

Suvremene tehnologije štošta su promijenile, naročito u elektroničkim medijima, ritam je brži, objavi sad i odmah, budi prvi i jedini, prodaj, clickbait... pritom se zna izgubiti perspektiva vjerodostojnosti, provjeravanja izvora, prelaze se granice žutila, pristojnosti, pa ulazimo u infotainment tamo gdje mu možda i nije mjesto. Globalna dostupnost svega istovremeno nam je blagodat i prijetnja. Za mene vjerodostojna informacija, bez ukrasa, ogoljena i nepristrana, treba ostati misao vodilja. Sklisko je to područje kojim treba balansirati. Ne uspijeva svima.

Strastvena ste jedriličarka s 25-godišnjim iskustvom. Koliko imate vremena baviti se time?

Dovoljno da ne cvilim da nemam. (smijeh) Nije jednostavno žonglirati, međutim nije mi teško i nakon posla sjesti u auto pa na regatu ili s regate direktno na posao, a jedno i drugo je pravilo. Kad je sezona, a to je za nas od veljače do lipnja i od rujna do prosinca, stalno zujim na relaciji Zagreb – more, svaki slobodni vikend sam na brodu. Uspijevam i sretna sam da je tako.

Trpi li vaš privatni život zbog posla?

Donekle. S obzirom da s posla izlazim najranije u 20.30, nemoguće mi je stići na dobru predstavu ili koncert koji ranije počinje... Teško mi je obećati nekom da ću biti slobodna neki vikend u sljedećem mjesecu, a nerijetko ne znam kakav mi je raspored i za sljedeći tjedan. Kad je strka na poslu, kad se rade veliki projekti, onda je slobodnog vremena vrlo malo. Naučiš na takav ritam života, koristiš maksimalno što možeš za svoje gušte kad stigneš. Bitno je imati ispušni ventil.

Što vas najviše opušta? Kako provodite slobodan dan kad ga imate?

Imam dosta širok spektar interesa i vrlo sam aktivna. Volim otići na izlet u prirodu, na planinarenje, u vožnju bicikla, u kombinaciji s nekim gastro doživljajem. Vrlo sam društvena osoba, volim se družiti i nije mi problem sjesti u auto i otići bilo kamo, samo da se nekamo ide!

Kakvu glazbu slušate, kakve filmove volite pogledati, knjige pročitati?

Doma sam u rocku i metalu, volim i klapsku pjesmu i klasiku, mogu se rasplesati uz pop i klupsku glazbu, opuštati se uz neki dobar lounge ili ambijentalnu glazbu... veliko 'ne' narodnjacima, a i house mi je malo naporan. Često idem na koncerte i žao mi je jako što neće biti InMusica i što će mi propasti ulaznice za koncert Pearl Jama u Imoli. Što se tiče filma i knjige, već duže vrijeme uvučena sam u fantasy i znanstvenu fantastiku, tako da ne propuštam nijedan film s Marvelovim superjunacima, kao ni serijal 'Star Warsa', sličan mi je zasad izbor i knjiga, ali malo se teže koncentriram na neku ozbiljnu literaturu. U mladosti sam bila obožavatelj ruske književnosti, a sad mi je zbog prirode posla, koji je u pravilu vrlo ozbiljan, ipak draže nešto lakše za opuštanje mozga.

Po čemu ste tipična Dalmatinka i koliko često idete u rodni Zadar?

Jako često, najmanje jednom u dva tjedna, a ljeti i češće, praktički kad god mi se otvore dva slobodna dana, zaletim se u Zadar. Tako da to što zbog koronavirusa nisam bila dva mjeseca doma za mene je prava kazna. Dalmatinka sam tipična po tome što ću ispraviti svakog tko za more kaže da je voda, po tome što se ne kupam dok cvrčci ne počnu padati u nesvijest, po tome što nema salate bez maslinovog ulja i Božića bez fritula, po tome što kažem da sam kući, a ne kod kuće... a prije svega najviše po živahnom temperamentu.